RFI - 4. STUDENOGA, CETINIĆ O SUMMITU U GRČKOJ

Ž6=*** U dossieru emisije Frano Cetinić se osvrće na balkanski summit koji je danas završen na Kreti. "Prvi balkanski summit ili, točnije, sastanak na vrhu zemalja jugoistočne Europe otvoren je jučer u Heraklionu na otoku Kreti. Ovome sastanku, koji je danas rano popodne završen, pribivali su, osim domaćina predsjednika grčke vlade Costasa Simitisa, još i turski premijer Mesut Yilmas, zatim predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević, predsjednik Makedonije Kiro Gligorov, predsjednici Bugarske, Rumunjske i albanske vlade Ivan Kostov, Viktor Čoba i Fatos Nano te zamjenik ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Mihovil Malbašić. Sastanak u ovakvu sastavu sam po sebi je diplomatski kuriozitet pa je samim time što je održan i polučio veliki uspjeh. Prvi put negdje nakon devet godina jedan predstavnik turske vlade posjećuje Grčku. I dok razgovaraju Mesut Yilmas i dinamični novi grčki premijer Costas Simitis, koji je organiziranjem ovog summita želio sebi osigurati međunarodnu reputaciju, sjeveroistočno od Krete, u Egejskome moru, bilježe se zračni i pomorski incidenti na pragu konfrontacije dvaju susjeda oko epikontinentalnoga pojasa u Egejskome more i oko Cipra. Upravo je tursko-grčki antagonizam možda najizraženija značajka regionalnog sustava sigurnosti, u regiji koja bi se zbog mnogih sličnosti mogla nazvati i europskim Bliskim istokom. Petostoljetna turska okupacija jedan je od bitnih, ali ne i jedini zajednički nazivnik aktera konferencije na Kreti. Odnosi između Atene i Ankare ostaju uvijek napeti, mijenjaju se samo povodi sukoba. U siječnju prošle godine za dlaku je izbjegnuta vojna konfrontacija oko nenastanjena otoka Inija na grčkoj ili Kardati na turskoj. Takvom već konfliktnom potencijalu pridružila se najnovija ciparska kriza na pragu odluke grčkog dijela otoka da kupi 300 ruskih projekila S-300. Za Ankaru to su ofenzivna oružja i u slučaju njihova razmještanja Ankara bi odgovorila protumjerom. Do summita u Madridu, u srpnju ove godine, dvije su zemlje postigle dogovor o odricanju od uporabe sile, ali su vojne vježbe prošloga mjeseca u Egejskome moru, manevri grčke vojske, ali prvi put i zajednički grčko-ciparski manevri, plus istovremeni manevri turske vojske s brojnim incidentima pokopali taj madridski duh koji bi sada trebao ponovno oživiti na Kreti. Iako je jučerašnji susret Simitisa i Yilmasa trajao gotovo pet puta duže nego je bilo planirano, umjesto 20 cijelih 90 minuta, analiza njegovih rezultata ide od konstatacije uspjeha do tvrdnje da nikakova rezultata nije ni bilo. Gotovo ne, svjedoči pisanje današnjeg kako turskog, tako i grčkog tiska. Jedan od sudionika balkanskog sastanka na vrhu, svakako među najegzotičnijima, jugoslavenski je predsjednik Slobodan Milošević, kojemu je ovo prvi međunarodni nastup u zadnjih pet godina, ako izuzmemo boravak u Daytonu. Bio je zajedno s Tuđmanom i Izetbegovićem, više u funkciji bilježnika američkih diktata nego sugovornika koji bi imao što reći. No, srećom, susret s albanskim premijerom Fatosom Nanom simbolički je isto toliko važan koliko i susret Simitisa i Yilmasa. Pitanje Kosova, na kojemu je Milošević izgradio svoju fatalnu političku karijeru, ostaje i dalje otvoreno, tako da ono ili, bolje reći, zlouporaba tog objektivno teškog pitanja dosad je izazvala kao detonator barem dva do tri jugoslavenska rata, rušenje jedne države te ugrozilo regionalnu i europsku sigurnost. Milošević se u razgovorima s Fatom mogao prisjetiti one drevne o prolaznosti slave. No njegov je manevarski prostor sada suženiji nego ikada. Nakon izbornog kraha njegovih socijalista na izborima u Srbiji, otvorena sukoba s crnogorskim vodstvom i uopće s rastućim uvjerenjem u samoj Srbiji da je Milošević tek osobno ime za jednu dugogodišnju i višestruko duboku krizu čitavog naroda. Njegova jedina prigoda je u tome što ni albanski sugovornik Nano, a ni čelnik kosovskih Alabanaca Rugova nisu u mnogo povoljnijem položaju, poglavito kad se uzme u obzir širi regionalni kontekst, odnosi s Makedonijom ili Grčkom. Čak i s ovog naglašeno protokolarnog summita, summita dobrih namjera, procurile su informacije koje govore o žilavosti naslijeđenih antagonizama, isprepletenosti regionalnih napetosti. Makedonski predsjednik Kiro Gligorov odbacio je prijedlog Fatosa Nana o tome da vlasti u Skoplju priznaju albansko sveučilište u Tetovu, izjavom da više voli vidjeti makedonske studente albanskog podrijetla kako idu studirati u Tiranu. Za susreta Nana i Gligorova odlučeno je tek da se ubrza proces, ali nije rečeno kako, potpisivanja 16 sporazuma koji su zaključeni između Tirane i Skoplja od '91. godine, ali koji nisu potpisani zbog spora oko naziva same države. Albanija smatra da te sporazume treba potpisati s bivšom jugoslavenskom republikom Makedonijom, naziv pod kojim su vlasti u Skoplju i primljene u Ujedinjene narode zbog grčkoga protivljenja imenu Makedonija. Još samo u hotelu Sveta Pelagija jučer i danas države nisu bile predstavljene po svim nazivima već svojim zastavama, kao što nije bilo ni dogovorenog dnevnog reda. Ovim sporovima i sukobima oko simbola treba dodati i bugarsko-makedonske nesuglasice oko jezika. Istodobno s odvijanjem balkanske konferencije, u Hrvatskoj, koja je uz Sloveniju jedina od bivših jugoslavenskih republika svojevoljno izočna s ovakvih skupova, predsjednik Republike general Franjo Tuđman pokreće novu ideološku ofenzivu protiv balkanskog određenja Hrvatske. Jedinstveni primjer u modernoj diplomaciji, kad jedna zemlja neće da bude ono što geografski jest, bar jednim svojim dijelom, već ono što bi njezino vodstvo htjelo da bude, ali mu to ne uspijeva. No Hrvatsku u verziji Franje Tuđmana ne primaju čak ni u srednjoeuropsku inicijativu. Vanjska politika koja se gradi na fikcijama nije dalekog dometa. To je Franjo Tuđman dosad iskusio više puta, afirmirajući prvo jedno da bi kasnije, pod pritiskom same stvarnosti, to opovrgao uz afirmaciju nečega drugog, isto tako dubioznog. Primjer koji za ovu našu temu govori, osim ideološkog i političkog proturječja samog Franje Tuđmana, i o zazornosti samog pojma Balkan, od onoga što je tom području dalo eksplozivni i tradicionalni naziv - bačva baruta. Ili od onog drugog značenja koje Tuđmanu vjerojatno manje smeta, a to je balkanizacija, građenje država po principu eksponencijalnog rasta ili kod svake malo veće krčme." Ž5=(RFI) 050201 MET nov 97