1 VJESNIK IVANKOVIĆ 3-9

Ž1=VJESNIK Ž2=3. IX. 1997. Ž3=Hrvatska misija g. Banca "Gospodin Ivo Banac doista je osebujna ličnost. On je, kao što je poznato, sveučilišni profesor (povijesti) i jedan od najgrlatijih ljudi na hrvatskoj političkoj sceni. Pritom se Banac profesor toliko razlikuje od Banca političara da čovjek ponekad nije siguran koji je od njih pravi. Kao profesor povijesti i pisac nekoliko zapaženih i zanimljivih knjiga, Banac je svakako intelektualac koji je (osobito s kraja osamdesetih) ostao zapamćen kao objektivan, odmjeren i nesumnjivo uravnotežen autor. (...) Kao političar Banac je međutim nešto sasvim drugo. On je posve neuravnotežen i neodmjeren u svojim prosudbama, sklon poluistinama i izmišljanjima, verbalnom ekstremizmu, kavanskom vrijeđanju ljudi i slično", ocjenjuje Nenad Ivanković, a povod je članak Ive Banca u posljednjem broju 'Feral tribunea'. Analizirajući u nastavku "od čega, dakle, pati Banac političar", Ivanković prvo pita - "od herostratske želje da konačno negdje bude zapamćen kao alfa i omega?" - a zatim nastavlja: "Naravno, za jednu takvu kompleksnu i višestruku ličnost prekratko bi bilo misliti kako ona galami o Hrvatskoj i po Hrvatskoj, lijepi ljudima etikete i udara po nogama u cjevanicu samo zato što bi možda imala, da se upotrijebi jedan frojdovski termin, problema sa sublimacijom. Uistinu: kako objasniti činjenicu da taj američki profesor, koji je cijeli život proživio izvan Hrvatske, koji danas svoju egzistenciju ima na Zapadu, ima tolike ambicije upravo u Hrvatskoj? Čak do te mjere da je po svaku cijenu želi pospremiti po svom nahođenju, pa ako to ne ide, onda je barem na velika zvona opanjkati kao izgubljeni slučaj? Nije li to pomalo neobično? I ne bi li bilo prirodnije da se g. Banac, kad već misli o sebi da je takva bjelosvjetska marka, s jednakim žarom angažira u svojoj (također) domovini Americi i recimo u 'New York Timesu' opali po Clintonu i stanju stvari u američkom društvu. Jer se, eto, tamo nitko ozbiljan ne želi ispričati Crncima zbog ropstva, Indijancima zbog istrebljenja, budući da bi to, kako pišu mnogi zapadni novinari, izazvalo teške psihološko-političke probleme, uključujući tu i one financijske (obeštećenja i sl.)?" Izdvojivši rečenicu iz teksta u kojoj Banac kaže: 'Ljudi poput mene, koji su cijeli život u sebi nosili ideju demokratskog hrvatskog društva, doista i jesu u borbi protiv svih!', Ivanković piše: "Nije li time na egzemplaran način pokazao do čega mu je osobito stalo, a do čega nije? Do hrvatskog društva u svakom slučaju, ali ne i do hrvatske države? Je li zato u sukobu i sa svima onima koji drže da za Hrvate nema slobodnog ni demokratskog društva izvan konteksta njihove nacionalne države? Naime, iz svih nesreća i ratova kroz koje je ovaj narod prošao, to je valjda jedino povijesno iskustvo i istina oko kojih postoji neupitan konsenzus goleme većine. Dakle, konsenzus onih s kojima je Banac u sukobu". Pozivajući se na, u posljednje vrijeme sve češće, ocjene "da svijet ide u pravcu renesanse upravo nacionalnih država", a izdvojivši u tom kontekstu i pisanje Samuele Huntingtona ('Clash of Civilizations'), Ivanković osvrt završava rečenicom: "Inače, ima jedna instruktivna njemačka poslovica: Hundert Profesoren Deutschland verloren. Ili u slobodnijem prijevodu: Prepustite li Njemačku vodstvu stotini profesora, ona će sasvim sigurno biti izgubljena!" 030029 MET sep 97