DNEVNI PREGLED 155 13. KOLOVOZA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 12. VIII. 1997. Val vrućega i sparnog vremena koji je zahvatio Britaniju ovoga ljeta rezultirao je čini se nesvakidašnjim posljedicama po ovu zemlju. Britanski listovi ovoga jutra opširno izvješćuju o raznim nastranostima poput pobune u britanskom putničkom zrakoplovu nakon trosatnog kašnjenja ili o anketi u kojoj se po prvi put u povijesti manje od polovice Britanaca pozitivno očitovalo za zadržavanje kraljevske obitelji i monarhije. Londonska zračna luka Gatwick bila je u nedjelju, a javnost je o tome saznala tek sinoć, poprište dramatičnih slika pobune oko 200 putnika britanske zrakoplovne tvrtke Saber Airways koji su trebali putovati na charter letu iz Londona za Palermo i Kataniju na Siciliji. 'The Daily Telegraph' i 'The Independent' izviješćuju da su poblemi započeli kad je u zrakoplovu tipa Boing 727 primjećen kvar na hidrauličkim uređajima zbog čega je odgođeno planirno polijetanje u 7 sati i 20 minuta ujutro. Kada su putnici napokon ušli u zrakoplov u 11 sati i po tempraturi koja je tog dana u Londonu iznosila 34 stupnja, bilježi 'The Daily Telegraph', informirani su kako je zbog kašnjenja maksimalno dopušteno radno vrijeme posade na isteku, te će stoga zrakoplov koji je trebao sletjeti u Kataniji letjeti samo do Palerma, a da će putnici za Kataniju biti prevezeni autobusima, što je putovanje od daljnja dva i pol sata. Atmosfera u zrakoplovu u tom je trenutku uzavrela. Na desetke putnika ustalo je iz svojih sjedala i počelo uzvikivati uvrede posadii i kapetanu zrakopova. Jastuci i prsluci za uporabu u nuždi razletjeli su se kabinom, a u metežu su izudarane i dvije stjuardese. Prema izjavi kapetana zrakoplova nakon toga je uslijedio novi val vrijeđanja i udaranja među samim putnicima, kada je njih 50-tak apeliralo na 100-tinjak pobunjenika da sjednu i omoguće da zrakoplov poleti. U razgovoru s nadzornim tornjem kapetan je zatražio da intevenira redarstvo kako bi se posadi omogućilo da napusti zrakoplov. Pri intervenciji jedan je putnik uhićen, a posada je izvedena na sigurno. Svi su putnici ostali u Londonu, a za Siciliju su odletjeli tek sinoć. 'The Daily Telegraph' izgredu je posvetio i urednički komentar u kojem se među ostalim kaže da se bez obzira na neobično silovitu reakciju putnika cijeli izgred mogao i predvidjeti te da onima koji su u njega umiješani treba i oprostiti. 'The Daily Telegraph' kritizira britanskog charter prijevoznika da se prema svojim putnicima ponio s prijezirom. Svake godine putnici putničarskih charter letova pozivaju se u zračne luke u cik zore, a mnogi od njih ne polete k svojim odredištima do poslijepodneva. Redoviti korisnici već su navikli da vremena polijetanja upisana u njihove karte predstavljaju tek fiktivnu kategoriju. Brojidbeni podatci pokazuju da je u prošloj godini gotovo 20 posto letova Saber Airwaysa kasnilo duže od sat vremena, uglavnom zbog tehničkih problema na dotrajalim zrakoplovima i nestručnosti njihovih posada. Ono što čudi u cijeloj priči jest da putnici koji su na vrućini prisiljeni slušati neiskrene isprike iz pilotske kabine ne prosvjeduju znatno više. 'The Daily Telegraph' zaključuje kako je ovoga puta posada Saber Airwaysa svoju lekciju naučila vjerojatno stoga što su veliki dio putnika činili Talijani. List procjenjuje kako je to žalostan komentar o spremnosti britanskih putnika da trpe slična poniženja zbog čega je i opća kakvoća uslužnog sektora u Britaniji, procjenjuje list, neusporedivo niža nego na kontinentu. 'The Guardian' je pak najveći dio svoje naslovne stranice posvetio anketi u kojoj se Britance ispitivalo o budućnosti monarhije i kraljevske obitelji. List tvrdi da je po prvi put u takvoj anketi više od pola ispitanih izjavilo kako bi za zemlju bilo bolje da se riješi kraljevske obitelji i aristokracije te da se uspostavi republikanski oblik vlasti. Samo 48 posto ispitanih se očitovalo za zadržavanje monarhije nu daljnje raščlambe po dobnim skupinama pokazuju da je velika većina onih koji su za monarhiju starija od 65 godina, dok su mlađi naraštaji u znatno većem razmjeru za uspostavu republike. List zaključuje kako su možda povijesnoj promjeni raspoloženja zacijelo znatno pridonijele osobne afere mlađih članova dinastije Windsorovih te da će nalazi i ankete zacijelo rezultirati uznemirnošću u Buckinghamskoj palači budući da ona pokazuje kako monarhizam u Britaniji stari i odumire.(...) *** Od 21. do 23. o.m u Poreču bi se trebala održati neka vrsta vrhovnoga skupa hrvatske oporbe. Poticatelj tog skupa je predsjednik Istarskog demokratskog sabora Ivan Jakovčić koji svoju ideju o tom skupu iznesenu prije nekoliko tjedana sada i provodi uputivši službene pozive glavarima desetak hrvatskih oporbenih stranaka da pošalju po tri svoja predstavnika na skup, po mogućnosti prvaka stranke. Stoga je urednik današnjih programa našeg uredništva Tin Radovani prvo upitao Ivana Jakovčića je li svrha sastanka priprema oporbe za jesen na hrvatskoj političkoj pozornici. = Svrha sastanka nije samo to. Naime, treba početi od toga da je poticaj dat prije mjesec dana kada sam na neki način pokrenuo tu ideju prije svega i zbog toga da bismo zajednički kao oporbene stranke u Hrvatskoj uopće razgovarali o budućnosti zemlje. Mislim da smo mi svi zajedno odgovorni za budućnost Hrvatske, a naravno ne samo vladajuća stranka. I u tom kontekstu želja mi je bila da porazgovaraju čelnici ključnih oporbenih stranaka u parlamentu o tome kakvu zaista Hrvatsku u budućnosti želimo. Da li je vidimo zaista u Europskoj uniji, u NATO savezu gdje prema svemu sudeći još možda pet-deset godina nema nikakvog pristupa Hrvatska zbog politike sadašnje vlasti. Dakle, razlog za taj skup i taj razgovor bio je vrlo širok i globalan ali sudbonosan za budućnost zemlje. Normalno da će tijekom vremena i vjerojatno na samim razgovorima koji će trajati više dana doći druge teme na dnevni red. - Kako teku pripreme i da li su se sve stranke odazvale pozivu? = Zasad pripreme teku vrlo dobro. Naime imamo pismene potvrde dolaska čelnika Hrvatske seljačke stranke, Hrvatske socijalnoliberalne stranke i Hrvatske narodne stranke, naravno IDS kao organizator će biti u najjačem sastavu. Nemamo još konkretnih pisanih povrda od strane SDP-a. Ono što možemo vidjeti u vezi Socijaldemokratske partije zasad u novinama postoje izjave nekoliko čelnika, nu nadam se da će se ovaj tjedan sve razjasniti i da će se definitivno znati jer bi htjeli da od ponedeljka zaista počnu pripreme tako da nas više ne može iznenaditi niti jedna pojedinost. Nu odluku SDP-a da ne sudjeluje na vrhovnom skupu oporbenih stranaka u Poreču ovako je objasnio podpredsjednik Zdravko Tomac. = Mi mislimo da je dobro da se stranke središta same prije nađu da raščiste, pa ako žele surađivati s SDP-om mi smo spremni za jednu ozbiljnu suradnju. Mislimo da sastanak nije pripremljen, da uvjeti nisu da se bilo što može dogovoriti na tom sastanku, a onda je bolje u tom slučaju ne sudjelovati nego pustiti da se te neke dvojbe riješe. Znači mi podupiremo sastanak stranaka središta koje su i dosad na različite načine surađivale iako na njemu nećemo sudjelovati. Mislimo da je u ovom razdjelu dobro da se stranke središta sastanu same i porazgovaraju o svojoj strategiji te da rasprave još jednom žele li ili ne žele surađivati s SDP-om. Spremni smo na suradnju, ali na suradnju koja će biti ozbiljna, koja će biti potpisana, koja će biti na nekoj platformi, na nekim ciljevima i gdje se neće iz vrhova tih stranaka sotonizirati SDP. SDP se poziva kad im treba da se izborni neuspjeh ublaži, a kada im ne treba SDP onda smo šugava ovca. Prema tome ima više razloga zašto smo rezervirani i zašto ne idemo na ovaj sastanak, vjerojatno nećemo ići na taj sastanak, ali nemamo ništa protiv tog sastanka i budućih sastanaka samo mislimo da ih treba malo ozbiljnije pripremiti da takvi sastanci, vrhovni skupovi oporbe moraju završiti s nekim stavovima, dogovorima. Obzirom na stanje u stranakama i na politiku HSS, pa i odnošaje unutar HSLS mislim da u ovom trenutku nisu mogući nikakvi dogovori zato je bolje ne sudjelovati. - Po kojim pretpostavkama bi vi ipak otišli na sastanak u Poreč ukoliko se u ovih deset dana nešto promijeni? = Da se sastala jedna skupina koja bi spremila taj sastanak, koja bi pripremila neku političku platformu suradnje i pod pretpostavkom da se HSS ili drugi koji ne žele sa SDP-om, zapravo mi imamo jednu svoju strategiju. Kako ćemo mi ići na sastanak i na neke dogovore s čelnikom stranke koji i dalje tvrdi da nema nikakve suradnje s SDP-om na državnoj razini i koji i dalje ostaje na tim stavovima? Prema tome moraju promijeniti stavove. Mi ne želimo biti dekor na tom sastanku. Ne želimo kao jaka stranka sada pomoći nekim drugim strankama da sada prebace odgovornost za svoj neuspjeh na sve nas zajedno. Oni se moraju suočiti, te stranke se moraju suočiti. One moraju utvrditi najprije svoju strategiju jer ne možemo mi surađivati sa strankama koje nemaju svoju strategiju. A eto kako je Ivan Jakovčić prokomentirao stav SDP-a. = Mislim da svaka stranka kao i što su ove stranke koje sam naveo i koje će doći, autonomno odlučuje o svom dolasku i nema nikakvoga nagovaranja niti s moje niti s bilo čije strane prema niti jednoj stranci. Mislim da je to isto tako dobro i da je to izraz demokratičnosti oporbe. Ako SDP smatra da na ovom sastanku on ne može mnogo toga novoga pridonijeti ili možda su i reakcije koje su neki čelnici SDP-a dali zaista i točne, mislim da je njihova autonomna stvar da odluče što je za njih bolje. I naravno da će svaka stranka učiniti ono što smatra boljim za sebe."(BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 12. VIII. 1997. Iz Zagreba se prilogom javio Marinko Čulić. "(...) hrvatsko oduševljenje Kleinom. Tako posebno američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith s najvišeg mjesta etiketirani podrugljivim epitetima traktorski diplomat samozvanih guberanatora i kako sve ne. Ipak Klein je sve do svog odlaska na novu dužnost zadržao nešto od kredita kojeg je u početku imao, vjerojatno zato što je vrlo vješto izlazio na kraj s taštinama ovdašnjih lokalnih vođa i kada ih je šarafio najneugodnijim zahtjevima zbog kojih su oni bezmalo iskakali iz kože, ali je ipak pohvalno govorio o najsitnijim mrvicama njihove kooperativnosti. Tako ih je vezao uz sebe nekom neobičnom lojalnošću u kojoj je bilo mnogo mrzovolje, pa i bijesa, ali je Klein ipak uspjevao da kroz šumu kompromisa naizmjeničnih pohvala i pokuda provuče ono što je htio. Moglo bi se reći da je ovaj osebujni general solidne povijesne naobrazbe održao pravi večernji tečaj ovdašnjim voždovrhovnicima koji jedva znaju komunicirati s prijateljima tako da im neprijatelji gotovo i nisu potrebni. Tuđman danas tolio nalikuje generalu 'kojem nema tko da piše' da je doslovce prisiljen kupovati naklonost svijeta dovođenjem, recimo, Placida Dominga koji će sutra za velike pare koncertirati u Splitu, naručivanjem karikaturalnih filmova a koji ga predstavljaju kao tobožnjeg hrvatskog Georga Washingtona i t.d. Sve su to razumije se skupe, ali beskorisne kulise tako da u današnjem oproštajnom razgovoru Tuđmana s Kleinom i to na Brijunima koji su također jedna od takvih kulisa, ima toliko jetke a istodobno fine simbolike d bi se od tog stvarno mogao napraviti dobar film."(RFI) RUSIJA SOVETSKAJA ROSSIJA 11. VIII. 1997. Sezona lova na Srbe O putu američkoga izaslanika Richarda Holbrookea na Balkan piše izvjestitelj lista iz Berlina Nikola Živković: "Glavni stručnjak za pritiskanje Srba, posebni izaslanik američkoga predsjednika Richard Holbrooke ponovno se pojavio na Balkanu. Istodobno je State Department SAD-a izjavio da je nezadovoljan tijekom provedbe tzv. daytonskih sporazuma potpisanih 1995. godine. Bijela kuća kani provesti 'novu politiku na Balkanu'. Razumnim je analitičarima od samoga početka bilo jasno da se daytonski sporazumi neće moći provesti, nu Washington je uporno nastojao ugurati stvarne probleme u Prokrustovu postelju svojih predodžaba o mirovnom procesu u BiH i drugim bivšim republikama SFRJ. Sada je Amerika odjednom otkrila da tri zajednice u BiH: Srbi, Muslimani i Hrvati koji su podijeljeni nakon više godina okrutnoga rata (koji su, usput budi rečeno, pokrenuli Washington, Bonn, Bruxelles, Beč i neka druga središta gdje se posljednjih godina pripremaju pikantna balkanska jela i eksperimentira s raspaljivanjem vatre na balkanskoj bačvi baruta), ne žele živjeti skupa. Muslimansko-hrvatski savez koji je nametnut pod jakim pritiskom SAD-a, nije izdržao vremensku kušnju o čemu svjedoči nedavni skandal u bosanskom gradu Jajcu gdje su Hrvati kamenjem dočekali domaće Muslimane koji su se vraćali svojim kućama. Isto su tako Muslimani postupili u Sarajevu kada su se Srbi pokušali vratiti svojim kućama koje su se prema daytonskom sporazumu našle pod nadzorom muslimansko-hrvatske Federacije. Američka zamisao o višeetničkoj BiH pokazala se nakon provjere nesposobnom za život: ako se razumno gleda na stvari i ne ometaju naravne geopolitičke težnje, dio BiH - Republika Srpska - prije ili kasnije, htjeli to klintoni, kolovi i vojnici ili ne, neizbježivo će se priključiti Srbiji. Isto će tako Hrvatskoj otići područja Hercegovine naseljeno Hrvatima. Nu Washington, kao i prije, ne želi voditi računa o stvarnim činjenicama. Amerika, koja iz nekog razloga ima vojsku u sto zemalja diljem svijeta i gura nos posvuda, i tamo gdje uopće nisu potrebni njezini savjeti i upute, ljuti se: zašto do roka utvrđenog prema daytonskom sporazumu - 1. kolovoz 1997. - u BiH nije uvedeno jedinstveno državljanstvo i nisu izdane putovnice svim stanovnicima ove umjetno stvorene države. Ne poštuju se rokovi za povratak izbjeglica svojim kućama: oni se ustvari mogu vratiti samo na ona područja gdje su u većini. Nije se mogao postignuti dogovor čak niti o tako, čini se, jednostavnom pitanju kao što je podjela veleposlaničkih mjesta između Muslimana, Srba i Hrvata. Richard Holbrooke je, naravno, stigao na Balkan sa spremnim odgovorima na najteža balkanska pitanja. Zanimljivo je da je putovanje počeo sa Splitom gdje je za isti stol pokušao posjesti sarajevskoga i hrvatskog predsjednika, Izetbegovića i Tuđmana. Amerika bi htjela postignuti barem privid uspješnoga djelovanja saveza koji je nametnut Zagrebu i Sarajevu. Iako konfederacija odavno puca po svim šavovima, Washington je uporan i ostaje pri svome. Glavnim krivcima za neuspjeh daytonskog procesa Holbrooke, naravno, smatra Srbe, što je brže-bolje i izjavio ne htijući ni čuti njihovo stajalište. Već je priopćeno da je Amerika odlučila pooštriti pitanje o predaji osoba osumnjičenih za 'ratne zločine' Međunarodnom sudu u Den Haagu. Osumnjičeni su gotovo isključivo Srbi. Tipična je usporedba: vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić koji je pod pritiskom Washingtona morao napustiti dužnost predsjednika Republike Srpske, objavio je sve svoje zapovijedi iz vremena rata u Bosni. U razgovoru za njemački list 'Suddeutsche Zeitung' on ponovno izjavljuje da se ne boji suda: njegova je savjest čista, on će na sudu odgovoriti na optužbe za 'ratne zločine'. Istodobno sarajevski predsjednik Alija Izetbegović i dalje bježi od sudjelovanja u banjalučkom procesu gdje su predočeni nepobitni dokazi njegove osobne odgovornosti za genocid nad Srbima i etničko čišćenje. U zapadnim su se glasilima pojavile raspre u svezi s krivotvorinom što ju je svojedobno načinila britanska tv-kuća ITN. Kao što je dokazao njemački novinar Thomas Deichmann, televizijski kadrovi koji su izazvali uplitanje SAD-a u bosanski rat bili su gruba laž. Na temelju snimaka u Trnopolju, gdje je bio tek izbjeglički logor, stvoren je mit o 'srpskim koncentracijskim logorima'! (...) Muslimanski i hrvatski zločinci koji su poklali cijele srpske obitelji i cijela sela mirno šeću, a na Srbe je otvoren pravi lov uz uporabu helikoptera i oklopnih transportera, o čemu sam pisao u napisu 'Zašto su mi ubili oca?' objavljenom u 'SR' od 7. VIII. o.g. Nu nitko od sudaca u Den Haagu ne kani podići optužnicu protiv Izetbegovića, Tuđmana ili zamjenika predsjednika muslimanske vlade Ejupa Ganića koji je preko krugovalne veze izdao zapovijed poznatom sarajevskom zločincu-koljaču Jusufu Prazliji: 'Ubijajte Srbe i njihove vojnike bez milosti, robite ih i palite... Srpska stoka ne smije hodati Sarajevom'. Na što je Prazlija odgovorio: 'Ne brini se šefe. Bit će upravo tako i još gore srpskim parazitima'. (...)" NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 12. VIII. 1997. Poslije službenog puta "Amerika je po drugi put dopustila da joj se obeća povlačenje Karadžića iz politike. 'Washington Post' zna čime je Holbrooke zaprijetio u slučaju da se Karadžić toga opet ne pridržava: uhitit će ga NATO. To bi značilo: uhidba kao sankcija za nedopušteno bavljenje politikom. Zapravo bi Karadžića trebalo uhititi zbog ratnih zločina. Nu čini se da to i nije više tako važno. Ako se Karadžić sada iz politike vrati u psihijatriju ili uopće više ništa ne bude radio - hoće li zapadne sile još vidjeti dovoljno razloga za njegovu uhidbu? Već odavno više ništa ne govore o tomu kako se odnose prema Miloševiću i haaškom sudu. Naprotiv, Holbrooke vođama triju bosanskih naroda savjetuje da trebaju prihvatiti Miloševićev poziv u Beograd. To bi izgledalo kao putovanje k velikom učitelju. Očito niti pomisli na to da bi Milošević otputovao u Bosnu za čije je razaranje više odgovoran nego Karadžić. Ali stoj, Holbrookeova misija ipak ima jedan uvjerljiv uspjeh: vođe bosanskih naroda usuglasili su se oko 33 veleposlanika. Predstavljat će državu koje nema" - piše komentator lista Rm. DIE WELT 12. VIII. 1997. Klaus Kinkel i nepoznato biće WEU "Relativno još nepoznatom biću koje se potpisuje kraticom WEU, Klaus Kinkel želi stvoriti jasan i svima vidljiv profil. U drugoj polovici godine predsjedništvo te zapadnoeuropske unije u rukama je savezne vlade. U polugodištu prije toga bila je po turnusu mjerodavna Francuska za daljnji razvitak 'vojne ruke' Europske unije, kako se WEU jednostavno a istodobno slikovito naziva. Da će Njemačka u tih kratkih šest mjeseci pridonijeti bitnom napredku u daljnjem oblikovanju te europske sigurnosne zajednice, stručnjaci dvoje. Jer je teško uskladiti probitke članica WEU-a. Doduše dodatni maastrichtski sporazum kojeg su u lipnju države EU-a potpisale u Amsterdamu ipak sadrži neke elemente za učvršćenje WEU-a u sve većoj stručnoj radionici Europske unije. Nu još dugo se te elemente neće moći držati bitnim potpornjima njegove stabilnosti. U međuvremenu je postignuto samo jedno: WEU sve više postaje uklopna postaja između EU-a i NATO-a - zahvaljujući i uskoj suradnji u sigurnosnoj politici koju su dogovorili Helmut Kohl i Jacques Chirac na sastanku na vrhu u Nuernbergu. Nu i taj dogovor, kako se pokazalo nekoliko mjeseci kasnije u Madridu na vrhu NATO-a, nije bez problema. U prijepornom pitanju koje kandidate savez treba pozvati na pregovore o pristupu, Bonn i Pariz nisu bili na istoj strani. Naposljetku se Njemačka u Madridu priklonila velikom partneru SAD-u kojeg se Europa u oblikovanju svoje sigurnosti unatoč sve većoj francuskoj ljutnji, ipak ne može odreći. Taj raskorak u ocjeni američke uloge na starom kontinentu spriječava oblikovanje WEU-a na višestruk ali za javnost često uglavnom neprimjetljiv način. Ministar vanjskih poslova u svojem interesu da WEU stvori oštriji profil, ni u njemačkoj vladi nema otvorenu potporu. Utjecajni stručnjaci u bonnskom ministarstvu obrane boje se primjerice teške ravnoteže između WEU-a i NATO-a. Jer puni neugode vide da ako u slučaju možebitnoga potrebnog menadžmenta krize dođe do sigurnosno-političke prisege, WEU/EU u usporedbi s NATO-m, ima slabije karte. Slično se inače misli i u Londonu. Britanske ogradbe od WEU-a pokazuju se puno jasnijima od onih koje se registriraju u Bonnu: Velika Britanija ne drži ništa do zamisli da se WEU razvije kao 'vojna ruka' EU-a. Za Britance jest i ostaje - za sada - presudan NATO zbog središnje uloge SAD-a. Ipak: neumorni su stručnjaci u Kinkelovom uredu u uporabi novih pokušaja utvrđenih amsterdasmskim sporazumom EU-a za daljnje oblikovanje WEU-a. Vrijeme pritišće. Do susreta WEU-a na vrhu u Erfurtu u studenom i oni žele predočiti ispunjen popis uspjeha u smislu zdravoga političkog častoljublja svojeg ministra. Pri tome se ponajprije radi o 'jednostavnim' stvarima poput pronalaženja načina razmjene tajnih vladinih dokumenata između insitucija. I o pitanju kako bi ubuduće trebali surađivati vojni odbori NATO-a s WEU-om koji je još u razdjelu osnivanja. Slično vrijedi i za sve najviše političke gremije, vijeća NATO-a i WEU-a u kojima se u pravilu sastaju veleposlanici akreditirani u Bruxellesu. Mora se institucionalizirati i suradnja glavnih tajnika obiju organizacija kako bi se odluke ministarskih vijeća i sastanaka na vrhu obiju organizacija što brže provele u djelo. Inače: Portugalac Cutileiro na vrhu WEU-a 'pati zbog toga' što je njegov kolega u NATO-u Španjolac Solana zahvaljujući svojem utjecaju na vrhu 'moćnog' atlantskog saveza puno poznatiji od njega. U WEU se tek nedavno počelo s izgradbom stožerne organizacije koja u NATO-u postoji već desetljećima i djeluje uigrano. U novu planersku skupinu WEU-a spada i oko 50 časnika iz deset zemalja članica. Uz to i šačica stručnjaka odgovornih za pribavljanje vijesti. Mogu se dakako poslužiti u svijetu jedinstvenim uređajem WEU-a: satelitskim središtem u španjolskom Torrejonu. Sami prvi početci koji ni izdaleka nisu dovoljni za jasno profilirani 'europski sigurnosni identitet'" - piše Ruediger Moniac. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG Vojna obveza je odslužila "Jedno se FDP-u mora priznati: zna kako ostati u razgovoru čak i ako je samo čavrljanje. S 'poticajima na razmišljanje' u sušno ljetno doba siromašno vijestima, rasplamsava se vatrica. Političari i mediji - inače se ništa ne događa - podhranjuju plamen navodima i interviewima i izazivaju dojam da se radi o velikoj vatri. Trenutačno se takav program odvija oko prijepora o vojnoj obvezi. Liberali su najavili odlučivanje članstva, ministar vanjsih poslova blista na svoj način s s nediferenciranim protunapadajima a naposljetku i kancelar vječnosti još izgovara riječ vlasti s Wolfgangseea. U uredništvima s neodobravanjem tresu glavama i ponovno se i ovoga ljeta upuštaju u ljetno kazalište. Raspra o vojnoj obvezi pomalo podsjeća na navod Heinricha Heinea po kojem je biser sam po sebi krasan ali ipak proizvod bolesti oštrige. Liberali su naime znali da će njihov napadaj u prvom redu dovesti do koalicijskopolitičkih, dakle proceduralnih stajališta za što se već pobrinuo mjerodavni ministar Pawlow alias Volker Ruehe ('koalicijsko pitanje!'). Time svi sudionici potvrđuju da je biser, nužno potrebno razilaženje o vojnoj obvezi, proizvod bolesti mehanizama mjeseca dopusta. U svezi s vojnom obvezom jedino je sigurno da se njezin temelj opasno ljulja. Prije više od četrdeset godina Adenauerova je vlada donijela tada ispravnu odluku da se ustroji veliki Bundeswehr kao instrument zapadne integracije. Zbog ugroženog položaja vojska nije morala biti brojčano jaka samo u miru nego se u slučaju krize morala brzo povećati pričuvnicima. Vojska to naziva 'sposobnošću porasta' a ona se mogla postići samo vojskom vojnih obveznika. Osim toga su planeri s užasom mislili na iskustvo Weimarske republike. Ukočeno konzervativan, autoritaran u mišljenju, časnički i dočasnički zbor prezreo je demokraciju i tako postao jednim od Hitlerovog držača stremena. Vojnom bi obvezom nova vojska Bonna trebala postati zrcalom društva; napadački ratnik s monoklom morao je uzmaknuti pred državljaninom u odori. Ta dva središnja argumenta za vojnu obvezu imaju danas još samo povijesno značenje. Ujedinjena Njemačka je na kraju tisućljeća okružena prijateljima. Scenarij napadaja na Njemačku postao je tako nevjerojatan da čak i autori trilera odustaju od njega. Ruske oružane snage su u tako beznadnom stanju da bi trebale godine da postanu stvarna prijetnja NATO-u - a to bi bilo moguće samo kad bi Moskva narodno gospodarstvo povojničila i tako dovela do konačnog bankrota. Naši najvažniji zapadni susjedi iz tog su stanja izvukli ispravne zaključke. Računaju na manje, vojno učinkovitije vojske sastavljene od dragovoljaca na dulji rok. Bundeswehr je danas veći i skuplji nego što je potrebno. Ruehe dakako ima pravo kad kaže da bi vojska profesionalaca današnje snage Bundeswehra bila skuplja od vojske vojnih obveznika. Nu premisa je pogrješna: nepotrebno je a za nadzor naoružanja (KSE) čak i kontraproduktivno i dalje držati pod oružjem 340 tisuća vojnika. Smanjena vojska dragovoljaca je osim toga jeftinija jer nudi više za manje novca. Čak je i ukupno jeftinija jer za razliku od današnje treba, doduše relativno, više momčadi s duljom službom, ali manje skupih časnika i dočasnika. I takva vojska može 'narasti'; Amerikanci pokazuju da ide s pričuvom i nacionalnom gardom, Britanci svojom teritorijalnom vojskom pokazuju drugi put. Društvenopolitički vojna obveza ima smisla - i ispunila ga je. Bundeswehr je zadivljujuće integriran u demokraciju. Njegovi su privremeni i profesionalni vojnici jednako odani ovom sustavu kao i pretežna većina svih Nijemaca. Nekoliko ekstremističkih luđaka ima posvuda - na tekućoj vrpci, u redarstvu, u uredima pa i u postrojbi. Ali zašto bi ubuduće kaplar s duljom službom u tom smislu bio 'opasniji' od stožernoga dočasnika koji se danas odlučuje za karijeru u Bundeswehru nije jasno, ta je pretpostavka čak uvreda za sve profesionalne i privremene vojnike. Ako Ruehe trabunja o tome da će profesionalna vojska privući 'Ramboe', onda je to paušalan prigovor protiv mlađih a osim toga i dokaz nepovjerenja u izbor natjecatelja za vojsku. Vojna obveza nije zakonito dijete demokracije nego je u određenom povijesnom stanju bila ispravno rješenje. (Nota bene, njemački su napadački ratovi u ovom stoljeću vođeni s vojnim obveznicima). Savezni predsjednik Herzog kaže da je vojna obveza 'tako duboki zahvat u individualnu slobodu' da ga pravna država smije zahtijevati samo ako 'to stvarno traži vanjska sigurnost države'. Danas to više nije slučaj" - piše Kurt Kister. FRANKFURTER RUNDSCHAU 8. VIII. 1997. Karadžićeva finta "Richard Holbrooke još nije bio stigao u Bosnu a bosansko-srpski je režim na Palama već reagirao na prijeteću misiju oštrog izaslanika Billa Clintona. UN-ov sud za ratne zločince mogao bi bez daljnjega svoja predistraživanja provesti na tlu 'republike srpske', trubio je Momčilo Krajišnik, srpski predstavnik u bosanskom državnom predsjedništvu i marioneta traženog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Sada je domaći vlastodržac s Pala sam prostro crveni sag haaškom sudu u svojem gorskom selu. Pristao bi na proces 'pred instancama svoje zemlje' ali 'pod nadzorom haaškog suda', izjavljuje Karadžić čitateljima 'Sueddeutsche Zeitung' svoju najnoviju fintu u godinama uvježbavanom zamagljivanju zapadnih ustanova. Slobodan Milošević, novi predsjednik ostatka Jugoslavije - također potencijalni kandidat za haaški popis ratnih zločinaca - mogao bi danas u Beogradu ponuditi Richardu Holbrookeu slične izbjegavajuće prijedloge. Suradnja da, ali: 'Sorry Dick, naš nam ustav nažalost zabranjuje izručenje ratnih zločinaca'. Mora li se još pojašnjavati da ni u 'republici srpskoj' ni u Saveznoj republici Jugoslaviji ne postoji nevoisno pravosuđe koje gospoda Milošević i Karadžić tako dugo biraju dok im rezultat ne bude odgovarao i ne odaberu sudove u čije se presude mogu pouzdati. Ne, s takvim se vođama više ne pregovara, čak ni ako se pregovarač zove Richard Holbrooke. Traže se djela" - drži komentator lista paa. SJEDINJENE DRŽAVE DEFENSE NEWS 11.-17. VIII. 1997. Izrael oklijeva s uspostavom obrambenih veza s Hrvatskom "Izrael i Hrvatska potiho ispituju široki spektar obrambenih projekata, uključujući i zajedničku proizvodnju i vojnu prodaju, nu izraelski dužnosnici se zasad nisu obvezali na znatniji obrambeni odnošaj kakav želi Zagreb", piše Steve Rodan. "Hrvatski dužnosnici neslužbeno su posjećivali Izrael u posljednja dva mjeseca, s ciljem uspostave diplomatskih odnošaja s Izraelom te ostvarenja obrambenih industrijskih projekata. 4. kolovoza se bivši ministar gospodarstva Davora Štern sastao s dužnosnicima izraelskog ministarstva vanjskih poslova. Štern je sada na čelu hrvatske energetske udružbe. Nismo uspjeli dobiti njegov komentar. Dužnosnici izraelske vlade 4. su kolovoza naveli nekoliko razloga za svoje oklijevanje u proširenju odnošaja s Hrvatskom. Jedan je da Izrael ne želi poremetiti delikatnu ravnotežu moći u republikama bivše Jugoslavije, kao ni svoje veze s Jugoslavijom u kojoj prevladavaju Srbi. Drugi je da Izrael ne želi obrambeni odnošaj staviti ispred svojih drugih probitaka u srednjoj Europi. 'Pitanje je postoji li uopće odnošaj s nekom zemljom ako se temelji samo na obrambenoj povezanosti', izjavio je izraelski dužnosnik 4. kolovoza. 'Ukoliko je to slučaj, što se događa kad obrambeni čimbenik više ne vrijedi?' Nu hrvatski diplomatski izvori kažu da Izrael pokazuje zanimanje u stvaranju sveobuhvatnih obrambenih veza sa Zagrebom. Hrvatski diplomatski dužnosnik je 4. kolovoza izjavio da se izaslanstvo hratskih obrambenih dužnosnika u lipnju sastalo sa svojim izraelskim kolegama i upraviteljima obrambene industrije radi raspravljanja o prodaji oružja. Izaslanstvo je predvodio general Vladimir Zagorec, koji je u hrvatskom ministarstvu obrane zadužen za nabavu. 'Njegov cilj je bio kupiti oružje', izjavio je hrvatski diplomatski izvor. 'Rečeno mu je da se ništa neće dogoditi dok Izrael ne uspostavi diplomatske veze s Hrvatskom.' Hrvatski je dužnosnik izjavio da je izaslanstvo također zatražilo pokretanje zajedničkoga projekta da se unaprijedi vojna oprema iz sovjetskoga doba, posebice borbene letjelice tipa MIG-21. Izvor kaže da su izraelski dužnosnici i to odbili. 'Stvari se odvijaju mnogo sporije nego što bismo mi željeli', izjavio je naš izvor. 'Obećanja postoje, nu ništa se ne poduzima.' Hrvatski dužnosnici su rekli da je nakon Zagorčeva sastanka uslijedio onaj od 15. - 22. lipnja u Parizu u Le Bourgetu, kad su dvije strane rasparavljale o budućem posjetu izraelskoga izaslanstva za obranu. Odbili su potanje govoriti o tomu. Hrvatski obrambeni izvor rekao je za Defense News od 26. lipnja da je Zagreb zainteresiran za spektar izraelskih roba i usluga. To uključuje i razvoj zapovjedničkih, nadzornih i komunikacijskih sustava; radarske i elektroničke nadzorne sustave; te unaprjeđivanje zrakoplovstva, borbenih helikoptera i tankova, posebno T-55. Mario Galić, hrvatski analitičar za obrambena pitanja i novinar, izjavio je za splitsku Slobodnu Dalmaciju od 2. srpnja da će Hrvatska Izraelu ponuditi svoju stručnost, posebice u razvoju oklopnoga naoružanja i vozila. 'Naša industrija proizvodi nekoliko stvari koje bi mogle zanimati Izraelce', napisao je on. 'Kao prvo, tu je pokretno topničko oružje, RT-20, jedinstveno oružje na svijetu. Kako izraelska vojna industrija ne proizvodi moderna lakooklopna vozila na kotače, proizvod napravljen u tvornici Torpedo iz Rijeke naći će svoje mjesto kako u izraelskomj vojsci tako i u njihovom redarstvu.' Viši izraelski obrambeni dužnosnik 4. je kolovoza izjavio da Izrael ne namjerava prodati nikakvo oružje Hrvatskoj, niti dopustiti vojnoindustrijske projekte sa Zagrebom sve dok se ne uspostave diplomatski odnošaji. Dužnosnik je rekao da s hrvatskim vojnim izaslanstvom nije potpisan nikakav dogovor za vrijeme njihova lipanjskoga posjeta. 'Pričekat ćemo uspostavu diplomatskih odnošaja', izjavio je dužnosnik. 'Tada je sve moguće. Namjera nam je da se uskoro nešto učini.' U lipnju je izraelsko ministarstvo vanjskih poslova održalo sastanak o uspostavi diplomatskih odnošaja s Hrvatskom, te su se dužnosnici složili da je došlo vrijeme za takav potez. Pitanje je nazočno godinama unatoč predsjedniku Franji Tuđmanu koji je 1989. objavio knjigu o hrvatskom ponašanju za vrijeme nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu, koja je izazvala izraelske optužbe o revizionizmu Holokausta. Knjiga je prepravljena u siječnju i izraelski dužnosnici se slažu da ona više ne predstavlja problem. " THE WASHINGTON POST 12. VIII. 1997. Trnovit put u Bosni "Predsjednik Clinton počinje provoditi zamjetljivo energičniju politiku prema Bosni. Tako je u to područje poslao bivšeg diplomata koji je pregovarao u Daytonu, Richarda Holbrooka, kako bi potaknuo provedbu procesa koji je vlada zanemarila. Nu i dalje smo na strmom, brdovitom putu do daytonskog cilja - očuvanja Bosne kao multinacionalne države. Pritom smo i dalje nepotrebno opterećeni opetovanim američkim obećanjima o bezuvjetnom povlačenju američkih mirovnih snaga s područja sljedećeg ljeta. Nu Holbrookeova misija omogućila je da osjetimo okus rezultata kakve bi zajedničko zalaganje NATO-a moglo donijeti. Vođa separatista u bosanskih Srba, optuženik za ratne zločine Radovan Karadžić, obećao je prije godinu dana da će odustati od predsjedništva te se povući iz javnog života. Posljednjih mjeseci on prkosi tim obećanjima. Njegovi zaštitnici, a u njih spada i Slobodan Milošević, sada se počinju obvezivati da će ga staviti u političku mirovinu. Gospodarske sankcije koje još nisu podignute očito su tu imale utjecaja. Zatim su tu bila i sve izravnija američka upozorenja da će mirovne snage NATO saveza uhititi g. Karadžića. Njegovim odlaskom iz javnog života nestao bi najžešći separatistički glas Republike Srpske, i to u vrijeme kad je tu i alternativni vođa Biljana Plavšić, koja je također nacionalist ali je više usredotočena na daytonske odredbe. Ne smijemo odbaciti mogućnost da se Karadžić izruči sudu za ratne zločine u Haagu. Misija g. Holbrooka donijela je rješenje na problem raspodjele veleposlanika po etničkom nasljeđu, i zatražila da se sve strane snažnije posvete svojim obvezama prema Daytonu. Na novim je američkim licima koja se nalaze na ključnim položajima u NATO savezu da to postignu. Clintonova vlada se suočava s dvije teške odluke što se tiče Bosne. Prva je da ponovno poradi na provedbi Daytonskih sporazuma umjesto da se povuče s područja. Zamisao je da se osnaži ambiciozni cilj Daytona - očuvanje okvira jedinstvene, umjesto etnički podijeljene Bosne. Zatim treba ponovno potvrditi Srbiju i Hrvatsku kao partnere. Obje, a pogotovo njihovi vođe, nose teški teret za sadašnje patnje u Bosni. Obje zemlje i njihovi vođe imaju jake razloge da postanu dio rješenja problema koje nudi NATO. Te su odluke jednake sudnjem času, nu ispravne." VELIKA BRITANIJA THE EUROPEAN 7.-13. VIII. 1997. Hrvati po drugi put progone Muslimane "Kolona kamiona puna uplakanih izbjeglica i njihovih ovozemaljskih dobara napušta živopisni grad Jajce - bila je to poznata slika bosanske tragedije. 200 je Muslimana postalo žrtvama zlokobnoga novog razvoja događaja koji predstavljaju prijetnju cjelokupnoj budućnosti Daytonskih sporazuma, koji čine temelj sadašnjeg krhkog mira", pišu Ian Mather i Askold Krushelnycky. "'Još jedno etničko čišćenje' izraz je kojim se Visoki povjerenik za izbjeglice pri Ujedinjenim narodima (UNHCR) poslužio u opisivanju najnovijega hrvatskog pokušaja da zadrži svoje gradove i sela etnički čistima. Izbjeglice koji su se željele vratiti domovima sada se po drugi puta iz njih izbacuju. Njihovi obnovljeni domovi još se jednom spaljuju. 'Užasno je da su ti ljudi ponovno prognani iz svojih domova, nakon što su jedva smogli hrabrosti da se u njih vrate', izjavio je dužnosnik Kris Janowski. Slične bi se optužbe mogle isto tako uputiti i drugim dvjema etničkim skupinama, Srbima i Muslimanima, dok se dva milijuna izbjeglica iz Bosne sprema prihvatiti pozive međunarodne zajednice i odlučiti na povratak kućama. Nu obnova još jednog etničkoga čišćenja tek je posljednji u nizu činova nasilja. Sve tri etničke skupine koje su u prosincu 1995. potpisale Daytonski sporauzum sustavno su kršile svako obećanje koje su dale. Kao posljedak, s manje od deset mjeseci do predviđenog povlačenja Stabilizacijskih snaga pod vodstvom NATO-a iz Bosne, raspada se cjelokupan daytonski proces. U boljim vremenima Jajce je bilo poznato po svojem spektakularnom vodoskoku, dubokim klancima i svježem planinskom zraku. Nedavno su se njegove hrvatske vlasti složile da stvore 'otvoren grad' u kojem bi živjele sve tri etničke skupine. Tako bi grad stekao uvjete za specijalnu pomoć iz zaklada koje nadzire Carlos Westendorp, viši predstavnik odgovoran za provedbu civlnih aspekata Daytonskoga sporazuma. Westendorp je na povratak ohrabrivao muslimanske obitelji, koje su 1992. zajedno s Hrvatima bježale pred Srbima. 90 muslimanskih obitelji uspjelo se vratiti u Jajce i okolna sela. Nu 1. kolovoza, kada ih se drugih 500 pokušalo vratiti, hrvatsko redarstvo i ljutiti lokalni Hrvati blokirali su cestu. Britanski vojnici, pripadnici SFOR-a, okružili su grad oklopnim samovozima. Nu bez koristi. Svi povratnici odlučili su se povući kada su im Hrvati ponudili prijevoz. Britanski zapovjednici privatno za to krive gradonačelnika Jajca, Hrvata Josu Lučića, te redarstvenoga čelnika i njegovoga rođaka Marka Lučića, za koje tvrde da su orkestrirali zastrašivanje s hrvatske strane. Jedan britanski zapovjednik izjavio je: 'Takvu mržnju nisam do sad vidio, čak ni u sjevernoj Irskoj.' Mnogi Hrvati mrze Muslimane jer im ne mogu oprostiti pokolje za sukoba 1993. - 1994. dok je trajao rat između Muslimana i Hrvata. Nu oni koji su sudjelovali u demonstracijama u Jajcu, kao Franjo Marjanović, kažu da su bili razjareni jer su Muslimani - povratnici dobili materijale i pomoć od Ujedinjenih naroda kako bi mogli obnoviti svoje kuće, dok Hrvati nisu dobili ništa. Prevladava raspoloženje očaja zbog najave Washingtona da će se povući s područja slijedećega lipnja. Predsjednik Bill Clinton čak je opet pozvao vladina g. Zločestog, g. Holbrookea, da pokuša postići dogovor. Pentagon razmatra zamisao da pokuša zaustaviti 'još jedno etničko čiščenje' politikom 'tanka za kuću'. Svaki put kad bi netko spalio kuću, SFOR bi uništio jedan tank ili dio oklopnoga naoružanja koji pripada krivcu. Ipak, provedba civilnih aspekata Daytona toliko kasni da je nemoguće zamisliti bilo kakvu akciju koja bi stvorila uvjete dovoljno stabilne da se vojnici mogu povući u roku. Američka tjeskoba zbog neuspjeha oživljavanja odredaba Daytonskog sporazuma prvo je isplivala na svibanjskom sastanku ministara vanjskih poslova NATO saveza u Sintri. Vođe sukobljenih strana u Bosni pozvane su u Portugal. Popis optužaba obuhvaća doslovce svaku točku dogovora. Tu je neuspjeh svih triju strana da stvore djelotvorne središnje ustanove u jedinstvenoj državi Bosni, da osiguraju slobodu kretanja, komunikacije i medija, te da surađuju u pripremama za lokalne izbore koji se trebaju održati u rujnu. Također je izostalo izručenje optuženika za ratne zločine, pokoravanje dogovoru o nadzoru naoružanja, provedba gospodarskih mjera neophodnih da Bosna počne funkcionirati kao jedinstvena država te razvoj demokratski ustrojenoga redarstva. Osim toga, etničke su skupine propustile razviti zajednički sustav telekomunikacija, zajednički sustav registracije vozila i drugo. (...) U Sintri su međunarodni moćnici po prvi put odlučili da će se poslužiti sankcijama ukoliko se obveze ne ispune u zadanom roku. Nu ipak nije postignut nikakav napredak. Do 1. kolovoza je 31 veleposlanik iz Bosne trebao biti izabrano s jedinstvenoga popisa. (...) U sva tri područja, a posebice u područjima koja drže Hrvati i Srbi, mediji su pod čvrstim nadzorom vladajuće stranke. Postignuti su slabi uspjesi u izručenju ratnih zločinaca sudu u Haagu. (...) Dan prije Holbrookova dolaska, lokalne su vlasti iz srednje Bosne objavile dogovor o stvaranju zajedničkih redarstvenih snaga koje bi jamčile povratak izbjeglica, Nu pokušaji da se slično tijelo stvori u Mostaru, koji je podijelejen između Muslimana i Hrvata, propali su unatoč nazočnosti mnogih savjetnika iz redarstvenih snaga Europske unije te injekciji vrijednoj milijune dolara. Kasnije je ipak postignuta izravna brzoglasna veza između glavnoga grada Sarajeva u kojem prevladavaju Muslimani i Banja Luke, najvećeg grada srpskog dijela Bosne. Reakcija međunarodnih moćnika na kršenje Daytonskih odredaba stigla je sa zakašnjenjem. Većina vlada Europske unije prekinula je kontakte s veleposlanicima iz Bosne. Nu sastanci s diplomatima ispod veleposlaničke razine i dalje će se održavati. (..)" Novinari se zatim osvrću na problem uhidbe optuženika za ratne zločine Radovana Karadžića. Zatim spominju izbore koji bi se trebali održati u rujnu, te predviđaju ogorčenu borbu za vlast između tri sukobljene strane. "'Problem je u stajalištu nacionalističkih stranaka, koje žele prisvojiti područja te ne žele surađivati s članovima drugih zajednica', rekao je Chris Bennett, član Međunarodne krizne skupine, nevladine organizacije koja motri događaje u Bosni. 'Muslimani, koji su brojni, žele preplaviti područje. Hrvati su odlučni da to spriječe. U Sarajevu, gdje su se Srbi pokušali vratiti pa su ih Muslimani otjerali, priča je ista. To je tužna stvarnost.' Konce vuku vođe dvaju regionalnih supersila, Hrvatske i Srbije. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, samozvani zaštitinik bosanskih Hrvata, koji je 5. VIII. prisegnuo u povodu novoga mandata, pokazao je da neće tek tako pokleknuti pred međunarodnim pritiskom. Međunarodna zajednica je uvjerena da bi Tuđman mogao obuzdati hrvatske ekstremiste u Bosni. Washington jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića smatra glavnim krivcem za nepoštivanje Daytonskih sporazuma. Holbrooke će upozoriti Miloševića da će se protiv njegove zemlje pokrenuti kaznene mjere ukoliko ne održi Daytonska obećanja. U teoriji, Westendorp će završiti svoju zadaću sastavljanja Bosne do lipnja 1998., kad se NATO treba povući. U praksi, bez nazočnosti stranih snaga, u Bosni će izbiti novi rat." SLOVENIJA DELO 12. VIII. 1997. Nasljeđe spoarzuma i manjina "U Rimu je nedavno (17. srpnja) počeo prethodni dio kaznenog postupka protiv trojice hrvatskih državljana zbog 'genocida nad Talijanima'. Sve je više dokaza da se radi o političkom procesu čiji je glavni cilj pokušaj osporavnja legitimnosti suverenosti Slovenije (i Hrvatske) na područjima koje je Talijanska republika poslije mirovnog sporazuma 1947. morala prepustiti Jugoslaviji. Zbog zamršenog pravnog sadržaja, novi podatci često ne privlače pozornost javnosti iako su za stvar od iznimnog značenja. Na jednoga od njih upozorava nas naš tršćanski suradnik Paolo G. Parovel koji navodi da su kao nusproizvod kaznenog postupka u Rimu na svjetlo dana došle zanimljive, dosad nepoznate međunarodne pravne činjenice. Italija je naime već 22. siječnja 1993. razmjenom nota priznala sukcesiju Hrvatske glede dvostranih sporazuma ali je to 'zaboravila' objaviti u službenom listu pa ona stoga nije postala dijelom unutarnjeg pravnog reda. Za primjer: razmjena nota sa Slovenijom bila je 31. srpnja 1992. i poslije objave u službenom listu 8. rujna postala je talijansko unutarnje pravo. S nama je dakle sve u redu? Ne sasma. Preko Hrvatske se otkriva nova taktika koja zbog precizno promišljene i vođene dugoročne operacije osporavanja legitimiteta suverenosti obiju nasljednica Jugoslavije mora zabrinuti i Sloveniju. Takvu metodu diplomatske prijevare Italija je dosad rabila pri svim pogodbama i sporazumima koji se odnose na takozvana 'odstupljena područja' (territori ceduti) poslije pariškog mirovnog sporazuma iz 1947. godine. Godine 1954. je s Jugoslavijom, SAD-om i Velikom Britanijom sklopila Spomenicu o suglasju o diobi nekadašnjeg Slobodnog tršćanskog područja (zona A i B) koju je parlament ratificirao. Tada je tvrdila da je ona obvezatna samo za Jugoslaviju koja ju je ratificirala ali ne i za Italiju koja ju je držala samo prijateljskim dogovorom. Na temelju te teze dvadeset je godina zahtijevala priznanje suverenosti u zoni koja je pripala Jugoslaviji. Posljedica je odricanje zaštite slovenskoj manjini što je Spomenica izičito napisala u priloženom Posebnom statutu. Godine 1975. je dioba prema Spomenici dobila konačni pravni oblik Osimskim sporazumom kojeg je Italija ratificirala. On među ostalim u članku 6. obvezuje Italiju i Jugoslaviju - a time i njezine nasljednice - na očuvanje već važećih mjera glede zaštite po Posebnom statutu. Ljubljana i Zagreb su to ispunili ali Rim nije. Tvrdi naime - a time osporava bitni dio pogodbenog temelja - da je Osimskim sporazumom zaštita slovenske manjine postala njezina unutarnja stvar. Da nije tako, bilo bi jasno i studentu prava a dakako je jasno i talijanskom ustavnom sudu koji je presudio da Italiju još obvezuje međunarodna dužnost zaštite manjine. Uzalud, i čini se, ne samo u tom slučaju. O nekoj sličnoj stvari je primjerice španjolski dnevnik 'El Pais' 9. listopada 1994. napisao sljedeće: 'Da talijanski političar zakon drži samo neobvezatnim savjetom i nastoji ga ismijati, više nikoga ne iznenađuje'. Ako se dakle Jugoslavija još možda mogla pretvarati da ništa ne primjećuje, to neće nužno uspjeti njezinim ranjivim nasljednicama, osobito ne manjoj Sloveniji" - piše Mojca Drčar-Murko. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 12. VIII. 1997. Prepiska Stanka Lasića i Igora Mandića o hrvatskoj i srpskoj književnosti "(...) Crnjanski, Andrić, Kiš, Pavić baštinici su svjetske, a ne samo europske književnosti. U Srbiji je 1995. godine objavljeno sto romana. Toliko romana Hrvati nisu napisali u cijeloj svojoj povijesti pismenosti. (...) Hrvati mogu stvarati svoju književnost, koja će uvijek dijeliti sudbinu svog malog naroda. Cijela polemika otkriva samo opća mjesta u odnosima Hrvata i Srba, ona otkriva da Lasić nosi u Zagrebu lažne čizme Miroslava Krleže, koje su manje za jedan broj i podsjećaju na one Tuđmanove. Ako Lasić u ovoj polemici tvrdi kako su Srbi ubili u Bosni sto tisuća Muslimana, pa on zbog toga ne bi želio ići u Beograd, onda nije u pitanju pogreška u moralu, nego hipokrizija. Tim prije, što hravtski demografi tvrde da su hrvatski vojnici ubili više Muslimana nego Srba, što je jedno i drugo i treće također hipokrizija". GRAĐANIN 12. VIII. 1997. Hrvatska prva na popisu jugoslavenskih neprijatelja "Većina Jugoslavena smatra da međunarodna zajednica nema pravo rješavati unutrašnje probleme zemlje, pokazalo je istraživanje koje je, u suradnji s agencijom Beta, beogradskim dnevnikom 'Naša borba' i prištinskim dnevnikom na albanskom 'Koha ditore', sprovela agencija Argument. (...) Najviše rezervi i nesnošljivosti anketirani su očitovali prema bivšim jugoslavenskim republikama u kojima se vodio rat i prema susjednoj Albaniji. Svaku suradnju s BiH odbija 28,8 posto anketiranih. Međutim, po oko 25 posto ispitanika dopušta mogućnost gospodarske ili političke suradnje s ovom državom. Hrvatska izaziva nešto veću odbojnost (37,2 posto), ali i tu petina anketiranih priželjkuje gospodarsku ili političku suradnju. (...) Na popisu jugoslavenskih 'neprijatelja' vodi Hrvatska za koju 91 posto anketiranih misli da se negativno odnsila prema narodu u Jugoslaviji. Odmah iza nje su Albanija (81,7 posto) i BiH (72,5 posto)". POLITIKA 13. VIII. 1997. Isusovci pomažu SPC u krajini "Isusovačka organizacija za izbjeglice sa sjedoštem u Rimu, pružit će financijsku pomoć svećenicima Srpske pravoslavne crkve koji bi se vratili u krajinu u Hrvatskoj. (...) Predstavnik Isusovačke organizacije za izbjeglice sastao se u Trstu s mitropolitom SPC Jovanom Pavlovićem, koji je prihvatio ponuđenu pomoć. Pomoć predviđa i da skupina mladih rimokatolika čiste i popravljaju oštećene pravoslavne crkve u krajini, kao i da se od 'budućih vandalizama zaštiti pravoslavna bogoslovija i knjižnica na Krki". HRVATSKA VJESNIK 13. VIII. 1997. Paragina apsurdna tužba Podatak da je Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a 1861. podnio kaznenu prijavu Haaškom tribunalu protiv predsjednika RH dr. Tuđmana i ministra obrane Šuška, komentira Goranka Jureško i piše kako ovime, "po tko zna koji put na razini svojih dosadašnjih opužbi Paraga pokušava 'bombastično' uzburkati javnost i skrenuti pozornost na svoju osobu i političko djelovanje kroz optužbe na račun hrvatske vlasti u pravilu u trenutku političkog pritiska na Hrvatsku". Ustvrdivši kako, "kad bi sve ostalo na Paraginoj folklorističkoj politici, zaista ne bi trebalo trošiti riječi", jer je takvih političara u svjetskoj politici popriličan broj, a "u najboljem slučaju ostaju na razini uveseljavanja publike voljne da ih sluša", novinarka upozorava na drugi bitan moment i piše: "No, galama u Hrvatskoj obično nije radi sebe same već uglavnom ima i namjeru. S obzirom da je u posljednje vrijeme zaredala 'galama' sa svih strana ne bi li se kojekakvim pritiscima dobilo ono što se od Hrvatske očekuje, ni ovo Paragino obraćanje Haaškom sudu nije izvan konteksta. I sam je autor vjerojatno svjestan koliko je apsurdna ova njegova najnovija optužnica, kao i činjenice da nema izgleda za uspjeh. Kako mu to i nije cilj, autor se prijave ne zamara takvim 'sitnicama'. Međutim, pritom zaboravlja činjenicu da je hrvatsko javno mnijenje u posljednjih sedam godina politički poprilično sazrelo, pa nema sumnje da bez teškoća pravilno odčitava i ovu najnoviju Paraginu prijavu Haaškom sudu, ne uzbuđujući se previše. Ipak, vjerojatno se s pravom pita tko je sve ovoga puta progovorio korz Paraginu prijavu i za čiji sve račun", piše na kraju Goranka Jureško. Amerika - svjetski šerif opijen vlastitom moći? "Amerika je nesumnjivo država koja raspolaže s najvećim vojnim, gospodarskim, tehnološkim i drugim potencijalima i zbog tog je i njena politička moć u svijetu najveća. Ta politička moć osobito je došla do izražaja nakon dobivenog hladnog rata i sloma Sovjetskog saveza. Amerika je ostala jedina globalna svjetska sila (supersila) ali bez globalnog protivnika ili konkurentske supersile", piše Nenad Ivanković, analizirajući u nastavku svoga osvrta "kako Amerika prakticira i kako će dalje prakticirati tu svoju neprijepornu moć". U tom smislu izdvaja činjenice koje "ukazuju na prilično arogantno, pače hegemonističko ponašanje Amerike na takoreći svim svjetskim meridijanima i paralelama", a jedno od njih je i istup američke državne tajnice na sastanku Aseana u Singapuru, gdje je "u maniri kalvinističkih pastora državama i narodima te regije držala propovijedi o ljudskim pravima". To je, nastavlja Ivanković, "izazvalo kineskog ministra vanjskih poslova da uzvikne pred prepunom salom kako je njegova zemlja sita lekcija State Departmenta koji se ponaša kao apostol morala kad je riječ o ljudskim pravima, pri čemu prešućuje vlastite pogreške i propuste", a na što su slušatelji, kako je naveo jedan njemački list, zapljeskali. Ivanković potvrdu američke opijenosti 'tom neograničenom moći' vidi i u Clintonovom pokušaju da "svoje europske kolege, uključujući tu i onog japanskog" ugura u kaubojske čizme i stavi im kaubojski šešir na glavu. "Da to nije uspjelo, jer Kohl i Co. na to nisu htjeli pristati, ništa ne mijenja na stvari. Baš kao ni činjenica da je gospođa Albright objasnila kako je - prigodom svog prvog posjeta Europi - na glavi imala upravo kaubojski šešir, jer joj je tobože frizura bila jako loša", nastavlja Ivanković uz komentar: "Ne, to nisu ni gafovi niti slučajne geste. To je dobro promišljena simbolika. Simbolika onoga što danas Amerika o sebi misli i što zapravo stvarno i jest. A grubo rečeno, misli da bi svijet bio bolji i ljepši i civiliziraniji ako bi svi na ovoj zemaljskoj kugli uskočili u kaubojske čizme i na glavu stavili kaubojski šešir. (...) Izraz te ideologizacije vanjske politike vidljiv je i u sintagmama koje u svezi s američkom nacijom upotrebljava njen predsjednik kad govori o 'nezamjenjivoj naciji', jednako kao i onda kad gospođa Albright širom svijeta drži svoje moralističke lekcije, a iza kojih naravno stoje tvrdi interesi", nastavlja Ivanković i ocjenjuje kako su u pravu oni "koji danas ističu kako bi Amerika morala na mekši način igrati ulogu supersile, jer 'ideologija, ako se ekstremno slijedi, isključuje koegzistenciju' (povjesničar A. M. Schlesinger). A koegzistencija je, kako upozoravaju analitičari, upravo ključna riječ za sadašnji svijet koji je postao globalno selo i gdje tržišta već odavno ne uvažavaju granice država. Riječju, koegzistencija na koju je ovaj svijet očito osuđen u temeljnoj je suprotnosti sa svakom vrstom hegemonijalne vanjske politike, pa makar se ona zvala i američka i makar bila prakticirana u ime tako čarobne ideologije kao što su to ljudska prava", zaključuje Ivanković. Akademik Supek skriva da je bio uvjereni skojevac i komunist Sve češći istupi akademika Ivana Supeka u pojedinim listovima u kojima je govorio o svojoj prošlosti, kao i reagiranje dr. Tatjane Perić koja zamjera Supeku što je "za sebe kazao 'da je disident koji nikada nije bio u nijednoj partiji i čovjek koji je cijelog života dosljedno promicao kršćanske i humanističke vrijednosti'", jer je istina "upravo obrnuta - Supek je vrlo rano postao skojevac, a nešto poslije i vrlo aktivni član KPJ", povod su osvrta Dražena Ćurića. "Čini se da su ta otkrića jako zasmetala Supeku", piše Ćurić, komentirajući njegov brzi odgovor u 'Novom listu', u kojem nije demantirao tvrdnje dr. Perić, "već je izbjegavajući konkretan odgovor - pokušao opravdati svoje političke zablude, pritom relativizirajući sve strahote koje je komunizam počinio. (...) Posebno začuđuje izjava u kojoj Supek izjednačava komunizam i - kršćanstvo. Naime, na novinarski upit što ga je privuklo komunizmu, Supek odgovara: 'Već u svojoj najranijoj dječačkoj dobi, duboko u sebi imao sam ugrađen kršćanski svjetonazor. To je u stvari bilo divljenje prvim kršćanskim zajednicama, gdje je sve bilo zajedničko, a postojalo je toliko važno duhovno jedinstvo. Sve to podsjećalo je na jedan idealan komunizam'", citira Ćurić i potom komentira: "Tako je Supek mislio u trenutku kada je Staljinov komunizam bio na vrhuncu, kada su počinjeni najveći zločini u ime te ideologije i kada su glavom platili milijuni kršćana samo zato što se nisu odrekli Boga. Bilo bi mnogo simpatičnije da je Supek i priznao svoje mladenačke, a možda i pokoju sredovječnu zabludu, tim više što si je izgradio image čovjeka koji si je takvo što mogao i dopustiti. To više što nije nikakva sramota da čovjek promijeni mišljenje i uvjerenje, pogotovo ako iza toga stoji istinska metanoja, a u što spada i to da čovjek olako ne zaboravi tamne strane svoje prošlosti. A ne da se, parafrazirajmo našeg glasovitog kolegu Veselka Tenžeru - bori za bolju prošlost". Jajački poučak Nakon što je u Travniku osnivanjem Povjerenstva za povratak izbjeglica u središnju Bosnu konkretiziran sarajevski sporazum, potpisan početkom kolovoza, Josip Vričko ocjenjuje: "Nesumnjivo je da je incident u Jajcu ponukao tzv. međunarodnu zajednicu, ovaj put predvođenu OESS-om i UNHCR-om, da se, kazali bismo konačno, ozbiljnije posveti tome dijelu Bosne". Vričko pritom podsjeća kako su prvo za incidente u Jajcu optuženi Hrvati, da bi nakon toga zastupnica u Europskom parlamentu Doris Pack "optužila 'određene snege među Bošnjacima' da su isprovocirali incident koji (samo) srećom nije imao teže posljedice". Smatra kako je to izvješće dovoljan "pokazatelj da je vrijeme crno-bijelog gledanja na hrvatsko-bošnjačke odnose - na zalasku", a, dodaje novinar, "to potvrđuju i neki drugi sadašnji pritisci na dosad 'bezgrešno' bošnjačko političko vodstvo. No, možda je najvažnije da je tijekom donošenja Sarajevskog sporazuma i kasnije, prigodom osnivanja Povjerenstva za povratak izbjeglica u središnju Bosnu, još jednom utvrđen već u međunarodnim krugovima i medijima pomalo zaboravljen podatak o broju prognanih Hrvata i Bošnjaka, koji bi se sada organizirano (za razliku od jajačkog slučaja) trebali vratiti svojim kućama", napominje Vričko. Navodi kako je riječ o 150.000 Hrvata prema 50.000 Bošnjaka i piše kako je to podatak "koji gotovo izravno svjedoči protiv teze o hrvatskoj agresiji na središnjobosanskom prostoru, na temelju koje je podignuta (i) haaška optužnica protiv htrvatskih visokih vojnih i političkih čimbenika. Prema tome, nije teško odgovoriti ni zašto bosanski mediji pod kontrolom vladajuće SDA nisu objavili prošlotjednu pismenu izjavu kojom župan Šarić i dožupan Terzić pozivaju sve izbjegle i raseljene da se vrate", zaključuje Vričko. Čičak optužuje hrvatskoga katoličkog publicista Kustića da je dotaknu 'moralno dno' Polemika koju vode Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora i don Živko Kustić, glavni urednik Informativne katoličke agencije, povod je osvrta Branka Madunića. Prepričavajući ukratko sve dosadašnje njihove polemike, Madunić piše: "'Treba samo pratiti uvodnike 'Glasa Koncila', koje piše Živko Kustić, glavni urednik IKA-e i jedan od ključnih ljudi Jusitia et Pax: Čovjek ostane zaprepašten dubinom tog dna, moralnog i ljudskog dna koji u svojim člancima dotiče, tom otvorenom obranom rasizma, otvorenim izjednačavanjem katolicizma, hrvatske nacije i hrvatske vlasti, bez ikakva skrivanja!' - rekao je, među inim, Ivan Zvonimir Čičak u interviewu 'Feral Tribuneu' 11. kolovoza ovoe godine. Je li, doista, ugledni katolički publicist u svojim uvodnicima u 'Glasu Koncila' branio fašizam, rasizam, poistovjećivao hrvatsku naciju i hrvatsku vlast'", pita Madunić i nastavlja: "Na te teške optužbe don Živko Kustić za 'Vjesnik' odgovara: 'Više sam začuđen nego povrijeđen. Ivana Zvonimira Čička poznajem otkako je izbačen iz gimnazije. Vjerovao sam da je vjernik i rodoljub. Ne znam što ga navodi na ovakvo ponašanje. Ono što o meni tvrdi, jednostavno nije istina niti se ičim može dokazati. Znam da ove klevete odjekuju u Europi i Americi, ali također vidim da je Čičak precijenio svoj utjecaj. Brzo će zašutjeti i neće biti ni prvi ni posljednji'". Na kraju članka, Madunić piše: "Ivan Zvonimir Čičak u svom interviewu tjedniku 'Feral Tribune' nije naveo ni jedan dokaz kojim bi potkrijepio svoje teške optužbe protiv Živka Kustića i 'Glasa Koncila' da on u svojim člancima 'dotiče moralno i ljudsko dno otvorenom obranom fašizma'. Na kraju, dakako, ne želeći arbitrirati u ovoj polemici (koja govori ne samo o odnosima Čička i Katoličke crkve), citiramo jedan pasus iz knjige don Živka Kustića 'Hrvatska mit ili misterij' koja može biti odgovor na Čičkove optužbe, u kojem se određuje o odnosu hrvatstva i katoličanstva: 'Od svega je najgore što bi netko mogao pomisliti da se katolička vjera, doslovno rimokatolištvo, zakonski smatra hrvatskijim od drugih vjera'". VEČERNJI LIST 13. VIII. 1997. Za čiji račun? "Pojavio se opet Dobroslav Paraga. Iz duboke anonimnosti, odbačen od glasača i negdašnjih stranačkih suradnika, odlučio je izreći nešto što će ga dići iz mrtvih", piše Branko Tuđen u uvodu osvrta na Paragin interview u 'Novom listu' u kojem je javnost obavijestio da je tužio predsjednika Tuđmana i ministra Šuška Haaškom sudu za ratne zločine. "Prvo pitanje koje se nameće jest tko to opet aktivira Dobroslava Paragu? Kome treba?", piše Tuđen, a zatim ukratko podsjeća tko je bio Paraga. "To je onaj isti Paraga koji je 1991. organizirao paravojsku, u čijim su redovima, doduše, bili hrabri borci za Hrvatsku, ali nisu odmah shvaćali prave Paragine namjere. Zašto je trebalo stvarati paralelnu vojsku pokraj regularne hrvatske vojske organizirane u Zboru narodne garde? Trebalo je svijetu reći: Hrvatska nije organizirana država, u njoj djeluje nekoliko naoružanih skupina bez vojničkog reda i vrhovnog zapovjedništva, koje ignoriraju međunarodno ratno pravo. Za neprijatelje Hrvatske nije bilo boljeg argumenta da se spriječi međunarodno pravo", piše Tuđen. Ustvrdivši kako ovakvim postupkom Paraga želi "ocrniti vođe i u konačnici uništiti one političke snage koje su dovele do neovisnosti Hrvatske", te "poništiti rezultate hrvatske borbe", Tuđen nastavlja uz upit: "Radi li on to samo za svoj račun? Ako ne, na našu sreću, 'oni' su ponovno izabrali pogrešnu kartu. Da mu narod vjeruje glasovao bi za njega. Da su mu u stranci vjerovali, ne bi ga iz nje izbacili. Paraga nije sam po sebi neki čimbenik. Važniji su oni kojima se on dopada i u čije ime možda djeluje", zaključuje Tuđen. SLOBODNA DALMACIJA 13. VIII. 1997. Čelnika Ustavnog suda predlagat će Predsjednik RH?! "Ako se težnje predstavnika desne struje HDZ-a, koja većim dijelom kontrolira sudbenu vlast, pretoče u prijedlog izmjena odredbi Ustava i Ustavnog zakona o izboru predsjednika toga suda i njegovih sudaca, bit će to prava politička 'bomba' koja će već u jesen odjeknuti Markovim trgom. Prema neslužbenim najavama, dušobrižnici ustavnoga i pravosudnoga, pa i političkog sustava Republike Hrvatske razmišljaju što bi to moglo značiti i pripremaju promjene odredbi Ustava, a time i Ustavnoga zakona o tome sudu, kao provedbenog akta, o biranju predsjednika Ustavnog suda, zatim o umirovljenju sudaca istog suda i prije isteka njegova sudačkog mandata te o ograničenju mogućnosti podizanja ustavne tužbe", piše Silva Pavić Stazić i objašnjava: "Visoko pozicionirani pravnici-političari u pravosudnoj i zakonodavnoj vlasti Republike Hrvatske smislili su 'pakleni plan' kako doskočiti neovisnosti 'četvrte vlasti', kako sebe voli nazivati Ustavni sud. U paketu s prijedlogom promjena Ustava Republike Hrvatske, koje se tiču brisanja 'anakronih' odredbi o pravnim vezama Hrvatske sa SFRJ-om, Zastupničkom domu bi se servirale i izmjene normi najvišega državnog akta o izboru predsjednika Ustavnoga suda. Prema tom prijedlogu, njega više ne bi birali kolege suci Ustavnoga suda, nego Zastupnički dom na prijedlog predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana". Novinarka u nastavku iznosi mišljenje liberala Vladimira Primorca o tom prijedlogu, koji kaže: "'Kada bi Hrvatska bila stabilna demokratska zemlja, kada bi profunkcionirala prava liberalna demokracija, kao što je slučaj sa zapadnim demokracijama, onda ni to ne bi bio problem da predsjednik Republike predlaže predsjednika Ustavnoga suda jer bi predsjednik Republike predložio najboljeg pravnog stručnjaka, a ne najpodobnijega. U našoj situaciji, međutim, postoji opasnost da predloži najpodobnijega, a ne najsposobnijega pravnog stručnjaka u Hrvatskoj' - kazao je Primorac". On komentira i to da se taj prijedlog brani pozivanjem na identično ustavno rješenje Francuske i kaže kako "nije dovoljno 'prepisati zakonska rješenja', nego valja preuzeti i praksu. Mi, naime, imamo izvrsne 'zapadnjačke' zakone, ali na žalost ne preuzimamo i njihovu praksu. Jer, pozivati se na zakone zapadnih zemalja, a zanemariti praksu prakticiranja vlasti, ne znači ništa. Uostalom, zašto ponekad u nečemu ne bismo bili bolji od Francuske ili koje druge zemlje", primjećuje novinarka i na kraju piše: "Ishod se bitke neće znati do samoga kraja, odnosno glasovanja, jer je za promjenu Ustava potrebna dvotrećinska većina glasova u Zastupničkome domu Sabora. Kao što je poznato, takvu većinu u donjem domu HDZ nema, ali podbočeni 'nezavisnim', HSP-ovim, a možda i kojim 'oporbenim' glasom, mogli bi je pribaviti. U tom bi slučaju Ivan Milas, kao predsjednik Kluba HDZ-ovih zastupnika, imao pune ruke posla jer je na njemu odgovornost da, lobiranjem među HDZ-u sklonim zastupnicima, osigura potreban broj glasova HDZ-ovu prijedlogu". 130303 MET aug 97