THE WASH. TIMES, 26. VIII., GRENIER - O AMERIČKOJ VANJSKOJ POLITICI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 26. VIII. 1997. I vi to zovete vanjskom politikom? "Ima li Amerika vanjsku politiku? (...) Postoji li zaista nacionalna američka politika?", piše Richard Grenier. "R. Schlesinger, bivši ministar obrane, misli da ne. On kaže da je američka sposobnost za vodstvo umanjena unutrašnjom slabošću. (...) Čini se da uživamo dajući moralne lekcije onima kojima se to ne sviđa i koji nas ponekad ignoriraju. (...) Koliko armenskih Amerikanaca živi u Sjedinjenim Državama? Koliko god ih živjelo, oni su vjerojatno bili vrlo zadovoljni kada se nedavno od Kongresa tražilo da se osudi Tursku zbog njihovog 'genocida' nad Armencima 1915. Predložena odluka trebala se odobriti otprilike u vrijeme tragedije Zaljevskog rata. Da je Kongres odobrio odluku Turska je mogla odbiti svoju nezamjenjivu potporu u tom ratu. Da su druge države slijedile američki primjer, neki bi moralistički saveznik mogao uskoro donijeti odluku kojom nas osuđuju zbog ropstva. Američki preci očito nisu mislili da će država koju stvaraju postati vodeća svjetska vojna sila, i u kontrastu s provedbenim vlastima drugdje, američko je predsjedništvo ustavno slab ured. Nedavni i često citirani aforizam Tip O'Neilla, 'Sva politika je lokalna' sramota ju je koristiti u vanjskim poslovima. Nakon Pearla Harboura slabost predsjedništva bila je prikrivena voljnošću Kongresa da se složi s predsjednikom u svim važnim pitanjima vanjske politike. Nu takve je sloge nestalo u vrijeme Vijetnama; veće vanjskopolitičke poticaje sad zahtijevaju državni konsenzus. 'Bez konsenzusa', piše g. Schlesinger, 'vjerojatno će doći do mrtve točke.' Moć Kongresa u pitanju vanjske politike vani dugo nisu razumjeli, i iako je sad priznata, još uvijek se smatra čudnom. Nu etničke skupine u Americi te stranim zemljama prema kojima one osjećaju neku vrst pripadnosti, ušle su u igru s oduševljenjem. Okružena složenostima i dvosmislenostima današnjeg svijeta, Amerika je danas manje sposobna za ulogu vođe nego u relativno jednostavnim danima hladnog rata. A Sjedinjene su Države imale tendenciju razdvajati druge države, uključujući i naše saveznice. Jer naš izrazit moralizam ima svoju cijenu. G. Schlesinger posjeduje dug popis zemalja s kojima su naši odnošaji pod utjecajem 'etničke politike': tu je naša najbliža saveznica, Britanija (zbog našeg miješanja u Irsku), Turska (kojoj se odbijaju uzvitlači, ovog puta zbog grčko - američkog pritiska). Popis je dug: Izrael, Kuba, Haiti, Poljska, Mađarska, Republika Češka (proširenje NATO saveza). Naša politika prema tim zemljama bila je pod utjecajem domaćih pritisaka i sadašnje akademske sklonosti 'multikulturalizmu'. To ohrabruje naše etničke zajednice da i dalje budu lojalne zemljama iz kojih potječu, tretirajući Ameriku kao neki međunarodni internat. Zanimljivo, jedan od naših najvažnijih mislilaca brine zbog drugih stvari. Irving Kristol je u nedavoj kolumni Wall Street Journala o 'rastućem američkom imperiju' napisao da je taj imperij nastao 'jer ga je svijet želio, trebao te to pokazao dugim nizom relativno malih kriza koje nisu mogle biti riješene bez određenoga stupnja američkog uključenja.' Ono što g. Kristola smeta u vezi našeg imperija, s našim slobodnim izborima, rastućim gospodarstvom i 'potrošačkim' vrijednostima, jest 'minimum moralne biti.' Ljudi sada žele ameirčko vodstvo, rekao je, nu čovjek se pita kako će se brzo od njega umoriti. Po mom mišljenju oba su ta stajališta vrijedna, budući da se oba bave našom budućnošću jedine svjetske supersile. (...) Nu mi smo pod teškim utjecajem naše intelektualne sklonosti multikulturalizmu, te želimo nametnuti Bosni naš model multietničkog društva, koji malo Bosanaca razumije. Treba pričekati da vidimo kako će samozadovoljne Sjedinjene Države reagirati kada se pred njih postavi stvarni izazov. Pripremamo se za to antagonizirajući prijatelja i neprijatelja, kako moralnim lekcijama tako i 'besplatnim' gospodarskim bojkotima. Sad pred nama nije takav izazov, nu povijest nas uči da će jednog dana biti tu. (...) Baš ovog travnja kineski je vođa Jiang Zemin posjetio Moskvu te su on i Boris Jeljcin potpisali zajedničku izjavu prema kojoj: 'Ni jedna zemlja ne bi smjela težiti hegemoniji, prakticirati politiku moći, ili monopolizirati međunarodne poslove.' Oni su govorili o nama." 270354 MET aug 97