RUSIJA,NEZAVISIMAJA GAZETA,19.8.1997.BOSNA

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 19. VIII. 1997. Američki zahtjevi na Balkanu "Od svibnja ove godine američka diplomacija pokušava dati novi zamah mirovnom procesu u Bosni. To se posebice očitovalo posljednjih mjeseci nakon što su britanske postrojbe za posebne namjene uz potporu američkih kolega poduzele nekoliko uhidbenih pothvata t. zv. optuženih za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. (...) Glavni je problem u tome što je godinu i pol dana nakon slavnih Daytonskih sporazuma i nakon godine i pol neviđenih napora međunarodne zajednice, a najviše Amerikanaca, sudbina BiH i dalje nejasna isto kao što je bila tijekom rata. Veliki pokus SAD-a na stvaranju za život sposobne bosanske države nailazi na otpor niza čimbenika na koje su više puta upozoravali i najbliži suradnici SAD-a u NATO-u: 1) povijesno BiH - nasuprot vrlo raširenom mišljenju - nije nikada bila jedinstveno i istodobno 'višeetničko i višekulturno' društvo; tri su glavna naroda, može se reći, paralelno živjela na istom području - na različitim razinama političkog, gospodarskog i društvovnoga života. Stoga ne može biti govora ni o kakvom 'bosanskom identitetu' kao kulturnoj osnovi za jedinstvenu državu; 2) oružani sukob 1992. - 1995. s t. zv. etničkim čišćenjima doveo je do stvaranja triju gotovo nacionalnih teritorijalnih jedinica; 3) mirovni sporazumi sročeni u Daytonu i potpisani u Parizu i razdoblje rješavanja krize nakon toga, omogućili su da se učvrsti etnoteritorijalna podjela koju je, kako se god to činilo čudnim, osiguravala nazočnost međunarodnih sastavnica Snaga za provedbu mirovnih sporazuma. Osim toga, već se može reći da je stvoreno novo pokoljenje bosanskih Muslimana, Srba i Hrvata životni nazori kojih se temelje na međusobnoj mržnji i prožeti su željom da žive isključivo među svojim sunarodnjacima. Mnogi analitičari sada priznaju da Daytonski sporazumi koji su rezultat vanjskog pritiska i nagodaba koje su u tom trenutku bile prihvatljive, sadrže pravne pretpostavke koje jedinstvo zemlje pretvaraju u himeru. Genetska je slabost središnje vlasti uvjetovana vrlo velikim ovlastima dvaju entiteta u BiH - muslimansko-hrvatske Federacije (MHF) i Republike Srpske (RS), kao i načelima obvezne i jednake etničke zastupljenosti, konsenzusa i prava veta na svaku neugodnu odluku Sarajeva. K tome i MHF i RS imaju svoje vojske, svoje državljanstvo i pravo na samostalnu vanjsku politiku, uključujući i uspostavu 'posebnih' veza s trećim zemljama. U stvarnosti sve izgleda još složenije. Federacija Muslimana i Hrvata ne djeluje: zajednička tijela vlasti od formalnog su značaja, na općinskoj razini ovlasti etnokracije vrijede samo na području koje nadziru odgovarajuće oružane postrojbe. (...) Među Muslimanima koji su se posljednje dvije godine počeli zvati Bošnjacima, raširena su tri mišljenja: Velik dio naroda odlučno odbija zamisao o podjeli BiH i očituje spremnost da svim mogućim sredstvima brani jedinstvo države. U zgusnutom je obliku to stajalište bilo izneseno u jednom od razgovora s poznatim i uglednim političkim djelatnikom bosanskih Muslimana, akademikom Muhamedom Filipovićem. Prema njegovu mišljenju, mirovni je sporazum iz Daytona samo sredstvo za zaustavljanje rata, a konačno rješenje za Bosnu tek treba donijeti. Opasnost od podjele vrlo je velika jer takve ideje 'nailaze na velik odziv ne samo u engleskoj i francuskoj, već i u američkoj i njemačkoj politici'. Ako Bošnjake ipak prisile na podjelu zemlje, onda se, smatra Filipović, Muslimani ne smiju 'odreći svoje države', oni će u načelu morati objaviti da će jednom 'ponovno uzeti cijelu Bosnu'. Stoga, predlaže akademik, 'naša zemlja mora postati Izrael', što znači 'posvemašnje nutarnje jedinstvo i stegu'. Svjestan da slična država usmjerena k revanšizmu mora imati neku 'krvnu žilu' izvan granica, Filipović drži da Bosna sebi bez poteškoća može naći pokrovitelje, kako na Zapadu, tako i na Istoku. (...) Bosanski Srbi, bez obzira na žestoke sukobe u vrhu RS gdje najveći utjecaj i dalje ima Radovan Karadžić, sustavno nastavljaju jedinstvenu politiku. Strateški je cilj RS - neovisnost s kasnijim mogućim priključenjem SRJ. Prihvaćenje Daytonskih sporazuma je kratkotrajna pojava uzrokovana vojnim porazom u jesen 1995. i svađama s Beogradom koje su započele u ljeto 1994. Takvo stajalište u sadašnjim uvjetima znači s jedne strane uporno ometanje rada središnjih tijela BiH, a s druge - postupno sređivanje odnošaja sa SRJ. (...) Za razliku od bosanskih Srba koji su dosta neovisni od Beograda, bosanski su Hrvati - partneri Muslimana u Federaciji - ustvari pod izravnom vlašću Zagreba. Dovoljno je reći da sva plaćanja prema bosanskim Hrvatima, uključujući njihove oružane snage - Hrvatsko vijeće obrane (HVO) - idu iz hrvatskog državnog proračuna. Politika ove zemlje prema budućoj BiH utvrđuje se u okviru općehrvatskog nacionalnog smjera, a u stvarnosti na nju trenutno utječu sljedeći čimbenici: 1) Strateški razlozi. Uspješan napadaj u ljeto-jesen 1995. omogućio je Hrvatima da u zapadnoj Bosni stvore svoju 'zonu sigurnosti' duž najosjetljivijeg, ali gospodarski vrlo perspektivnog (zbog turizma) dijela Hrvatske - Dalmacije. Hrvatska je i dalje zainteresirana da se tu očuva 'siva zona': područje koje formalno pripada BiH, a pod nadzorom je HVO-a, čime ne samo da se vojno osigurava Dalmacija, već se Bosna koristi za razvitak prometnica između Zagreba i dalmatinskih gradova. Već postoji projekt autoceste Zagreb-Split koja prolazi kroz zapadnu Bosnu. 2) Uloga i mjesto Hercegovine u ostvarenju hrvatske neovisnosti. Dogodilo se da su upravo Hrvati iz Bosne, točnije iz Hercegovine, bili u prvim redovima boraca za hrvatsku državnost. (...) Upravo oni čine većinu u čelništvu oružanih snaga, redarstvu i službi sigurnosti neovisne Hrvatske. Naravno da su zbog toga hercegovački Hrvati na čelu s ministrom obrane Gojkom Šuškom stekli golem utjecaj u Zagrebu, ponajprije glede politike prema BiH. 3) Istočna Slavonija. Jedini dio hrvatskog područja koji je još izvan jurisdikcije Zagreba (pod međunarodnim nadzorom Prijelazne uprave UN-a) ima vrlo veliko simbolično i političko značenje. U očima Hrvata, a ponajprije Franje Tuđmana, o punoj se neovisnosti zemlje može govoriti tek kada se hrvatski stijeg zavijori u središtu istočne Slavonije - Vukovaru. Taj je čimbenik ozbiljno ograničio hrvatsku politiku u BiH. 4) Odnosi sa Zapadom, posebice sa SAD-om. U Zagrebu vrlo dobro razumiju da međunarodne snage imaju važno mjesto ne samo u uspostavi mira u bivšoj Jugoslaviji, već i u određivanju budućnosti vlastite zemlje. Nu ne može se reći da ovaj čimbenik ima najveću važnost u bosanskom segmentu hrvatske politike. Zagreb, kao i druge zemlje, u pravilu nastoji manevrirati, i to slobodno, ako je moguće. Nu zbog djelovanja gore navedenih čimbenika, Hrvatska nema velikoga izbora. Posljednjih je mjeseci to postalo sasvim jasno. Izjavivši da je 'osnovno načelo politike Zagreba prema BiH - očuvanje 'hrvatstva' u BiH', Hrvati su se od trenutka kada je sklopljen Daytonski sporazum, sve do prve polovice 1997. zauzimali za meki oblik federacije u Bosni ili čak za konfederaciju, zbog čega su imali složene odnose sa Sarajevom. Bila je izabrana t. zv. 'strategija čekanja', prema kojoj, kaže Zagreb, 'sada podupiremo Federaciju, ali nikada nismo govorili kakvu bismo Bosnu htjeli za nekoliko godina'. Takvo je stajalište bilo uvjetovano ne samo vlastitim shvaćanjem nacionalnih probitaka, već i neformalnim mišljenjem nekih zapadnoeuropskih država, prema kojemu 'postojanje BiH u dalekoj budućnosti nema smisla... Raspad BiH jedino je trajno rješenje balkanske krize'. (...) Tako položaj svih triju strana koje su uvučene u bosanski sukob, trenutno obilježava njihova težnja da prošire područje budućeg djelovanja te da priprave i pravac za postizanje maksimalnih ciljeva i inačicu provedbe minimalnog programa. (...) Dakle, bivša će Jugoslavija opet morati proživjeti burne promjene, a nama je očito suđeno da budemo svjedocima još jednog, globalnog po svome značaju, pothvata Washingtona koji će još više učvrstiti međunarodni položaj SAD-a. Istina, ne treba zaboraviti da još nijedna ambiciozna strategija nije na Balkanu donijela očekivane rezultate. Vrlo je vjerojatno da će se ta tradicija nastaviti: teška kriza u Albaniji koja je još nedavno bila pod punim nadzorom Washingtona, čini se da je očiti znak lomljivosti novih geopolitičkih tvorevina koje nastaju radi učvršćenja hegemonije jedne supersile", piše povjesničar Andrej Morozov. 200210 MET aug 97