BBC - TISAK, 2. VIII.

Ž1=BRITANSKI RADIO - BBC Ž2=2. VIII. 1997. Ž7=Pregled tiska Poraz laburista na dopunskim izborima u londonskom predgrađu Uxbridgeu koji se podudario s krajem prvih stotinu dana laburističke vladavine Velikom Britanijom pružio je današnjim britanskim listovima mnogo prilika za raščlambu dosadašnjeg učinka kabineta Tonya Blaira. Da su se dopunski izbori u Uxbridgeu održali tijekom prošloga saziva parlamenta torijevci bi ih zasigurno izgubili, kao što su izgubili sve dopunske izbore između 1989. godine i ovoga tjedna, tvrdi 'The Guardian' u svom uvodniku. No, težište se politike očito pomaklo nakon svibanjskih općih izbora. U tom smislu Uxbridge pruža najavu stranačke politike u godinama koje dolaze. Pobjedu konzervativaca treba vidjeti u pravom kontekstu. Po svim normalnim standardima Uxbridge je torijevski okrug. To je čak ostao i 1. svibnja kada su mnoga druga londonska predgrađa izabrala laburističke zastupnike. Dvije se lekcije mogu naučiti iz poraza laburista u Uxbridgeu. Prvo, udjel laburističkog glasa je opao dok se torijevski povećao uglavnom zahvaljujući prebjezima od liberalnih demokrata, dodaje list. Druga lekcije je da su se konzervativci osnažili na primjeru laburista. Opet, i tu tvrdnju treba staviti u pravi kontekst. Vlada je još uvijek iznimno popularna. Nacionalna ispitivanja javnoga mnijenja još uvijek pokazuju kako se prednost prije općih izbora koju su laburisti imali ispred konzervativaca nije smanjila. No Uxbridge pokazuje kako nije nužno da se ta prednost pretvori u glasove. Štoviše, to također pokazuje kako će laburistima izrazito teško biti nadvisiti izvanredno visoku razinu odobravanja postignutu 1. svibnja. Neizbježno, nakon Uxbridgea, kuloarima se šire luckaste priče o povratku konzervativaca. To je puka tlapnja, smatra The Guardian . Nema dvojbe da će ovi rezultati ohrabriti torijevske stratege da povjeruju u promjenu političkog ozračja. Na općim izborima poraženi vladini ministri, poput Michaela Portilla, smatrat će kako su dobro postupili odbivši promociju u Domu lordova i ostavši u izbornoj igri. A je li ovo dobar tjedan za čelnika torijevca Williama Hagua, nejasno je pitanje. S jedne strane, pošlo mu je za rukom ono što nikada nije uspjelo Johnu Majoru i stranka će biti ponosna na njega zbog toga. No na duge staze, za godinu dana, možda, sve neće izgledati tako lijepo. Povratak ljudi poput Portilla koji bi htjeli Haguov položaj zasigurno bi mogao oduzeti sjaj jednoga od rijetkih dobrih dana za torijevce, upozorava list. Nikada se ne smije zaboraviti da to što javnost dade, javnost može i oduzeti, podsjeća na početku svoga uvodnika 'The Independent'. Prvoga je svibnja dala, a u četvrtak u Uxbridgeu uzela. No - nastavlja ovaj list - važno je ambicije nove vlade kontrolirati. Naravno da pobjeda u Uxbridgeu ne predstavlja nikakav stvaran problem, no njome je ispuhan zrak izborne nepobjedivosti Tonya Blaira. To se moralo dogoditi kad-tad, no da se to dogodi ovako brzo predstavlja važan korektiv priče o apsolutnoj hegemoniji novih laburista. Teško baš da se glasači u Uxbridgeu ne slažu s nekom od vladinih politika. Njihov glas konzervativcima više predstavlja upozorenje laburistima da ne postanu preveliki za svoje čizme. Najvažnija lekcija vladi je da ne smije biti arogantna. Tony Blair voli isticati kako je važno održavati kontakt s ljudima. U četvrtak ljudi Uxbridgea stupili su u kontakt s njime, i to blagom pljuskom. Dobro će to doći i njemu i njegovoj vladi, smatra 'The Independent' u svom uvodniku. Dok 'The Daily Telegraph' praktički sve veli u naslovu svoga uvodnika - 'Blues za g. Blaira', 'The Times' cijelu stvar sagledava u kontekstu prvih stotinu dana laburističke vladavine. Prva tri Blairova mjeseca iznenadila su sve. On je sam upozoravao kako ne treba očekivati očaravajući početak. Oni koji su se brinuli kako će laburistički premijer biti preoprezan, sada su iznenađeni njegovim radikalizmom. No to ne znači da je dossier laburista prepun uspjeha, napominje 'The Times'. Međutim, Britanci su trenutačno spremni opraštati. Usprkos prednosti od preko 34%, prema ispitivanjima javnoga mnijenja, počeli su se pojavljivati mali oblaci na laburističkom nebu. Ako su glasači u Uxbridgeu slali neku poruku g. Blairu, ona se odnosila više na stil, a ne na sadržaj njegovih politika. Glasači bi se mogli ubrzo umoriti od ove uprave koja želi sve kontrolirati i koja s njima postupa kao sa zločestim učenicima. Ako je slogan laburističke kampanje bio 'Stvari mogu samo krenuti nabolje', onda 'stvari mogu krenuti samo nagore' mora biti upozorenje za sljedeće dvije godine laburističke uprave smatra 'The Times'. 'The Financial Times' donosi komentar Johna Kampfnera o praktičkim posljedicama etičkog pristupa Robina Cooka vanjskoj politici. Posljednji recipijent izravnog pristupa britanskog ministra vanjskih poslova bio je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, čovjek koji ne trpi predavanje stranih posjetitelja. 'Ne možemo vam reći kada će sastanak završiti jer sve ovisi o tome kada će predsjednik Tuđman izjuriti', napola su se šalili britanski dužnosnici. Zapravo, razgovori su trajali dulje nego što je predviđeno, a dvojica su se protagonista složila da se ne slažu. G. Cook ima malo obzira prema čelnicima državica koje definiraju slobodan govor kao pravo na isticanje vlastitog nacionalizma. Na pokazateljima prva tri mjeseca laburističke vlade malo je koji državnik industrijaliziranih zemalja ravan g. Cooku u izravnom pristupu diplomaciji, smatra John Kampfner. To je dio strategije ubrizgavanja etičke dimenzije u britansku vanjsku politiku. G. Cook vjeruje kako je prethodna vlada pokazala premalo obzira, odbijajujući zauzeti čvrst stav spram zemalja koje krše ljudska prava. Zato je g. Cook htio iskoristiti svoj posjet Sarajevu i Zagrebu da pokaže kako je uspjeh postići ravnotežu između etičkih načela i realpolitike. Uoči njegova dolaska bosanski su se Muslimani ljutili zbog njegove sugestije da bi buduća pomoć mogla doći u pitanje ako ne riješe problem korupcije. Srbi su bjesnili zbog njegovih upozorenja da bi još optuženih za ratne zločine moglo biti otpremljeno u Haag, a Hrvati su se pušili zbog britanskog sudjelovanja u blokadi 40 milijuna dolara vrijednog zajma MMF-a zbog stanja demokracije u njihovoj zemlji. Nitko od njih nije posebno cijenio količinu vremena koju je g. Cook posvetio intervjuima neovisnim medijima i raspravama s oporbenim političarima. Njemu je posve jasno kako Britanija sama ne može natjerati vlade na veću političku snošljivost. On se tu oslanja na dva saveznika - Sjedinjene Države i Njemačku, vrlo uočljivo ispuštajući Francusku. Njegov je posjet bivšoj Jugoslaviji uslijedio nakon posjeta Madeleine Albright i Klausa Kinkela. Troje ministara odlučno je da održe pritisak na g. Tuđmana dok u listopadu MMF ne bude ponovno razmatrao dodjeljivanje zajma Hrvatskoj. No nova je etička mantra Robina Cooka dosad samo živjela u teoriji, a ne u praksi. Što će se s njome dogoditi kada se sukobi s nacionalnim interesima, pita se dalje u 'The Financial Timesu' John Kampfner. Pred g. Cookom bit će znatne poteškoće da objasni na vladinim sastancima gubitke unosnih obrambenih ugovora iza kojih stoji na tisuće radnih mjesta koji će otići u neku drugu zemlju. Hoće li britanski ministar vanjskih poslova išta postići javno izazivajući svoje sugovornike? On tvrdi kako je od Izetbegovića dobio obećanje da će ispostaviti povjerenstvo koje će nadgledati raspodjelu međunarodne pomoći. Sve što je od g. Tuđmana dobio bilo je predavanje o hrvatskoj povijesti koje je sezalo sve do srednjega vijeka. Zatim, negiranje postojanja problema oko ljudskih prava, odbijanje bilo kakve rasprave o povratku izbjeglica i tvrdnju kako Hrvatska nema nikakvih utjecaja na bosanske Hrvate. Tijekom sljedeće će godine utjecaj Velike Britanije doseći visoku razinu kroz predsjedanje nizu međunarodnih foruma, Europskom unijom, skupinom G7... Do kraja 1998. godine Robin Cook će zasigurno htjeti pokazati kako su neke zemlje promijenile svoje nedemokratsko ponašanje ili su platile zbog toga. No hoće li Britanija izazivati velike sile? Što je s Kinom i Tibetom? Što je s korupcijom u Rusiji? Hoće li g. Cook na isti način govoriti s Jiang Zeminom ili Borisom Jeljcinom kao što je govorio s g. Izetbegovićem i Tuđmanom, pita se na kraju svoga komentara u 'The Financial Timesu' John Kampfner. 040333 MET aug 97