THE WASH. POST, 24. VIII., KISSINGER

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 24. VIII. 1997. Postupni mirovni tijek u Oslu "Dok ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright odlazi u svoj prvi posjet srednjem Istoku, svi od nje traže da ponovno pokrene mirovni tijek iz Osla. U stvari, njezina je zadaća prilično obeshrabrujuć. Jer mirovni tijek iz Osla, budući da je iscrpio sve mogućnosti, ne treba ponovno započeti, već ga treba prekrojiti", piše Henry Kissinger. "Dogovor u Oslu predstavlja vrhunac 'korak - po - korak' pristupa skovanoga prije gotovo 25 godina, kada je srednji Istok upravo izišao iz rata započetoga iznenadnim napadajem na Izrael i svršenoga početnom katastrofom za arapske zemlje. Arapski proizvođači nafte morali su smanjiti proizvodnju, a Europa je, uspaničena zbog velikoga porasta cijena nafte, zatražila diplomatsku pomoć. Sovjetski Savez podupirao je zahtjeve Arapa da se Izrael vrati na svoje granice od 1967. nu zauzvrat nije ponudio definiciju mira. Izrael je bio toliko uništen svojom katastrofom da nije mogao ni zamisliti da uloži svoj opstanak u povlačenje do granica koje su neobranjive, barem kod West Banka. Opsežni pregovori pod tim uvjetima došli bi do mrtve točke i prijetili novim ratom. Zato smo takva pitanja kao što su granice ostavljali po strani. (...) Nijedna od strana nije postigla sve svoje ciljeve. Izrael nije postigao dogovoreni mir; Arapi nisu ponovno zadobili sav teritorij koji su u prethodnim ratovima izgubili. Nu oboji su do nekog stupnja profitirali. U dva dogovora o oslobađanju, s Egiptom i sa Sirijom, dio osvojenoga teritorija vraćen je pod arapski nadzor; Izrael je dobio odgodu kupujući vrijeme za novac. Na posljetku je Egipt, a kasnije i Jordan, smogao dovoljno samosvijesti da osigura službeni mir duž granice iz vremena prije '67. Do tog je vremena dogovor u Oslu već potpisan. Sirija je bila jedini susjed koji nije sklopio mir s Izraelom, djelomično zbog tog što je Izraelu bilo teško vratiti Golan na granice od '67, a djelomično stoga što Hafes Assad nije bio voljan složiti se s značajnom definicijom mira (Libanon, drugi izraelski susjed, bio je pod sirijskom dominacijom). Dogovor u Oslu 1993. pokušao je primijeniti istu forumulu na odnošaje između Izraelaca i Palestinaca. Kao i raniji dogovori o oslobođenju, do njega je došlo zbog iscrpljenosti, a ne iz uvjerenja. (...) PLO je bio izoliran te se slomio nakon podupiranja Saddama Husseina u Zaljevskom ratu. Sporna pitanja stavljena su na stranu: granice, država, točni sigurnosni dogovori, Jeruzalem. (...) Uskoro je postalo jasno da je analogija s ranijim stupnjevima mirovnoga tijeka iluzorna. U ranijim pregovorima, postupni je napredak uklanjao napetosti i stvarao povjerenje. Na Zapadnoj obali se dogodilo suprotno. Obje su strane uskočile u 'mirovni tijek' bez da su razjasnile ostvarive ciljeve; očekivali su da će ta jasnoća proizaći iz samoga tijeka. To nije bilo slučajno. Izrael, američki i europski sugovornici naveli su Arafata da vjeruje da konačni ciljevi uključuju barem granice iz '67 i priznanje palestinske države. Kad smo kod arapskih susjeda, Izrael je imao posla sa suverenim državama čije su teritorijalne pretenzije bile dobro definirane duž prethodno priznatih međunarodnih granica. I dok su u svojim srcima neke od tih država - posebice Sirija - preferirale uništenje Izraela, njihov nacionalni identitet nije bio povezan s uništenjem židovske države. S druge su strane pregovori od Izraela i PLO-a tražili da smjesti dva neprijateljska društva na teritorij širok dvjestotinjak km, s tim da oba ta društva smatraju da upravo njima taj teritorij pripada. Nikad opovrgnut cilj PLO-a je uništenje židovske države. Iako je Arafat u nekoliko navrata obećao da će ukloniti odredbe povelje PLO-a, nikad nije bio u stanju (ili nije želio) to učiniti. Njegovo ambivalentno ponašanje nije osobno kršenje pravila već odraz stajališta PLO-a. Sa svoje je strane Izrael odbijao dati PLO-u državu, iz istih razloga zbog kojih PLO odbija promijeniti svoju povelju. Značajni dio izraelskoga pučanstva strastveno vjeruje da cijela Palestina voljom Božjom pripada Izraelu, smatrajući stvaranje nežidovske države na tom tlu svetogrđem. To je razlog zbog kojeg Izrael nikad nije prestao s naseljavanjem na teritorije koje toliko Izraelaca smatra nepovredljivima. Čudan aspekt tijeka u Oslu je da dvije političke jedinice raspravljaju o teritorijalnim prilagodbama bez da jedna drugoj priznaju legitimitet. Budući da obje strane dobrim dijelom tretiraju svaku granicu između Izraela i PLO-a kao nelegitimnu, sigurnost se nikako ne može temeljiti na međusobnom povjerenju, a granice iz '67 ne mogu služiti kao crta razdvajanja. Jer te granice su izraelska strateška noćna mora - koridor uži od 40 km između Tel Aviva i Haife(...) Neizbježno, unutrašnja je politika obiju strana nadjačala mirovni tijek. Izrael je u pregovore s PLO-om ušao duboko podijeljen u dva nepomirljiva tabora. Golubovi su tretirali pregovore kao vrstu eshatološkog ispunjenja koje će pomiriti strane, staviti po strani njihove međusobne sumnjičavosti te u stvarnom ozračju suradnje postići da stvarna lokacija granice postane nevažna. Sokolovi su to odbacili kao fantaziju, kao što su odbacili svaki dogovor kojim se uspostavljao suverenitet Palestine. Oni su tvrdili da bi ograđivanje omogućilo Izraelu da nametne sigurnost u obliku 'autonomije' koja bi mogla učiniti okupaciju podnošljivijom, nu nikad se ne bi približila mogućnosti da PLO dobije državu. PLO je bio slično podijeljen. Tu su bile tri skupine: prva, malena i uglavnom neučinkovita, odgovarala bi izraelskim golubovima. Zapadni i izraelski intelektualci obično bi ju spominjali kao stvarni izraz palestinske duše, usprkos nedostatku bilo kakvog dokaza za to. U drugoj su skupini bili 'umjereni' koji su prema mirovnim pregovorima imali stajalište kakvo je imala Francuska kad su ju prisilili da prepusti Alzas - Loren Njemačkoj 1871.; kao fazu u neprestanoj borbi. Tu su napokon i sokolovi koji su se zalagali za nastavak sukoba. PLO je čak manje nego Izrael bio u stanju razriješiti svoje unutrašnje kontradikcije. Dobar primjer za to je stvaranje sigurnosnih snaga PLO-a. Oni su bili visoko ambivalentni u odupiranju postupcima usmjerenim na potkopavanje države(...). Nisu baš bili uvjerljivi o hvatanju terorista koji se vraćaju sa svojih zadaća. Jesu li te sigurnosne snage rješenje ili problem? To je dvosmisleno. Taj nesklad je neko vrijeme držao na uzdi nezamjenjiv izraelski premijer Yitzhak Rabin, koji je dijelio ciljeve golubova i neke brige sokolova. Kad je australski ministar vanjskih poslova čestitao Rabinu na njegovom preobraćanju (okretanju mirovnom tijeku), on je odvratio: 'Ne radi se o preobraćanju već o predanosti!' (...) Ubojstvom Rabina nestao je izraelski vođa s velikom međunarodnom reputacijom i najvećim potencijalom da ujedini izraelski narod. S dolaskom Benjamina Netanyahua dobili smo vođu koji je izazvao pretpostavke mirovnog tijeka što se tiče granica'67 i palestinske države. Stoga ga je nepošteno kriviti što želi iznijeti svoj mandat, iako mu se može pripisati nespretna taktika. Sa svoje je strane Arafat odlučio mijenjati međunarodni pritisak i arapske demonstracije za pokušaj da riješi unutrašnja protuslovlja PLO-a. Mrtva točka u procesu iz Osla postala je neizbježna. (...) Pristup 'korak - po - korak' imao je smisla tako dugo dok je svaki korak gradio povjerenje prema konačnom rješenju. Nu kad se svaki korak pretvara u nadomjestak za konačno rješenje, to ima sve loše strane opsežnog pregovora bez popuštanja napetosti koje bi donio konačni dogovor. U nedostatku jasnog cilja, predaja teritorija svodi se na niz unilateralnih izraelskih koncesija da zadovolje palestinske apetite bez približavanja stvarnom prihvaćanju . Kada opet započnu pregovori, oni bi se trebali usredotočiti na sljedeća pitanja: 1) Konačne izraelske granice i postupno povlačenje prema njima. 2) Izraelsko priznanje suvereniteta palestinske države. 3)Sigurnosna jamstva za Izrael u tom kontekstu. 4)Ograničenja izraelskih promjena postojećeg stanja dok se odvijaju konačni pregovori. Svaka od tih tema je izazov koji ni jedan simpatizer ne bi poželio novoj ministrici vanjskih poslova. 1) Pod rezolucijom UN-a 242, Izrael ima pravo 'čuvati granice'. Granice '67. ne prolaze taj test. (...) 2)Izrael mora prepoznati da odbijanjem prihvaćanja palestinske države gubi. Palestinski entitet priznaje sve veći broj država; čak se i danas na svojim putovanjima Arafat tretira kao vođa države. Palestinska je država neizbježna da bi PLO quid pro quo prihvatio sigurnosne granice Izraela. 3) Budući da je pučanstvo Zapadne obale miješano, palestinska će država morati prihvatiti ograničenja na svoja vojna djelovanja. Nu povijest nam pokazuje da ograničenje naouružanja, opreme i ljudske snage nije dovoljno; mora postojati nadzorni mehanizam koji ne ovisi o PLO-u i moraju biti dogovorene sankcije za kršenje obveza. Za Izrael je to pitanje života i smrti te se mora ispuniti. 4)Ukoliko se pregovori pretvore u određivanje konačnih granica a ne teritorijalne koncesije, Izrael ih ne smije opterećivati mijenjajući status quo unilateralnosti Zapadne obale. Za vrijeme razgovora o konačnom statusu, Izrael ne bi smio odobravati gradnju u Jeruzalemu ili naseljavanje na Zapadnoj obali, uključujući i proširenje postojećih naselja. Pitanje Jeruzalema trebalo bi staviti na stranu barem dok se ne postigne načelni dogovor o granicama i državi. Ukoliko se o njemu prerano raspravlja, to samo može razbukatati strasti. Poziv na diplomatsku prekretnicu tolilko se često čuje kad je u pitanju srednji Istok, da više ni ne privlači pozornost. Nu putovanje ministrice Albright zaista se poklapa sa takvim raskršćem. Svi kojima je stalo do mira na srednjem Istoku mogu joj samo zaželjeti sreću." 260323 MET aug 97