THE WASH. TIMES, 13. VIII., NEPRIMJEĆENA AMERIČKA POBJEDA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 13. VIII. 1997. Neprimjećena američka pobjeda "U proteklih 20 godina Sjedinjene su Države nastojale isposlovati izraelski pristanak za stvaranje palestinske države u Gazi. Sve donedavno izraelska je vlada odolijevala toj strategiji, te je čak i dogovor u Oslu izraelskim glasačima interpretirala kao sporazum u kom se ne implicira palestinska država. Američka se strategija sastojala u dopuštanju da Palestinci provode pritisak na Izrael tako što se ona usredotočila na izraelsko odbijanje palestinskih zahtjeva i zanemarivanje palestinske antimirovne retorike, unutrašnje promičbe, obrazovanja, potpore nasilju i nepoštivanje dogovora", piše Max Singer. "Mnoge je godine američka politika bila pažljiva u balansiranju odluka namijenjenih da provode pritisak nad Izraelom koliko to američka politika dopušta, budući da je izraelska nevoljkost za stvaranje palestinske države smatrana glavnom preprekom miru. Nu prošlih je godina u Izraelu došlo do odlučujuće promjene. Sada obje vlade i oporba jasno pokazuju da su voljni pristati na mir s palestinskom državom. Iako vlada nije službeno objavila da će se složiti sa stvaranjem palestinske države, kako bi zadržala svoj pregovarački položaj, posve je vidljiva dramatična promjena izraelskoga povijesnog stajališta. Sjedinjene Države napokon su postigle cilj kojem su dugo težile: izraelska je vlada sad spremna s palestinskom državom pregovarati o uvjetima mira. (...) 20 su godina Sjedinjene Države gurale Izrael u smjeru prihvaćanja potrebe za stvaranjem palestinske države. Izrael je napokon spreman, a Sjedinjene Države nisu primjetile da to znači kako je potrebno promijeniti operativan pristup. Ministarstvo vanjskih poslova sada se treba zapitati: 'Pošto je Izrael napokon spreman prihvatiti stvaranje palestinske države u zamjenu za potpuni mir, kakva bi trebala biti naša nova strategija u izraelsko - palestinskom mirovnom dogovoru?' Sjedinjene Države trebaju novu strategiju da bi odgovorile na praktično pitanje treba li nastaviti podupirati međunarodno nerazumijevanje položaja Izraela i Palestine koje se koristilo da se Izrael prisili na prihvaćanje palestinske države. Svijet misli da je Netanyahuova vlada izdala obveze prema miru koje su preuzeli Yitzhak Rabin i Shimon Peres - kao što tvrde ljudi u strankama g. Rabina i g. Peresa koji nisu sretni što su ih izraelski glasači zamijenili. Nu kao što ministarstvo vanjskih poslova zna, Palestinci imaju jednako dobre ili čak bolje izglede da postignu mir s g. Netanyahuom kao i što bi imali kad bi na vlasti bili g. Rabin ili g. Peres. G. Netanyahu će se pogađati oštrije nego što su to činili g. Rabin ili g. Peres, nu on je u boljem položaju da ispuni svoja obećanja. Da su danas na vlasti, i g. Rabin i g. Peres bi se vjerojatno pogađali oštrije - ne samo zbog reakcije izraelske javnosti na nastavak palestinskog terora već i zbog toga što je prvi razdjel odnošaja s Palestincima svršen, a Rabin i Peres mogli su također insistirati da g. Arafat počne ispunjavati svoja obećanja. Budući da je većina ljudi vjerovala da se g. Netanyahu okrenuo od g. Rabina i g. Peresa prema miru, g. Arafat je imao skoro slobodne ruke protiv Izraela otkad je g. Netanyahu došao na vlast. Bez suradnje Sjedinjenih Država, g. Arafat nije mogao taktikom ignoriranja prijeći preko Netanyahuove spremnosti da pregovara o miru. (...) Nu sada je teško vjerovati da se pomaže postizanju mira time što se g. Arafatu nastavlja davati mogućnost da iskorišćuje nerazumijevanje izraelskoga položaja te istodobno odbija približavanje miru. Dok Sjedinjene Države javno priznaju fundamentalnu promjenu izraelskoga stajališta te pomognu svijetu da uvidi kontinuitet predanosti miru između Netanyahuove vlade i bivših vlada, novi će razdjel mirovnoga procesa započeti i g. Arafat će se naći u radikalno drukčijem okruženju nego što je sada. U tom novonastalom stanju, Arafatove će se terorističke akcije i njegova dostignuća kao palestinskog čelnika vrjednovati po onom što jesu - neće biti promatrane kao demonstracije zbog fundamentalne potrebe da se Izrael dovuče do pregovaračkoga stola. Ljudi će razmatrati da li g. Arafat prenosi Palestincima poruku koju trebaju čuti ukoliko žele poduprijeti mir s Izraelom. Palestinsko pristajanje na IA smatrat će se načinom da se Izraelu pokaže da se na dogovor s Palestinskom državom može računati - dok se sada izraelski pozivi na pristajanje drže izlikom za nepregovaranje s palestinskom državom. Dok g. Arafat poduzme korake da dokaže svoju predanost miru i dobroj volji, nestat će argumenata kritičarima g. Netanyahua - iako to neće umiriti manjinu koja se suprotstavlja svakoj podjeli teritorija s Palestincima na vjerskim temeljima. Pošto su mirovni planovi Laburističke stranke i Netanyahuove vlade toliko bliski jedni drugima, jedinstvena vlada nije potrebna da bi se dobila potpora većine pri dogovaranju potpunog mira s Palestincima. Dok prihvaćanje izraelske kontinuirane predanosti miru promijeni diplomatsko okružje, g. Arafat će se naći u novom stanju te će morati odlučiti da li da odabere težak put prema miru - koji zahtijeva kompromis s Izraelom i sukob s onim zagovornicima koji imaju nerealna očekivanja ili i dalje gaje nevoljkost da vide židovsku državu na muslimanskoj zemlji. (...) Pravi mir zahtijeva stvarnu debatu i borbu između Palestinaca; on će postati ozbiljna mogućnost kad g. Arafat započne tu debatu i borbu - što nije morao činiti tako dugo dok je većina svijeta vjerovala da je Izrael prepreka miru," piše Max Singer autor studije 'Realni svjetski poredak: Područje mira / područje nemira. 140221 MET aug 97