AUSTRIJA - DIE PRESSE - DRŽAVA I KULTURA - 25. VIII.

AUSTRIJA DIE PRESSE 25. VIII. 1997. Državna umjetnost i umjetnička država "Već tjednima bjesni - ne, žubori - raspra o odnošaju države, novca i umjetnosti. Razmirica velikih riječi od koje se na prvi pogled može očekivati opća raspra o politici umjetnosi u Austriji. Ako se pobliže pogleda, slika se zamagljuje. Ako netko doista nešto misli i hoće, ostaje zbunjen. Kantica za dolijevanje treba biti uklonjena, ali unaprijeđivanje mora ostati; tržište mora biti ali država ne smije izbjeći odgovornosti; svi trebaju biti kreativniji ali zauvijek je manje novca; umjetnost se mora demokratski organizirarti, ali mi želimo međunarodna vrhunska postignuća; i općenito: unaprijeđivat ćemo smislene javne pothvate. Oni koji pri tome misle na otpad a ne na austrijsku slikopisnu umjetnost, sami su krivi. Iza oblaka dima blijedih argumenata očito se pojavljuje jedno jedino goruće pitanje: postoje li austrijski državni umjetnici i radi li im se o životu? Ako neki pojam još budi emocije, tada je to očito 'državni umjetnik'. Njime se može difamirati i diskreditirati i dakako nitko to ne želi biti niti unaprijeđivati ili čak tražiti. Takvo držanje jamačno začuđuje. Jer je dakako bio i jest blizak odnošaj umjetnika i političara, bilo je i ima unutarnjih krugova, utjecajnih područja i onih koji se kreću izvan toga, a sve skupa možda ima manje veze s dotijekom novca nego s ozračjem. I dakako, umjetnici nisu ćudoredna instanca kako se mnogi ponašaju, nego jednako neotporni na izazove korupcije kao i drugi. To i ne bi bilo tako strašno. Jer kako se vrti i okreće: skoro sva velika umjetnost bila je manje ili više nesavjesna državna umjetnost. Michelangelo - državni umjetnik Vatikana; Leonardo - državni umjetnik mnogobrojnih država; Tizian - dakako, državni umjetnik; Goethe - državni umjetnik i državnik u istoj osobi; Richard Wagner - ne necionalsocijalistički kako mnogi pogrješno vjeruju, nego jednostavno bavarski državni umjetnik. Dakako: u građansko doba je sve, pa i umjetnost, izloženo tržištu bez da ono bezuvjetno izaziva kreativnost kao apsolutistički nalogodavac. I kad avangarda XX. stoljeća ne bi trebala državu, bez države kao poticatelja i unaprjeditelja ne može se zamisliti povijest moderne umjetnosti - od austrijskih velikih pisaca današnjih dana koji su počeli s državnim stipendijama, sve do monumentalnih građevina s kojima se ovjekovječio Francois Mitterrand. A država je imala dobrih razloga sunčati se na suncu umjetnosti. Time je pokazala smisao za nužnost simbolične reprezentacije, stanovitu velikodušnost i spremnost za rasipnost što vlasti uvjek dobro stoji, a i dobar ukus. Čudno je što se uvijek radi tako kao da je neugodna obveza države da unaprjeđuje ono što se ne probija na tržištu, što je avangardno, čak kritičko prema državi. Razvitak umjetnosti nije državna stvar. Nu i vlade, stranke i predstavnici demokratskih država smiju, pače moraju imati zakonitoga interesa da svoju politiku estetski povežu. Osobiti smisao socijaldemokratske politike umjetnosti bio je samo u tome da se preko umjetnosti potvrdi ona aura kritičko-revolucionarnog kojeg je odavno proigrala. Iz toga proizlazi i paradoksalnost prema državi kritičke državne umjetnosti u čiju bi samorazumljivost moralo spadati da neetalbirano može nastupati samo još kao etablirano a neprilagođeno kao norma. Nu umjetnost je naposljetku tu zbog takvoga uljepšanog iskrivljavanja stvarnosti iz duha estetike i osobito dobro funkcionira kad uljepšano dolazi do izričaja u forsiranoj ružnoći. Da umjetnost mora prosvjećivati, rušiti tabue i biti neprijatelj općinstvu, bila je ideologija nekoliko vladajućih socijaldemokrata i njihovih savjetnika, nu tomu nedvojbeno zahvaljujemo neke uzbudljive umjetničke događaje. Takvu se ideologiju svakako može promijeniti a svaki je političar slobodan forsirati svoje shvaćanje umjetnosti, ako ga ima. Umjetnost zbog države obvezati na političku budnost, kako je nedavno svečano upozoreno, isto je tako besmislica kao i istodoban suprotni zahtjev za potpunim odvajanjem umjetnosti i politike. To bi bila jedino politika da se ne šteti umjetnosti. Raspra o postupnom povlačenju države iz umjetnosti za nju jako malo znači ali u prvom redu najavljuje tek jedno: nevolje države. Vlada koja umjetnost najprije proglasi šefovom stvari a zatim ju postupno privatizira, želi ju predati zakladama, savjetodavnim tijelima, skrbnicima, holdinzima ili općenito tajanstvenom tržištu, više ne vjeruje u sebe. Zašto bi umjetnički menadžeri i savjetnici zaklada prima vista imali više estetskoga ukusa nego službenici umjetnosti, ne može se uvjerljivo odgovoriti. Nijedna država koja drži do sebe i koja ima državno kazalište, ne želi ga prepustiti. Takav čin doduše nije sasma protiv umjetnosti - kazalište će preživjeti i tu državu pa čak i EU - ali je jednostavno protiv države. Država pokazuje time svoju slabost, svoju nemoć, svoju skroz na skroz već smiješnu impotenciju. Nesigurnost države u ophođenju s umjetnošću je na taj način prije simbol krize države. Ona više nema samopouzdanja. Svaki privatnik, tako država sama objelodanjuje, to može bolje nego ja. Najradije bi ga, takav je dojam, poredstavnici države likvidirali kao nerentabilno poduzeće a inventar prodali najboljem ponuđaču. Nu time ostatak države bez njihove stvarne moći i sam postaje estetskim doživljajem - privid ili bit. U tim državnim umjetničkim komadima možemo uživati, jednom kao u satiri, zatim kao tragediji, svakodnevno putem javnih općila. Za autonomnu umjetnost koju je dosad država podupirala i jamčila, to u najboljem slučaju znači vrijeme odricanja čak i ako je konkurencija parlamentarnih realnih satiričara za neke profesionalne kabaretiste možda ubitačna. Jer ono što država izgubi moći - i novca - drugi dobiju. A biću sile i bogatstva pripada da pokadšto više nije dovoljno samo sebi nego da simbolično želi biti uzvišeno. Brzo će se otkriti novi dioničarski milijunaši koji novcem neće kupovati samo nove dionice nego će njime držati i umjetnike - mrtve i žive. Tada će iznova kucnuti njihov čas. Do tada nam ne trebaju uzbuđene raspre nego samo malo strpljenja. Nu bilo bi navino vjerovati da se umjetnost, kad se država povuče, može vratiti građanima. To ne može već stoga što nikada tamo nije ni bila" - piše Konrad Paul Liesmann, filozof iz Beča. 250245 MET aug 97