2 VJESNIK ANTIĆ 28-7

Ž1=VJESNIK Ž2A=28. VII. 1997. Ž3=Relativiziranje države Ljubomir Antić u uvodu svoje raščlambe piše: "Prateći neke sadašnje raspre i ocjene o položaju Hrvatske u međunarodnim odnosima, čovjek se i nehotice zapita: jesu li Hrvati toliko očekivanu državu dobili u nevrijeme - to će reći u vrijeme kada je 'zlatno doba' država već odavno prošlo? Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, iz njega proizlazi drugo, znatno konkretnije: pojavljuju li se neki sadašnji problemi na relaciji Hrvatska - međunarodna zajednica iz neshvaćanja pa prema tome i neprihvaćanja te činjenice, tj. da je država danas nešto drugo nego što je to nekad bila, pa da je prema tome i njezin položaj među drugim državama nešto što nije poznato u povijesti odnosa među državama? (...) Usporedo s određenijim razvojem u pravcu stvaranja hrvatske države (ali, ne zaboravimo, i svih država koje su nastale u ovom desetljeću) gubila je svetogrdnu konotaciju sintagma o 'miješanju u unutarnje poslove', a 'persona non grata' sve se više traži kod kuće nego među strancima koji pristižu u sve većem broju i osjećaju se značajnije nego kod (svoje) kuće. Nema više ni dobrih starih špijuna, koje ćemo odsad gledati samo na ekranima. Unutarnje (privatne) stvari postale su vanjske (javne) i obratno. Kao među ljudima u 'malom mistu'. Ukratko, svijet se sve više globalizira (amerikanizira?!), a država relativizira", ocjenjuje Antić. Procjenjujući "kako se u tome snalaze Hrvati", piše: "Prilično teško. Ljudima koji su toliko željeli državu, nije ni pružena prilika da je ižive onakvu kakvu su zamišljali. Tek što su je dobili, a već se počelo govoriti o etatizmu i nacionalizmu. Jaka država jedino je državno iskustvo kroz koje su prošli svi državotvorci novih europskih država. Mnogi su iskusili samo diktature: monarhističke, fašističke, komunističke... Zbog toga i nije teško objasniti njihovu želju za vlastitom jakom državom i nesporazume koji nastaju kad im se kao ideal nameće slaba vlast i država. (...) Je li silna želja za državom kod hrvatskih državotvoraca bila prerasla u opsesiju koja je onemogućavala realno sagledavanje onoga što se u međuvremenu događalo s državom kao takvom i u odnosima među njima?", sljedeće je Antićevo pitanje na koje odgovara: "Možda. No, onda je posve na mjestu postaviti i upit: zar to nije bio i jedini put da se dođe do države? Jer da su Hrvati bili pozvani na ovakva odricanja i žrtve za neku razvodnjenu polu-državu, tko bi se odazvao. (...) Da nismo u pravom trenutku zgrabili državu, danas, doduše, ne bismo imali ove probleme, no svaki drugi bili bi veći od najmanjega s kojim se upravo susrećemo", ocjenjuje Antić i na kraju piše: "Slaba ili jaka, integrirana u poželjne zajednice odmah ili s odgodom, Hrvatska mora obaviti neke zadaće koje su preduvjet samoga njezina opstanka pa tako i pripadnosti svijetu kojemu težimo. Ona se mora teritorijalno i duhovno uklopiti, biološki pomladiti, demografski uravnotežiti u prostoru, osigurati granice i pod svaku cijenu izbjegnuti stanje u kojemu je može destruirati neka za tuđe interese instrumentalizirana manjina. A država kao takva znat će se pobrinuti za sebe. Preiskusna je to institucija da bi šaptom pala. Kad se doista osjeti ugroženom, ona će se znati obraniti pa i uzvratiti udarac. Tako je, uostalom, uvijek radila u svojoj povijesti, koja seže dokle i povijest sama". 280156 MET jul 97