30. XII. RDW: NATO NESLAVNO

RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 30. XII. 1998. Bez slavljeničkog raspoloženja "Kakva razlika u usporedbi s prosincem 1997. kad su glavni tajnik NATO-a Javier Solana i ministri vanjskih poslova i ministri obrane članica zapadnog saveza na svojim jesenjim zasjedanjima ponosno i samozadovoljno sažimali bilancu protekle godine. Mir u Bosni i Hercegovini, signal za početak širenja NATO-a na istok - na Poljsku, Mađarsku i Češku Republiku - i, ponajprije, sklapanje sporazuma između NATO-a i Rusije, koji su trebali označiti uvod u novu epohu partnerstva i suradnje, bili su ključne točke tadašnje uspješne bilance. Osvrt na 1998. obilježen je pak otrježnjenjem. Prvi primjer: Bosna. Navodni Daytonski mir sve se više razotkriva kao puko primirje, koje osigurava samo nazočnost SFOR-ovih vojnika. Tijekom godine NATO je morao odbaciti sve planove za smanjenje njihova broja. Prijeti opasnost da se angažman zapadnog saveza u Bosni otegne u priču bez kraja i konca. Samozadovoljstvo nije prikladan osjećaj. Drugi primjer: Kosovo. Nijedna tema nije više zaokupljala NATO tijekom ove godine. Nigdje NATO nije više prekoračio svoje granice. Nikada prije nije NATO, bez pokrića u obliku mandata UN, otvoreno zaprijetio silom državi koja ga nije napala. Savez je zaigrao na visok ulog, ali pobjeda, koju je NATO po vlastitoj ocjeni izborio nad Slobodanom Miloševićem, sve više nalikuje onoj Pirovoj: nasilje na Kosovu ne prestaje, OESS-ovi promatrači očito su preopterećeni, spremnost sukobljenih strana na sporazum nije na pomolu kao ni politički koncepti trajnoga rješenja krize. Želi li NATO ostati vjeran svom dosadašnjem cilju i spriječiti drugu Bosnu i gubitak vlastite vjerodostojnosti, mogao bi mu sljedeće godine predstojati novi angažman na Balkanu. Taj angažman, kojega nijedna članica NATO-a istinski ne želi, vjerojatno će se također otegnuti u nedogled, ali bi istodobno mogao biti i teži i donijeti jasno veće gubitke od misija IFOR i SFOR. Samozadovoljstvo u tom pogledu uistinu nije primjeren osjećaj. Treći primjer: novi strateški koncept. Prerađena definicija NATO-a trebala bi biti prihvaćena na jubilarnom sastanku na vrhu u travnju sljedeće godine u Washingtonu. No, odgovarajući radovi ni izdaleka ne napreduju kao što je planirano. Iza kulisa - kao što je običaj u NATO-u - bjesni žestoki sukob oko temeljnih odrednica tog dokumenta. Koji su zajednički interesi članica saveza? Dokle bi trebalo sezati operativno područje NATO-a? Može li NATO sam sebi izdavati mandat ili u svakom pojedinom slučaju treba mandat Ujedinjenih naroda? Sva su ta pitanja prijeporna u zapadnom savezu. Američko-britanski napad na Irak uoči jesenjeg zasjedanja ministara obrane očitovao je jaz u savezu: Washington i London u ulozi svjetskih policajaca bez odgovarajućeg pokrića UN, glasna ljutnja iz Pariza zbog te samovolje, ritualno odobravanje iz Bonna u tradiciji stare vazalne vjernosti, ali bez unutrašnjeg uvjerenja. Sukob do sastanka na vrhu ostaje napet, puno je toga na kocki: po mišljenju Europljana, NATO mora ostati savezom čije će akcije oni moći i htjeti bez ograde poduprijeti. Po mišljenju SAD, angažman u NATO-u mora i dalje donositi korist. Ima li, dakle, razloga za samozadovoljstvo? U najboljem slučaju nakon dogovora. Četvrti primjer: NATO-ovo širenje na istok. Integracija Poljske, Mađarske i Češke Republike protječe po dogovorenim rokovima, ali je veliki potez, koji tek treba svladati. Takvo je stajalište u međuvremenu prevladalo u NATO-u, a to je i razlog zašto je savez 1998. ostao pošteđen revizije rasprave o proširenju. Tko i kada smije postati novim članom - to pitanje ostaje do daljnjeg otvoreno. Svi zainteresirani morat će se na sastanku na vrhu zadovoljiti priopćenjem da u budućnosti ništa nije isključeno. Privremeno odustajanje od drugoga kruga proširenja u krajnju je ruku i najbolje jamstvo dobrog razvoja suradnje u Vijeću NATO-a i Rusije. Napredak je, doduše, krzmav, ali mehanizam funkcionira. Tim se potencijalom treba i dalje koristiti - po mogućnosti daleko nakon 50. godišnjice osnivanja NATO-a", zaključuje Felix Steiner.