FR-LE MONDE 31.12.UVODNIK O EURU

FRANCUSKA LE MONDE 31. XII. 1998. Novi početak "Tu smo, dakle! Iako se ništa, ili gotovo ništa, nije promijenilo u našoj svakodnevici, iako još u džepovima imamo dobar stari francuski franak koji uživa odgodu još tri godine, sve se ipak mijenja nakon 1. I. 1999., sve se već promijenilo: uvođenje eura mijenja naše nade i omogućuje nam da prijeđemo u drugu fazu naše povijesti. Taj prevrat, treba li to opetovati, pobjeda je volje nad tržištem i odlučnosti nekih pojedinaca nad gospodarskim snagama. On je plod upornog, tvrdokornog niza koji ide od Jeana Monneta i Alcide de Gasperija do Jacquesa Delorsa, preko odvažnih parova poput De Gaullea i Adenauera, Giscarda i Schmidta, Kohla i Mitterranda. Iako Europa nije samo francusko-njemačka stvar, ovaj novi korak, više nego drugi, nosi obilježje europskog 'motora', francusko- njemačkog gledanja na europski identitet, što ne treba zaboraviti. Uostalom, riječ je također o prirodnoj evoluciji, posljedici pragmatizma - gospodarskog, a zatim gospodarskog i monetarnog - pošto se san osnivača - vanjske politike i obrane - razbio o zid francuskog nacionalizma, kada je prije gotovo četrdeset pet godina propao - možda preuranjeni - prijedlog o Europskoj zajednici za obranu. (...) Zajednički dokument kojim je stvorena Unija uime Zajednica, neizbježno je u sebi nosio početak eura. No riječ je o hotimičnom, uvjetovanom i programiranom preokretu koji je došao u najboljem trenutku: kada je sklopljen glasoviti i toliko razvikani sporazum iz Maastrichta, Gorbačev ustupa mjesto Jeljcinu; ti gotovo istodobni događaji na najbolji mogući način simboliziraju trenutak u kojemu se jedno carstvo raspada, dok se demokratski narodi organiziraju da bi stvorili Europu. Je li moguće naći zgodniji odgovor za slom SSSR-a? No, Njemačka koja je nakon ujedinjenja postala druga država iza Rusije, mogla je dati sasvim drugačiji odgovor, tj. stvoriti područje marke i voditi otvorenu politiku poput velikobritanske; mogla je odabrati Ameriku i jaku marku da bi se oslobodila Europe koja nije bila toliko potrebna pošto je SSSR nestao. Tada su se začuli mnogi i moćni glasovi koji su zamjerali Helmutu Kohlu da je žrtvovao marku u zamjenu za novčanu jedinicu koju je htio staviti u službu velike Europe, a ne nacionalizma koji se nanovo rađao. U Francuskoj su se čuli glasovi koji bi, da su pobijedili, zacijelo omogućili ovom zadnjem da oživi. No Kohl se nije dao, a Chirac je obukao Mitterrandovo odijelo. Porastom nezaposlenosti Francuska je sigurno platila bitku oko pariteta franak-marka (koju su dobili Balladur i Trichet 1993.), i Francuzi su prosvjedovali protiv velikog iskušenja dajući to na znanje svojim čelnicima: kaznili su vlade Beregovoja, Balladura i Juppea najbrže što su mogli. Nijemci su učinili isto, kada su se jesenas zahvalili svome slavnom kancelaru. No ni Francuzi ni Nijemci nisu u tom teškom razdoblju htjeli dovesti u pitanje izbor monetarne unije. Njihova sreća da nisu! 290 milijuna Europljana iz jedanaest zemalja zapravo je procijenilo stabilizacijski učinak eura čiji su izgledi za budućnost već ublažili posljedice ruske i azijske krize. Ujedinjene pomoću novca, zemlje članice opet nalaze dio svoje neovisnosti koju joj osporavaju tržišta i vraćaju svoj manevarski prostor, naoružavajući se tako za sljedeće trgovinske sukobe s SAD- om. Dužnost je europskih vlada da se njime koriste i stave euro u službu politike ekspanzije. (...) Kako god bilo, euro nije sveta popudbina. Tu su slabosti svjetskog gospodarstva, kao i velika nezaposlenost po kojoj se razlikujemo od SAD-a. Euro može biti novi čimbenik integracije koji će se uhvatiti u koštac s drugim čimbenicima, čimbenicima dezintegracije, koji mogu, čega se plaši i Jacques Delors, biti posljedica blokade i proračunskog deficita, nesigurnosti koja se tiče budućih granica Europe, njezinih ustanova i pravila njihova rada koja su neprikladna. No euro će biti doista dobar novac samo ako za europske čelnike ne bude kraj jednog kruga kojim će trebati upravljati pazeći na javno mišljenje, već jamac novog početka koji će našim starim narodima omogućiti da se nadmaše. To je obrazac koji treba sačuvati, budućnost koju treba zamisliti: tko bi na koncu ovog stoljeća mogao pomisliti da više nema mjesta političkim ambicijama?", kaže u uvodniku lista Jean-Marie Colombani.