US WASH. POST 27. XII. HOAGLAND

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 27. XII. 1998. Novo doba za novi svijet "Glavne europske sile godinu završavaju aktivno. Oblikovale su mnoštvo svježih inicijativa, od dolaska nove vlade u Njemačkoj, novih briga o prekooceanskim odnosima u Britaniji i novog francuskog pogleda na europsku obranu", piše Jim Hoagland. "Za Amerikance je, jednako kao i sadržaj inicijativa, važan način na koji se one oblikuju: bez presudnog uključivanja Sjedinjenih Država, čak i kod pitanja koja se tiču vitalnih američkih interesa. Europljani se ne uspijevaju rješiti te nezamjenjive države. Cilj nekih europskih država je (barem u njihovim očima) jačanje veza s Washingtonom. Čak se i Francuzi trude izbjeći otvoreno izazivanje američkog vodstva u Europi u političkim i obrambenim pitanjima. No opipljivo raspoloženje ključanja u europskim ustanovama potaklo je pitanja koja Clintonova vlada postavlja svojim glavnim europskim saveznicama, a tiču se brzine i smjera gospodarskih, političkih i obrambenih integracija unutar petnaestočlane Europske unije. Washington se zalaže za integraciju, ali do određene mjere. Rujanski poraz Helmuta Kohla na njemačkim izborima u korist koalicije socijaldemokrata i zelenih pod vodstvom Gerharda Schroedera stvorio je novo političko raspoloženje u Europi. Jedanaest vlada u EU-a sada vode socijalisti ili druge stranke centra i ljevice. Oni govore donekle zajedničkim političkim jezikom, iako nacionalni interesi još uvijek nalažu njihova stajališta o spornim pitanjima. Njemačke interese sada zastupa Schroederova vlada, bez Kohlovog pokoravanja Parizu o pitanju europskog jedinstva i Washingtonu o globalnim pitanjima. To je promjena naraštaja jednako kao i politička promjena. I mora se uzeti u obzir dok berlinska republika daje do znanja da više nije spremna biti dragovoljan blagajnik europske izgradnje ili tihi partner u strategiji NATO-a. Druga pokretačka sila političkih prilagodba s obje strane Atlantika jest stvaranje nove europske valute, eura, koji će 1. siječnja postati obračunska jedinica za 11 članica Europske unije. Proći će dvije godine prije nego što euro zamijeni franak, marku, pesetu i druge valute u svakodnevnoj uporabi te pet ili šest godina prije nego što postane suparnik dolaru kao međunarodno sredstvo razmjene. No, koordinirano smanjivanje kamatnih stopa, 3. prosinca, kojim je glatko upravljala nova Europska središnja banka, pokazalo je da je euro već sila s kojom treba računati. To jednako (ili možda posebice) vrijedi za laburističku većinu Tonya Blaira u Britaniji, koja je u svom prvom parlamentarnom mandatu odlučila ostati izvan eura. Blair je odlučan u namjeri da pokaže da Britanija neće biti izostavljena iz važnih europskih odluka o jedinstvu. Američki dužnosnici pretpostavljaju da je to jedan razlog zbog kojeg je Britanija proteklih mjeseci bila toliko aktivna na europskoj obrambenoj bojišnici. Nakon predlaganja ozbiljne smotre europskih obrambenih mogućnosti, Blair se pridružio francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu 4. prosinca, potpisavši 'Zajedničku deklaraciju o europskoj obrani', s dosegom koji je iznenadio Clintonove političare. Deklaracija predstavlja kretanje i Pariza i Londona prema europskoj zapovjednoj strukturi unutar NATO-a koja bi tijelima Europske unije dala nove dužnosti i ovlasti. NATO bi i dalje ostao odgovoran ponajprije za europsku obranu (Francuska je odbacila dio svoje dugotrajne teorije o tom pitanju), dok je Velika Britanija prvi put u povijesti potpisala obrambenu politiku koju koordinira EU. No, čini se da Blair na umu ima više od običnog nadoknađivanja britanskog odsustva u monetarnoj integraciji. Navodno se i on raduje travanjskom sastanku na vrhu NATO-a u Washingtonu povodom pedesetogodišnjice toga saveza i osjeća da bi Europa tada morala pokazati Kongresu da je spremna preuzeti više dužnosti u svakoj budućoj Bosni ili Kosovu i suočiti se sa znatnom američkom reakcijom. Europu vladini planovi za taj sastanak na vrhu uglavnom čine tjeskobnom. Washington će na njega potrošiti 20 do 30 milijuna dolara. Europljani se boje da će se travanjska proslava prometnuti u vježbu, u američkom hladnoratovskom trijumfalizmu, političku glorifikaciju Billa Clintona radi liječenja njegovih domaćih rana, ili oboje. Takvo raspoloženje na sastanku bila bi strateška pogreška za sljedeću godinu, a ona će biti godina velikih promjena za Europu. Vjerojatno nitko neće 1999. proglasiti godinom Europe. Previše se ljudi sjeća katastrofa koje su pogodile kontinent kad je tako nazvana godina 1973. Ali Amerikanci će pomno promatrati stari kontinent dok on ide prema novome tisućljeću i novom dobu."