DER STANDARD-HVALA G. BLAIR-23. XII.

AUSTRIJA DER STANDARD 23. XII. 1998. Puno hvala, gospodine Blair "Kad je Tony Blair u listopadu na vrhu EU-a u Poertschachu pokrenuo svoju inicijativu za samostalan europski sigurnosni i obrambeni identitet, unutar unije izazvao je različite reakcije. Jedni su sarkastičnim tonom upozoravali na to da poticaj dolazi baš iz one europske zemlje koja je do sada svoju savezničku odanost prema SAD- u postavljala iznad svega. Drugi su u na veliko insceniranom prodoru britanskog premijera vidjeli presudan poticaj za europsku raspravu o sigurnosti. Francuska se pobojala za svoje vodstvo u mišljenjima na tom području i reagirala je najprije nasilno, ali je zatim pobjegla naprijed. Na svom susretu u Saint-Malou na opće su se iznenađenje predsjednik Jacques Chirac i premijer Blair zagrijali za izgradnju oružanih snaga EU-a. Činilo se da je led između Pariza i Londona razbijen, da je ponovno oživjela stara antanta s novim, europskim predznakom. To što se o toj temi na bečkom susretu EU-a govorilo tek rubno, pojašnjeno je raspravom o financijskoj reformi. Tjedan dana kasnije američke su i britanske bombe pale na Bagdad. Dok je predsjednik Clinton vojni udar obrazlagao obranom - ne pobliže definiranih - nacionalnih interesa SAD-a, Tony Blair se u takve argumentacije uopće nije upuštao. Jednostavno je govorio o 'obvezi' da se iračkom diktatoru pokaže gdje su mu granice. Mogao je isto tako govoriti i o obvezi da bude uz Sjedinjene Države kad god one drže da je primjena vojne sile primjerena. Blair je ipak odustao da britansku pomoć Washingtonu pripiše europskim interesima. Bio bi to preciničan komentar njegovoj sigurnosnoj inicijativi EU-a. Jer njezin se sadržaj akcijom u Iraku smanjio na ništicu. Skeptici koji su to pretpostavljali od početka, drže da je potvrđena njihova prosudba da je tema sigurnost za Blaira samo instrument kojim će potvrditi najavljenu novu europsku ulogu Velike Britanije. Unatoč tomu, Blairu moramo biti zahvalni. Zaslužan je što je sve postalo jasno a time je još više pojasnio nužnost koherentne europske sigurnosne politike. Svejedno je drži li se da anglo- američka kaznena ekspedicija protiv Sadama Huseina ima smisla ili da je kontraproduktivna - Washington je s njom napustio načelo legitimiteta na temelju zajednice naroda. Kao jedina preostala supersila, SAD slijedeći nacionalne interese (a oni mogu imati i unutarnjopolitičke motive), može biti bezobziran. S EU čija bi politička sposobnost djelovanja približno odgovarala njezinoj gospodarskoj snazi, to bi izgledalo drukčije. O otuđenju između Europe i Amerike ne treba govoriti. Transatlantski savez ostaje neizbježan - jer se temelji na zajedničkim vrijednostima. To ne isključuje razlike glede toga kako te vrijednosti najdjelotvornije braniti. Glas Europe može biti saslušan, a ako ga ima - i odgovarajući odjek. To pored vanjsko- i untarnjopolitičkog predstavnika ('Ms./Mr. Gasp') na posljetku znači i vojne kapacitete pod europskim zapovjedništvom. Jasno je da će ta 'EU-vojska' nekako biti povezana s NATO-om. No jasno je i da će SAD smanjiti svoju dominaciju samo toliko, koliko su tereta Europljani spremni preuzeti. A Velika će se Britanija jedanput morati odlučiti hoće li ostati američki nosač zrakoplova ili želi biti jednim od stupova EU-a" - piše Josef Kirchengast.