IT IL MESSAGGERO 22. XII.-NAPAD NA IRAK

ITALIJA IL MESSAGGERO 22. XII. 1998. Previše licemjera protiv Clintona "Sa svršetkom (zasad) 'Pustinjske lisice' došao je trenutak pravljenja bilanca i analiza. Ne toliko rezultata ili strateških ograničenja operacija, koje ćemo rado prepustiti generalima, politolozima i stratezima, već, radije, kako je naša zemlja, s vladom i političarima na čelu, reagirala, komentirala i zauzimala stajališta o zbivanjima u kojima je, kao što se to često u nas događa, prava bit događaja ustupila mjesto oportunizmu jednostranih prosudbi, ako ne čak i bila izobličena olakim zastupanjem Trećega svijeta, pacifističkim i neutralističkim, koje obilježava državnu vanjsku politiku. U izjavama kojima su svi, od Scalfara do D'Aleme, Andreottija, Finija, Prodija, Cossutte, Veltronija i Vatikana, izrazili 'negodovanje i osudu' zbog iznenadnog anglo-američkog napada bilo je mnogo retorike i mnogo, a možda još i više, licemjernosti.(...) Nitko od njih, zapravo, nije imao pravo iznenaditi se 'Pustinjskom lisicom'. Osim ako nisu prigodno zaboravljeni iračka invazija na Kuvajt (uvod, da je uspjela, u zaposjedanje Saudijske Arabije i njezinih bogatih nalazišta nafte), sustavna kršenja sporazuma s UN-om Sadama Huseina, ozbiljna prijetnja Bliskom istoku i Zapadu strašnim oružjem za masovno uništavanje kojima Irak još raspolaže i, koliko brojna toliko i neplodna, posredovanja strpljivoga glavnoga tajnika UN-a, Kofija Annana, u namjeri da spriječe da opstrukcije iračkog čelnika ne dovedu do vojne intervencije koja je bila predviđena i samim rezolucijama UN-a.(...) Clintonu i Blairu nije preostao drugi izbor osim zračnog napada, izbor koji je u Italiji izazvao toliko 'ogorčenje i osudu'. Ne čini nam se da je Scalfaro izjavio da je 'ogorčen' opetovanim Sadamovim kršenjima dogovora. Ni da su se 'zeleni' pacifisti bili ponudili da se u znak prosvjeda lancima vežu oko stotina naftnih izvora koje je u Kuvajtu zapalila Iračka republikanska garda u povlačenju. Ni da su D'Alema, Cossutta ili kardinal Silvestrini s isto toliko ljutnje osudili pokolje Kurda i Iranaca koje je Sadam počinio kemijskim i bakteriološkim oružjem, čije uništenja traži UN, i ne samo UN.(...) Lako je, i ništa ne stoji, kritizirati Sjedinjene Države i Veliku Britaniju. Tko god to može učiniti, ima i pravo na to. No ne može se ograničiti samo na to. Logika nalaže da se onoga tko kritizira sasluša samo ako je u stanju predložiti konkretne i, u prvom redu, vjerodostojne alternative. Ničemu ne služi potezati von Clausewitza, ili se skrivati iza lake i maglovite retorike o 'središnjoj ulozi' UN-a i spasonosnoj ulozi diplomacije, ili upućivati općenite pozive za 'konkretne korake i poteze' (čije?... drugih) kako bi se kriza riješila. Pogotovo kada nas nedavna povijest uči da je UN, i radi sustava veta u Vijeću sigurnosti, rijetko u stanju pregovorima riješiti teritorijalne sukobe ili prekinuti operacije 'etničkog čišćenja' koje su okrvavile Bliski istok, Bosnu, Kosovo ili Ruandu. I da su svi, pa i naojštriji 'cenzori', sretni da Amerika vadi kestenje iz vatre koje ne mogu ni UN ni Europljani riješiti sami i 'na lijep način'", piše Ugo Piccione.