DELO-2003 ILI NIKADA -9. XII.

SLOVENIJA DELO 9. XII. 1998. 2003. ili na sveto nigdarjevo "Ni ministri vanjskih poslova Europske unije niti šefovi država ili vlada koji će se koncem tjedna susresti na bečkom vrhu, čini se ne dvoje o širenju petnaestorice s barem šest najbolje pripremljenih kandidatkinja. Ako je vjerovati izjavama njemačkoga ministra vanjskih poslova Joschke Fischera, pouzdano je tako. 'Širenje i produbljivanje EU su usporedni procesi. Prvi ne može bez drugoga i obratno', kaže ministar koji će u prvoj polovici iduće godine predsjedavati uniji. A odmah potom počinje na veliko razlagati o onom 'drugom', ali za EU uvijek i posvuda prvom procesu - naime o zamršenim i sasma nesigurnim reformama koje bi trebale biti uvjet njezina širenja. Sa stajališta petnaestorice to je doduše logično, ali činjenično je u mnogočemu protivno razumu. Ako je Europska unija doista tako dobra kako pokušava prikazati kandidatkinjama željnima pristupa, i ako je širenje i za nju doista tako važno - 'jer bez njega neće biti moguća jedino smislena sveeuropska EU', kako kaže Fischer - na trenutak bi se morala posvetiti ponajprije kandidatkinjama i pokušati što se može da im olakša ulazak na zajedničko europsko tržište. U životu je naime uvijek tako da se bolji plesač, ako mu nije suđeno da bira partnerice, mora prilagoditi lošijem. Jer je to za njega lakše i jer samo tako mogu zajedno napredovati. Europska unija radi baš obratno. Od lošije polovice po novom sudbinski povezanog europskog para zahtijeva da još prije zajedničkog plesa do savršenstva dotjera korake. Bruxelleski eurokrati idu čak tako daleko da će kandidatkinjama uskoro propisivati kako duboko i u kojem ritmu smiju disati njihovi stanovnici ako žele postati Europljanima sa žutom zvjezdicom. Najprije prepišite milijune obrazaca, zatim ćemo razgovarati, kažu i očito shvaćaju širenje kao povremeno pisanje 'kontrolnih zadaća' i usputno pregledavanje 'domaćih zadaća'. Stvar bi unatoč tomu što je katkad već pomalo ponižavajuća (pa nismo od jučer, a ni gladni ni bosi), bila možda razumljiva kad bruxelleski učitelji ne bi u istom dahu ex cathedra pojašnjavali da će ta ista europska pravila uskoro korjenito promijeniti i kad ne bi cijelo vrijeme pazili ponajprije da im neka 'učenica' nespretno ne stane na prste. Pokušajte im za svoj brži gospodarski napredak koji stalno zahtijevaju, prodati čelik (i slovenski) ili jabuke (primjerice poljske)! To ne, reći će, umjesto da ukinu svoje subvencije ili prestanu kupovati oboje u Latinskoj Americi. Da im je doista toliko stalo do 'europskog integriteta', morali bi shvatiti da je bogatima puno lakše prestrukturirati onih pet do devet posto stanovništva koje se u EU bavi poljoprivredom, a zatim novu udruženu Europu primjerice opskrbljivati s jeftinih poljskih ili madžarskih tržišta, a ne od europskih istočnjaka zahtijevati da u već ionako zamršenom prijelaznom razdoblju potjeraju svoje seljake u tvornice (ponegdje trećinu stanovnika) jer EU inače više neće moći kljukati svoje skupim subvencijama. Ista ili barem vrlo slična priča ponavlja se na političko-upravnoj razini. Primjerice koja od kandidatkinja koja se odlučila za ulazak u današnju EU može samorazumljivo tražiti da će joj odgovarati i ona unija u kojoj će bruxelleski birokrati do pristupa novih članica dobrano promijeniti pravila odlučivanja? Logika da će Zapad reformirati europske strukture sam i po svojem (iako još ne zna kako), a da će kandidatkinje još jedanput prepisivati zakonodavstvo i ući, sasma je protivna zdravom razumu (ili barem načelima europske demokracije). Naime, bilo bi logično da o novim europskim strukturama razgovaraju oni kojima će krojiti sudbinu u idućem tisućljeću. Dakle članice i uskoro članice. Zajedno. A ne na uzvišeni bruxelleski način najprije mi, naša Agenda, naš europski parlament, euro... a zatim možda još vi ostali. Raja. Karikiranje je dakako namjerno. Također sam svjestan da pravila kluba razvijenih određuju članovi, a ne oni koji bi htjeli pristupiti. No uza sve zamršene europske procese koji bi deset godina poslije pada Berlinskoga zida mogli silovito promijeniti i zapadni dio kontinenta, zbog mogućih kobnih sveeuropskih posljedica, nemoguće je unatoč svemu i dalje govoriti samo u kategorijama 'kluba' koji je napisao ključna pravila jednom u prošlosti, i to samo za pukih šest članica. Osim toga ponekad je nužno upozoriti na one nelogičnosti i besmislenosti koje Zapad već samorazumljivo (ili namjerno) previđa s kojima se na Istoku nitko (još?) nema vremena baviti i zbog kojih bi se širenje EU moglo pretvoriti u prigodu na sveto nigdarjevo. Ako će naime cijenu za ulazak - zajedno s ulaznicom i odgovornošću za možebitnu sasma nesretnu predstavu - morati platiti svaka kandidatkinja sama, već je sada pametno razjasniti da doduše ima smisla odobravati bruxelleskim učiteljima, a europski se ples unatoč tomu isplati učiti ponajprije doma, u vlastitoj režiji i s vlastitom pameti. Pravilnici su naime jedno (i do ulaznice treba doći), a stvarna pravila obično nešto sasma treće. Da su azijski tigrovi primjerice u Europi, bez obzira na ljudska prava ili zakonodavstvo, vjerojatno bi ubrzo postali 'kompatibilni'. EU naime, kako god okrenemo, još uvijek znači ponajprije istu stvar napraviti jednako dobro, brže, a osobito jeftinije od drugih. Ponajprije se od toga naime živi dobro, a zatim - po želji i zdravoj europskoj pameti - i demokratski" - piše Damijan Slabe.