NJ 16. XI. SZ KOMUNIZAM U LITERATURI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 16. XI. 1998. Što je bio komunizam? "Ove se godine pojavljuje niz razmatranja o komunističkom teroru. Nakon što je njemačko izdanje knjige 'Crna knjiga komunizma' čvrsto zaposjelo svoje mjesto na top-listi bestsellera, na tržište je odmah izbačena i njezina kritika. O komunističkim 'čistkama' knjiga '1973.', nedavno preminulog Wadima Rogowina, a o istoj temi pisao je i autor ovih redaka zajedno s Ulrichom Maehlertom. Naše djelo zove se 'Teror'. Ovdje prikazana knjiga 'Utopija komunističkih čistki' sasvim sigurno neće biti zadnje istraživanje dramatičnih događaja koji su obilježili naše stoljeće. Danas je moguće dokazati da se komunistička diktatura, posebno imanentna staljinizmu, ne može definirati samo terorom. Koenen s pravom upućuje na to da je nemoguće prigovoriti izjednačavanju komunističkih zlodjela s drugim 'velikim zlodjelima protiv čovječnosti' (pogotovo onih koje su prakticirali nacisti). Ipak, iz izračunavanja broja žrtava (a taj je zbilja bio pozamašan) ne proizlazi nikakva analiza. Koenen pokazuje kamo vodi nepromišljeno tumačenje podataka o broju žrtava ('Crna knjiga' je broj komunističkih žrtava od 100 milijuna reducirala na 'samo' 85 milijuna) dok piše: 'Tamo gdje se ne dođe do 15 milijuna mrtvih, tamo se širi magla, ali bi se konture i senzibiliteti ipak morali izoštriti.' Koenen želi svojim esejističkim izvještajem ocrtati te konture. Zbog toga je njegova knjiga - knjiga 's poticajem'. Koenen kreće od tvrdnje da ne postoje jedinstvenost i zatvorenost komunizma. Svoja istraživanja uglavnom ograničava na Sovjetski Savez odnosno 'socijalistički logor' u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Ali i tu je komunizam u pojedinim fazama pokazivao drugačije lice. Nisu li Staljin i Gorbačov bili dva potpuno različita svijeta? Koenen ne želi pisati novu povijest Sovjetskog Saveza niti nacrt za nju, već želi stvoriti objektivnu sliku razvoja komunizma u terorističkom pravcu. U toj namjeri se oslanja na rezultate dosadašnjih istraživanja (na žalost, bez svojih dokaza i bilješki), ali iz njih izvodi vlastita promišljanja. Zanimljiva je njegova izjava da se pravi teror može bolje prepoznati u komunizmu nego u nacionalsocijalizmu. Ili pak njegova osnovna teza koja tvrdi kako je utopija jednog radikalno novog društva proizvela iz komunizma 'utopiju čistki', kako bi potpuno uništila ono staro. Njegov ključni zaključak kaže da se jedno povijesno izgrađeno društvo, doduše, može promijeniti, ali ne i potpuno očistiti, razbiti i ponovno stvoriti: 'Komunizam je bio dosad najradikalniji pokušaj u tom pravcu'. Prednost njegova djela u usporedbi s 'Crnom knjigom' (osim objektivnog tona) jest u pokušaju da ne negira okvire komunizma. Koenen naglašava da stvarna povijest komunizma nije 'u prvom redu povijest djelovanja jedne 'ideje' ili 'ideologije''.Njemu je ipak manje jasno da je komunizam jednako toliko sustav vlasti kao i politički pokret. Pitanje kako su iz jednog radikalnog socijalnog pokreta mogli nastati teroristički režimi, jedva je načeto. Ipak, nasuprot uobičajenoj povijesnoj 'genealogiji', Koenen donosi lako pamtljivu teoriju: 'Onda ne bi smjela izgledati ovako: Marx je stvorio Lenjina, Lenjin je stvorio Staljina, Staljin je stvorio Mao Ce-Tunga,već ovako: Lenjin je razvlastio Marxa, Staljin je mumificirao Lenjina, Mao je istisnuo Staljina.' Povrh toga, Koenen upućuje na suprotnosti između tradicionalnih radničkih pokreta i boljševizma. Ni njime, doduše, teror ne biva toliko instrumentaliziran da ideje ovih radničkih pokreta odbije od važnosti jednog promijenjenog, boljeg društva. Impozantna Koenenova studija vrijedna je čitanja, iako su mu mnogi ključni zaključci monokauzalni, a neki dijelovi nepotrebno skraćeni ili previše paušalni. Prema opisu činjenica, Koenenova predodžba komunističkog terora u ruskoj povijesti odnosno u povijesti Sovjetskog Saveza, malo se razlikuje od istraživanja Nikolasa Wertha u 'Crnoj knjizi'. U strašne činjenice ne smije se dirati. Sam ukočen pogled na komunistički teror vidi žrtve kao aktere u građanskom ratu te zanemaruje povijesne okolnosti i reakcije. Koenen tek u kraćim crtama osvjetljava 'drugu stranu', spominje jednom i 'masovni teror Bijele garde' koji nije naišao samo na Ruse, već i Bavarce koji su se pobunili protiv velikih zemljišnih posjeda ili pak dezertere iz Drugog svjetskog rata. Isto tako, nešto ranije, spominje i 'doba dva golema svjetska rata', kao i 'određene faktore građanskog rata koji se nisu mogli pripisati samo boljševicima'. Ipak, oktobarsku revoluciju smatra začetkom velike katastrofe. Slično kao u 'Crnoj knjizi', Koenen je izračunao da žrtve građanskog rata, bitaka, gladi i zaraznih bolesti do 1922. (onaj strašni broj od preko deset milijuna mrtvih) 'kvantitativno' dosežu žrtve 'velikog terora' 1937./1938. Ovakav način gledanja na predmet, koji on na drugom mjestu naziva promašenim, jako odskače od njegova pedagoškog pristupa. On želi dati povijesti novi izgled, okreće se protiv 'stare ljevice' te nekih bezazlenosti i opravdanih postupaka unutar komunističkog režima. Zbog toga treba posumnjati u potrebu ove pedagogije. U jednom slučaju je ljevica sve više otkrivala i suzbijala teror. U drugom slučaju, nakon propasti državnog komunizma i otvaranja arhiva, još samo pripadnici sekti vjeruju u mogućnost izgradnje 'boljeg društva' putem terorističke diktature. Tako je najveća zasluga Koenenove knjige sadržana u otkrivanju motiva nastanka i razvoja terora", piše Hermann Weber u recenziji knjige Gerda Koenena 'Utopie der Saeuberung. Was war der Kommunismus?'