NYT12. XI. Saddamova strategija

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 12. XI. 1998. Saddamova strategija "Zaboravite fascinaciju jačanjem naše vojske u Perzijskom zaljevu u cilju uvjeravanja Sadama Huseina kako smo "ovog puta zaista, zaista ozbiljni". (...) Usredotočimo se, umjesto toga, na strategiju obje strane. Clintonova strategija dosad je bila pratiti UN-ovo smirivanje Sadama do te mjere da je čak i Francuzima pozlilo od trpljenja poniženja. Naš pristup otirača (...) sada se predočava kao strategija koja je briljantno "ujedinila naše saveznike". Nakon što ga je Sadam izazvao da otpočne zračne napade, predsjednik Clinton sada ima četiri strateška izbora: Jedan je ne činiti ništa i postati predmetom ismijavanja cijelog svijeta (...). Drugi je ukloniti Sadamovu prijetnju drugom invazijom, ovaj put uvodeći demokratsku vladu u Irak kao što smo to učinili 1945. u Njemačkoj i Japanu. U Bijeloj kući ne razmatra se ni jedan od tih izbora. Umjesto toga, imamo strateški izbor broj tri: "300 sitnih uzroka za neraspoloženje" kako bismo pokazali našu krajnju zlovolju. Nekoliko tjedana lansiranja krstarećih raketa s mora, u kombinaciji s filmom koji pokazuje opasnu tehnološku sofisticiranost naše vojne opreme, zajedno s našom jednostranom deklaracijom kako je "misija obavljena" uz obećanje da ćemo Irak gnjaviti i sljedeće godine. Četvrti izbor je "degradirati njegove sposobnosti" (...): upotrijebiti krstareće rakete, prvo u namjeri ometanja komunikacija i oštećivanja protuzračne obrane, zatim napasti nosačem zrakoplova i bombarderima iz kopnenih baza. To bi za cilj imalo mjesta za koja se sumnja da se na njima proizvodi naoružanje, parkirališta tenkova i vojne barake(...). Clintonova administracija tvrdila bi kako smo uspješno "degradirali" njegovu prijetnju. Taj vojni žargon znači "privremeno umanjili" ali nikako "dokrajčili". Ponovno bi čekali na međunarodni revolt da bi ga oborili (kao što smo čekali 40 godina da isto učinimo s Fidelom Castrom). Ako ne uspije, to je problem slijedećega predsjednika, iko bi Sadam tada mogao biti u položaju da posegne za svojim konačnim strateškim ciljem. Što je taj cilj? I bi li početna zračna kazna pomogla Sadamu da ga postigne? Prvo, radi se o trpljenju i preživljavanju. Zbog tog što je misija SAD-a ograničena na kažnjavanje no ne i na dovršenje njegova režima, Saddam je uvjeren kako i najteže zračne napade može apsorbirati vlastitom nekažnjivošću. Nije vjerojatno niti to da će SAD uspjeti uništiti sav njegov skriveni potencijal biološkog, plinskog i nuklearnog oružja. Drugo, protunapad uz trpljenje njegova naroda. Pozvat će televizijske ekipe da snime štetu koja je nanešena civilima. Ako to bude potrebno, sam će aktivirati bombe u dječjim bolnicama i sirotištima. Snimljena zvjerstva ne samo da će na Amerikance utjecati tako da će početi osjećati odvratnost prema sebi samima nego će donijeti i savezništvo s Iranom, koji će uskoro moći mijenjati svoje rakete velikog dometa za Sadamove bojeve glave. Konačno, doći do sporazuma s UN-om glede ograničenog pristupa ne- američkih inspektora. Nije vjerojatno da će Clinton - kojemu su irački propagandisti nadjenuli nadimak "ubojica novorođenčadi"- odoljeti, naročito ako se naši bombarderi ili helikopteri sruše ili ako teroristi uzmu živote saveznika. To će omogućiti nastavak razvoja Sadamovog oružja u tajnosti uz uklanjanje sankcija. Za dvije godine, proizvodnja iračke nafte financirat će kupnju materijala za nuklearno naoružanje i rakete. Iako se Sadam prije deset godina jako preračunao, njegova sadašnja strategija maksimalno iskorištava Clintonovu očekivanu odluku o vođenju ograničenoga zračnog rata s ciljem ograničenog popuštanja. Sve dok je naš cilj samo "degradiranje", a ne zamjena agresivnog režima, stratešku prednost ima on. Njegov je konačni cilj biti sposoban uvjerljivo obmanuti Zapad i uvjeriti ga da mu dopusti da vlada svojim dijelom svijeta. Godine 2002. on kreće na Saudijsku Arabiju; mi prijetimo kako ćemo izvršiti invaziju na Irak; Sadam objavljuje kako je spreman riskirati nacionalno samoubojstvo, ispaljujući na nas nuklearne rakete. SAD nema raketne obrane. Hoće li mu mudri predsjednik dopustiti da ugrabi ta naftna polja ili će Clintonov nasljednik biti prisiljen staviti na kocku neki američki grad, nadajući se da se ubilački manijak blefira", pita se William Safire.