corriere 10. XI.-Clinton - analiza

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 10. XI. 1998. Pogriješio sam glede Clintona, ispričavam se "Kada jedan politički analitičar griješi u predviđanju, uvijek se može tješiti da nije pogriješio on već povijest koja nije krenula pravim putem. Oko 1965., zajedno s mnogim drugim 'kremljolozima', smatrao sam da će skoro doći do neke 'perestrojke' (kako se kasnije nazvala) sovjetskog sustava. Pogriješili smo za dva desetljeća, no 'povijest' je pogriješila još više, a cijenu izostale reforme iz šezdesetih godina Rusi još plaćaju. Drukčiji je slučaj Clintonova impeachmenta. Prije nekoliko mjeseci odvažio sam se predvidjeti da će Clinton odstupiti u roku od tri mjeseca. Grešku sam potom dodatno otežao pretvarajući proročanstvo (umijeće prorokavanja je među mojima očito nestalo prije kojeg tisućljeća) u jedan savjet. Clinton, kazao sam, treba odmah odstupiti ne čekajući impeachment, a ako to ne učini bit će prepolovljeni predsjednik, a to će značiti muku za Ameriku, a katastrofu za cijeli svijet. Slične je stvari, istinu za volju, polovicom listopada, govorio i Henry Kissinger, podsjećajući na iskustvo Richarda Nixona koji je 'stajao na rubu ponora', i na 'teški pad kvalitete predsjedničkog upravljanja' koje se pokazalo u očekivanju impeachmenta. Sa Clintonom koji se ionako ne razumije u vanjsku politiku, objašnjavao je Kissinger, stvari će ići još gore i zbog toga što ovoga puta ne će biti njega, Henryja, da popuni prazninu. Činjenica da se američki tisak gotovo jednoglasno slagao s time, ne opravdava ono što se danas ispostavlja kao greška, makar i sretna za Ameriku i svijet. Ovoga je puta povijest imala pravo, a analitičari krivo. Također i stoga što je, makar se postupak impeachmenta i nastavio, presjednik ostao snažan i aktivan. Važno je pokušati shvatiti zašto i kako. Štoviše, pokazalo se da su Amerikanci mnogo manji puritanci no što se mislilo. No druga i veća greška bila je podcjenjivanje Clintona koji svoje snage umnožava upravo zato što se nalazi nad ponorom. Očajnička snaga kojom je obnašao predsjedničku dužnost, spasila ga je od ponora i pokazala mu je, kao što je kasnije sam kazao, put njegova osobnog 'iskupljenja'. Tako je došla bitka s Kongresom u svezi proračuna i prva pobjeda, potom izazov Miloševića u svezi s Kosovom, druga pobjeda, i, napokon, sporazum kojega je iznudio od Netaniahua i Arafata na Wye Plantationu, uz očajničke napore koje se objašnjavaju činjenicom da je Clinton znao da je ulog Bijela kuća. Tko zna, možda je Clinton razmišljao baš o Nixonovu iskustvu i iz njega izvukao ispravnu pouku: čelnik u krizi mora se svim svojim snagama uprijeti da vlada i samo se tako može spasiti. Nixon se kolebao, skrenuo je pozornost s rada, i pao. Clinton će, već se čini sigurnim, ostati na svom položaju. Zanimljivo je to da su analitičari pogriješili u procjeni Clintonove snage, a, međutim, nisu inozemni statisti koji su se njim morali nositi u trenutku njegove krize. Ni Milošević, ni Arafat, ni Netaniahu, koji ga je čak pokušao izazvati na njegovu 'domaćem terenu' Kongresu, nisu napravili grešku da ga podcijene. Sada kada je Clinton, pobijedivši na izborima u studenom, okrunio svoje osobno i političko 'iskupljenje', možemo se nadati da ga neće podcijeniti niti Sadam Husein koji je već, uz koban ishod, pogriješio kada Ameriku u vrijeme Zaljevskog rata nije shvatio ozbiljno. Ključ tajne možda se nalazi u vrijednosti 'institucije', predsjednikovanje Sjedinjenim Državama čuva svoju tajanstvenu karizmu, a Amerika svu svoju jedinstvenu moć. Nadajmo se da Sadam to shvaća", piše Arrigo Levi.