REPUBBLICA 20 :X.-NOVE EUROPSKE VLADE

ITALIJA LA REPUBBLICA 20. X. 1998. Lijeva europska obitelj "Istih dana dok je u Rimu umirala Prodijeva, a nazirala se D'Alemina vlada, prva u povijesti zapadne Europe kojom predsjeda političar s komunističkom tradicijom, u Bonnu je Gerhard Schröder nastojao stvoriti prvu crveno-zelenu vladu u povijesti Savezne republike Njemačke.(...) Sada se u Bonnu, Parizu i Rimu, glavnim prijestolnicama eura, na ključnim mjestima nalaze ljudi koji govore vrlo sličnim političkim jezikom, socijaldemokrati koji mogu razgovarati bez mnogo smetnji. Nije teško naći srodnosti između Lionela Jospina, Massima D'Aleme i Oskara Lafontainea. Talijanu pristiglom s drugih iedoloških obala, ne smeta Jospinova protestanstka strogoća. Ponekad se čini da je njome i opčinjen. Jospin ima redovite dodire s njemačkim socijaldemokratskim čelnikom podrijetlom iz Saara, granične pokrajine u kojoj mnogi govore francuski. Obojica, i Jospin i Lafontaine, nisu preobraćenici na pobjednički neoliberalizam. Oni mu, štoviše, ne vjeruju. Vole se određivati kao ljevica. Pa i onda kada izbore dobivaju na centru.(...) Iščitavanje događaja u pojedinim državama u europskom okviru, uvijek je bilo korisno, pa i poučno, no kod nas je to bila obveza koja se nevoljko obavljala, s otporom i zlonamjerno, bilo stoga što se ukopavalo iza talijanske posebnosti, svojevremeno radi njezine objektivno jedinstvene prirode, bilo stoga što su se neizbježne usporedbe iskorištavale za stranačke ciljeve. Sada se takvo iščitavanje nameće. Obvezatno je. Našu je političku krizu, uostalom, ostatak političke Europe proživio u europskom okviru. Nije se toliko ustrajavalo, kao što se to događalo u prošlosti, na svaljivanju krivice radi atavističkog talijanskog grijeha nestabilnosti, koliko na šteti koju bi nestabilnost koja se pojavila mogla, upravo uoči dolaska zajedničke valute, prouzročiti cjelokupnoj Uniji.(...) Desetljećima ni jedna ličnost u talijanskoj vladi u Europi nije bila toliko hvaljena koliko Romano Prodi. Kad je bio poražen, nisu mu izostala priznanja i s desnice i s ljevice. Iskazi poštovanja koji su mu upućivani omogućili su (onima koji kao ja u inozemstvu žive više od četvrt stoljeća) da se izmjeri koliki bi bio ugled naše zemlje kada bi pružila sliku političke stabilnosti. Prodi je zapravo izgledao kao predsjednik vlade koji je u tom pothvatu uspio. Nasljednik će se morati nositi s uspoređivanjem s njim. Neće mu biti lako. Čini se da D'Alema, u europskom okviru, da na početku ima potporu samo u svojim srodnostima sa čelnicima s ljevice koji su na vlasti u Bonnu i Parizu. Prodija su cijenili, poštovali, no smatrali su ga pripadnikom druge obitelji: bio je narodnjak, navijao je za Kohla, i s Blairom je pošao k Billu Clintonu, odnosno, neizravno se odlučio za demokratsku stranku američkog tipa. To je ideja koju koju ne prihvaća mnogo njemačkih socijaldemokrata, a francuski je socijalisti gotovo odbacuju. Gotovo istovremena rođenja vlada u Bonnu i Rimu, srodnosti među lijevim čelnicima u te dvije prijestolnice i Parizu, ne jamče harmoničan dogovor u ime socijaldemokracije. Takva idilična vizija je smiješna. Nacionalni interesi nalaze se iznad ideološkog slaganja. Kao što se nalaze i unutarnje uvjetovanosti tih vlada. U ovoj Njemačkoj agnostički Schröderov pragmatizam i Lafontaineov keynesizam preodređeni su da se sukobe. A da se i ne pribroji ekološki ekstremizam Zelenih. U Italiji će suživot morati ostvariti Cossiga i Cossutta. Jedan socijaldemokrat, ili više njih, ne čini proljeće." , piše Bernardo Valli. 210105 MET oct 98