REPUBBLICA 12. X.RAZLOZI INTERVENCIJE

ITALIJA LA REPUBBLICA 12. X. 1998. Umrijeti za Prištinu? Balkanska zamka "A poslije? Nakon što se na Srbe ispali nekoliko desetina projektila, nakon što se bombardiraju vojarne i infrastruktura, što ćemo onda učiniti? Italija je pred ulaskom u rat protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), na strani zapadnih saveznika, a da nitko, ni s jedne strane Atlantika, nema jasne zamisli o ciljevima i posljedicama vojne intervencije koja nema presedana u povijesti Europe druge polovice ovog stoljeća.(...) Europa se boji da će ove zime prema našim obalama krenuti lavine očajnika i da će se, preko Italije, pokušati pridružiti već velikom broju albanskih iseljenika u Njemačkoj i drugim zemljama sjevera. Napad na Jugoslaviju bi trebao spriječiti ostvarivanje tog scenarija. Ali kako? Ne vidi se kako bi NATO-ova bombardiranja mogla pomoći ljudima po šumama.(...) Ima nečeg proračunanog u našoj humanitarnosti. Ako se Italija prepala radi iskrcavanja nekoliko tisuća Albanaca, ako Njemačka počinje prorijeđivati redove bosanskih izbjeglica silom ih ukrcavajući na zrakoplove koji ih vraćaju na nesigurna područja, koliko je uvjerljiv razmetljiv interes diplomacija za izbjeglice s Kosova? Zašto, ako ih uistinu želimo spasiti, ne otvorimo granice onima koji žele pobjeći od nasilja i pokolja, već, štoviše, puštamo Srbe da ih zatvore? Ta spremnost, uz veliki priljev pomoći za koju bi na terenu jamčile naoružane 'modre kacige', bila bi jedini način prave pomoći onima u patnji. No ni Milošević ni OVK nisu spremni prihvatiti takvu mogućnost. Prvi jer bi izgubio nadzor nad teitorijem, a albanski ekstremisti jer se pribojavaju da bi humanitarna intervencija sankcionirala status quo i spriječila neovisnost Kosova. Ni NATO se ne čini oduševljen time da tamo pošalje desetine tisuća vojnika za zaštitu humanitarne pomoći, nakon bosanskog iskustva prema kojemu smo zaglibili u neku vrstu protektorata koji ne uspijeva nadomjestiti slabu spremnost Srba, Hrvata i Muslimana na suživot. Vrhunac zbrke i licemjerja pokazuje se iz političkih pobuda zapadnog saveza. Dakle: Kosovo ne treba postati neovisno, a još manje mostobran etničke Albanije, predodređene da uključi dijelove Crne Gore, Srbije, Makedonije i Grčke, kao što sanjaju vođe OVK-a. Ono mora ponovno postati autonomno područje unutar Srbije, ili Jugoslavije. To odbija ne samo OVK nego i slabi kosovarski predsjednik Rugova.(...) Umrijeti za Prištinu? Prije no što se bacimo u tu pustolovinu, bilo bi korisno stati i procijeniti sve zamislive posljedice i spremnost našeg javnog mnijenja da ih podnesu. Zasluge za to trebala bi uzeti naša zemlja. Mi smo na prvoj crti, najizloženiji među saveznicima srpskim osvetama. Uravnoteženost naše vlade, postojana od početka jugoslavenskih ratova za naslijeđivanje, nečemu bi trebala naučiti saveznike, koji misle da će spasiti dušu ispaljivanjem ponekog projektila, i potom cijelu balkansku regiju prepustiti svojoj sudbini. 'Amerikanci su vrlo hrabri s visine od osam tisuća metara i veće', kazao je Mitterrand dok su njegovi vojnici ginuli u Bosni koju su nadlijetali mlažnjaci SAD-a. Nije bio u krivu: danas od naših najboljih saveznika trebamo zatražiti da se spuste na zemlju i da odluče, zajedno s nama, što konačno želimo napraviti s onim što ostaje od malenog Titova carstva. Jednu regionalnu strategiju koja uzima u obzir zamršenost problema koja guši taj dio Europe, tako strašno blizu nas, no kojega otkrivamo tek u izvanrednim stanjima. Inače će događaji odlučiti za nas. A to neće uvijek biti ugodni događaji", piše Lucio Caracciolo. 130242 MET oct 98