SZ-SRETNA VANJSKA POLITIKA-10./11. X.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 10./11. X. 1998. Sretna vanjska politika "To što sadašnja vlada neće odlučiti o akciji na Kosovu bez ili čak protiv sadašnje oporbe, kako tvrdi Wolfgang Schaeuble, moglo bi se tumačiti kao paraliza njemačke vanjske politike. Savezna republika u danima inter regnuma doista je uzela kratak odmor od svjetske politike. No iza Schaeubleove prisege o samoći u dvoje krije se i dublja i utješna istina koja se u deklinaciji Wilhelma II. može i ovako izreći: 'U vanjskoj politici više ne poznajem stranke, nego samo dobre Nijemce.' Oni koji se sjećaju krvavih vanjskopolitičkih bitaka između kršćanskih i socijaldemokrata u prvim dekadama republike, mogu se diviti čudu. Postoji svenjemačka velika koalicija u vanjskoj politici kojoj su se priključili PDS i jedan dio Zelenih. Zaboravljen je trajni rat koji se uvijek rasplamsavao zbog načela: ponovno naoružanje, pristup NATO-u, nuklearno naoružanje, nova istočna politika, razmještanje Pershinga II, na posljetku akcije out-of-area u Somaliji i Bosni. Kršćani unije prihvatili su Brandtovu istočnu politiku, socijaldemokrati sve odluke koje su Saveznu republiku učvrstile na Zapadu. Na posljetku je Karlsruhe odbio ono neodrživo tumačenje ustava po kojem se Bundeswehr može uporabiti samo za pokrajinsku i saveznu obranu. Danas čak i jedan Guenter Verheugen, strategijski mislilac SPD-a, kaže da je akcija na Kosovu moguća i bez novog mandata UN-a. Vjerojatni novi ministar vanjskih poslova Fischer oštrim riječima priziva uračunljivost nove vlade: 'Gospodin Milošević u kosovskoj će krizi doživjeti Njemačku u punom kontinuitetu s njezinim saveznicima.' Što se dogodilo? Objašnjenje je dao ministar obrane Volker Ruehe ovom znamenitom rečenicom: 'Danas smo okruženi samo prijateljima'. To u proteklih četvrt tisućljeća nije mogao reći ni jedan njemački strateg, od starog Frizta do mladoga Joschke. Friedrich se cijeli život bojao Habsburgovaca, Bismarck Francuza. Streseman je stalno morao 'mudrovati' između Istoka i Zapada. Adenauerova noćna mora bilo je ponovno oživljavanje 'Potsdama' kad su tri pobjedničke sile preuzele skrbništvo nad Njemačkom. Nad starom je Saveznom Republikom općenito visila strategijska prijetnja zvana Sovjetski Savez. Prošlo je, prošlo. Nema više ni Sovjetskog Saveza ni neke druge egzistencijalne opasnosti koja je stoljećima Nijemcima iz ovog ili onog smjera - ili čak iz svih, vidi I. i II. svjetski rat - zaustavljala dah. To što se Republika sredinom devedesetih godina ohrabrila poslati Bundeswehr na Balkan, nije bilo samo iz humanitarnih razloga. Prvi put Bonn se nije morao bojati da će biti uvučen u veliki rat s drugom supersilom koja je istodobno u šaci imala ključ DDR-a. Dolazi li poslije nestanka klasičnih opasnosti postomoderna strategija u kojoj je sve dopušteno i sve moguće? Djelomično da, jer gdje je škripac razbijen, niče sloboda. Akcija u Bosni za hladnoga rata? Nezamisliva. Bilo je puno sigurnije i udobnije osigurati vlastiti vrt upozoravanjem na ustav i povijest. No kako i postomoderna samo prividno može kršiti sva pravila, tako je i Njemačka čvrsto upletena u mrežu starih obveza i interesa. Amerika zbogom? To čak ni jednom fundamentalistu ne bi palo na pamet. Jer Amerika nije samo veliki povratni osigurač koji jamči europsku sigurnost. Američka nazočnost i na neugodan način skraćuje sjenu njemačkog Gulivera koji je kolapsom starog poretka oslobođen svojih okova. To je dobro za Njemačku i dobro za Europu. French Connection? Ona ostaje kakva jest, iako se težište sile pomaklo u smjeru Berlina. Bez obzira koliko suparništva donosi taj 'brak' - svaka strana treba drugu kao nezamjenjiva partnera u vođenju Europe. A samopovezivanje na Europu ostaje najviša zapovijed njemačke vanjske politike. London? Ostaje i dalje u drugom redu - ali kao korisna protuteža previše kontinentalnim ambicijama Francuske. Rusija? Tu vrijedi stara Bismarckova mudrost 'nikada dopustiti da se prekine veza s Petrogradom'. Sada se doduše politika ublažavanja može voditi sotto voce, jer su Rusi izgubili svoja dva klasična aduta: svoje divizije na Labi i svoj veto nad njemačko-njemačkim odnosima. Danas slabost Rusije ugrožava Njemačku pa će stoga Bonn/Berlin po mogućnosti izbjegavati provokacije. Facit: bila crno-žuta ili crveno-zelena, bila vanjska politika klasična ili postmoderna - Republika ostaje prikovana na stare kontinuitete koje je Joschka Fischer s pravom prizvao. Kao i svi njegovi prethodnici, Gerhard Schroeder najprije putuje u Pariz i Washington; zatim će obići i ostale adrese. No najvažniji kontinuitet glasi: diskrecija i zajedništvo. Jer povijesna dvostruka lekcija još će dugo trajati. Samostalna akcija, poseg za hegemonijom, Njemačkoj je uvijek donio samo još goru nevolju - vidi 1918. i 1945. Vanjska je politika naprotiv bila u savezu - od NATO-a do EU-a - zamalo blagoslov za tu zemlju. Zajednica - to je sretan paradoks kojega desni ultraši ne razumiju - ostaje sine qua non njemačkog samopotvrđivanja i obavljanja vlasti. No budući da u euro-atlantskoj zajednici rijetko vlada lagodno jednodušje, Savezna će Republika učiniti što je posljednjih pola stoljeća najbolje naučila: posredovati, izgladiti, odvagnuti. Parizu će dati a da od Washingtona ne uzme; unaprijeđivat će NATO a da Moskvu ne naljuti - i pritom oprezno širiti zapadnu sferu na Istok. Kosovo? Tu će Bonn pričekati kako će se ponijeti većina u NATO-u. Ako svi ili gotovo svi krenu, i Bundeswehr će biti s njima. Ako ne, SAD-u neće zabraniti da krene. Crveno-zeleno morat će se dakako čuvati dirigističkih tema a la francaise u skoro sasma crvenoj Europi. To više ne funkcionira čak ni u kontinentalnom mjerilu. Europa EU-a već je postala premalom; oni koji žele opstati gospodarski, moraju misliti globalno. Oni koji u EU-u ne nalaze profitabilne uvjete ulaganja, snaći će se u ostatku svijeta. No oni koji unatoč tomu pokušavaju s etatizmom, osjetit će stegu tržišta kad div poput Daimler-Chryslera odseli u Detroit. Njemačkoj politici inače nedostaju i napasti i prijetnje. A to je dobar zavjet novoj vladi. Sretna zemlja koja je okružena samo prijateljima. Schroederova je sasma moguća misija da tako i ostane" - piše Josef Joffe. 120248 MET oct 98