SLO DELO 22. 9. VANJSKA POLITIKA

SLOVENIJA DELO 22. IX. 1998. Malodušnost Saša Vidmajer komentira jednogodišnje razdoblje slovenskoga ministarstva vanjskih poslova, odnosno prvu godinu otkako je Boris Frlec na čelu tog ministarstva, pa piše da je "diplomatska vedrina primjerena kad se može pozivati na rezultate" a da njih, "unatoč javnosti serviranim uljepšanim ocjenama o ispitu zrelosti slovenske diplomacije i stanju odnosa s Hrvatskom, Austrijom, pa i Italijom, nema". U nastavku Saša Vidmajer ocjenjuje da sam ministar svojom osobom tome nije kriv, no da je zahvaćen malodušnošću. Tražeći tome razloge, piše: "Objektivna ograničenja, kojih većinom vođa diplomacije postane posve svjestan tek kad se sam uhvati u koštac s materijom - činjenica da je romantično razdoblje slovenske vanjske politike prošlo, da spektakularnih rezultata neće biti i da umjesto toga dolazi vrijeme manje ugodnih kompromisa - dio su odgovora. (...) Prvo i zacijelo najdominantnije ograničenje za ministra vanjskih poslova - i najveći razlog za apatiju - izvire iz unutarnjopolitičkih prilika uopće i iz koalicijske veze posebno. Da bi se postigao bilo kakav dogovor, potrebni su politička volja i spremnost na kompromis. Za prvu vrijedi da je njezino pomanjkanje kronično (i bojazan da je dossier Hrvatska đavolova kušnja ne dolazi od Marjana Podobnika nego se začela kod Janeza Drnovšeka), a što se tiče kompromisa, za ove je krajeve i tako poznato da ih baš dobro ne razumiju. Kad ministar Frlec kaže da diplomacija ne može biti nadomjestak za političku volju i za kompromis, govori nam o pomanjkanju bilo kakvog manevarskog prostora koji mu ostaje, i namiguje na ultimativni mandat u koji su uhvaćeni pregovori s Hrvatskom. Domaćoj diplomaciji možemo štošta prigovoriti, ali blokadu u odnosima s Hrvatskom nije im moguće natovariti. Nepromišljenost politike koja u odnosima sa susjednom Hrvatskom već cijelo vrijeme ne zna kojim bi putem krenula, dodatno se stupnjuje aktualnim koalicijski uvjetovanim mijenjanjem terapija. Po premijerovoj 'trenutačnoj' terapiji, sada smo očito u razdoblju logike oštrine potpredsjednika vlade. U takvu vladinu ozračju malodušnost je zacijelo naprirodnije držanje u kojem se vođa diplomacije mogao naći. Ako ministar vanjskih poslova svekolikom načelnom optimizmu usprkos, uz konkretne primjere teško prikriva malodušnost - što je najočitije u odnosima s Hrvatskom, tema naime pritišće, kako u obliku izazvanih javnih očekivanja tako i pritisaka iz vladine četvrti, angažiranost se izgubila i u vezi s uređivanjem stvari u ministarstvu vanjskih poslova.(...)" 230009 MET sep 98