Š 5. X. NZZ:NAGRADA ZA ODANOST

ŠVICARSKA NEUE ZÜRCHER ZEITUNG 5. X. 1998. Problematična beatifikacija "Alojzije Stepinac rođen je 1898. u Brezariću, selu jugozapadno od Zagreba. Potekao je iz seljačke obitelji koja je postala relativno imućna, a svećenički poziv nije smatrala neobičnim izborom; sam je odlučio otići u svećenike kada je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu počeo studirati teologiju. Prethodno je nakon brzo prekinutog studija agronomije u Zagrebu radio na poljoprivrednom imanju svog oca, a nakratko je čak bio i zaručen. G. 1930. primio je u Rimu svećenički sakrament, a sljedeće godine završio je svoj studij promocijom i vratio se u domovinu, gdje je već 1934. postao nadbiskupovim koadjutorom, s pravom na položaj nasljednika zagrebačkog nadbiskupa Bauera. Nakon Bauerove smrti 1937. Stepinac je automatski prešao na čelo zagrebačke nadbiskupije. Za razliku od svog prethodnika, koji je bio znatiželjna duha i dijelio je ideje jugoslavenski i ekumenski orijentiranog đakovačkoga biskupa Strossmayera, Stepinac je bio čovjek relativnog uskog, klerikalnog vidokruga. Bio je obilježen bezuvjetnom predanošću Papi i hrvatskoj naciji, koju je poistovjećivao s Katoličkom crkvom. Poput ostalih katoličkih biskupa, i Stepinac je u travnju 1941. pozdravio uspostavu 'Nezavisne Države Hrvatske', stvorene nakon razbijanja Jugoslavije pod vodstvom fašističkog ustaškog pokreta. Novi vlastodršci, u čijoj je ideologiji neprekidno naglašavano jedinstvo hrvatstva i katoličanstva, ulagivali su se Crkvi, ispunivši djelomično njezine dugotrajne zahtjeve prema državi: primjerice, starokatolička je crkva zabranjena, rastava braka otežana, a pobačaj zabranjen uz prijetnju teških kazna - uključujući i smrt. Iako ni Stepinac, poput većine svojih kolega duhovnika, nije bio pristaša ustaša, a režim ga je sve više razočaravao, očitovao je izvana lojalnost državnom vodstvu, celebrirajući, primjerice, svake godine na rođendan Poglavnika Ante Pavelića Tedeum i izbjegavajući otvorene sukobe. S druge je strane već u ljeto 1941. u pismima visokim dužnosnicima režima i Paveliću osudio pokolje koje su ustaške milicije počinile nad Srbima, nastanjenim na područjima pod hrvatskim nadzorom, kritizirajući istodobno antižidovsko zakonodavstvo. Uspio je također spasiti život nekolicini progonjenih. Nije odobravao ni prisilno pokatoličavanje, kojim je režim želio 'ponovno pohrvatiti' dio Srba; no, pojedini pokazatelji upućuju na zaključak da je u tom pogledu ponajprije odbijao brutalne metode i posezanje države u crkvenu domenu, smatrajući istodobno misionarski rad među pravoslavnim 'shizmaticima' važnom zadaćom Katoličke crkve. Tek 1942. Stepinac je u jednoj propovijedi javno kritizirao politiku režima. Iako je ponavljao takve javne kritike i iako su se partizani njima poslužili za vlastitu promidžbu, Stepinčevo je stajalište, unatoč njegovoj nesumnjivoj nesklonosti ustaškom pokretu i njegovoj ideologiji, ostalo sve u svemu neodlučno i dvoznačno. Njegovo pastoralno ponašanje za vrijeme rata imalo je povremeno groteskna obilježja: do posljednjih tjedana rata Stepinac se vrlo revno borio protiv ružne navike kletve i koketnog ženskog odijevanja. Neprekidno se žalio na patnje hrvatskog naroda - kao da rat drugim narodima nije donio daleko veću patnju. Sve su te crte vjerojatno bile utemeljene u Stepinčevom konfesionalno- etnocentričnom svjetonazoru i u njegovoj procjeni komunizma kao najveće prijetnje za Hrvatsku i za Europu. Kada su komunisti preuzeli vlast 1945., Stepinac se zajedno s ostalim biskupima u pastirskom pismu u rujnu te godine brzo i jasno usprotivio mjerama nove vlade poput ograničavanja vjerske nastave u školama i uvođenja obveznog sklapanja građanskoga braka, koji je po njegovu mišljenju bio identičan konkubinatu. Odnos između njega i državnog vodstva pod Titom postajao je sve napetiji. U rujnu 1946. državne su vlasti izdale zapovijed o njegovu uhićenju, priredivši mu suđenje, utemeljeno na optužbi o kolaboraciji s ustaškim režimom. Branila su ga, doduše, dva ugledna odvjetnika, ali suđenje, koje je završeno Stepinčevom osudom na 16 godina zatvora, nije ni u kom slučaju bilo odraz nezavisnog pravosuđa, kao što se pokazalo u javnoj kampanji, vođenoj u to vrijeme protiv njega. Za razliku od mađarskog kardinala Mindszentyja, s kojim ga hrvatska strana rado uspoređuje, komunistički su se vlastodršci prema Stepincu odnosili s određenim poštovanjem. Nije mučen; u zatvoru u Lepoglavi nije morao raditi fizičke poslove i imao je prostranu sobu, povezanu s kapelom u kojoj je svakodnevno mogao služiti misu. Usprkos tome, rimska Congregazione delle Cause dei Santi, koja je u srpnju ove godine objavila Stepinčevu beatifikaciju, smatra ga mučenikom. Stepinac je odbio podnijeti zahtjev za pomilovanjem i za egzilom u inozemstvu na Zapadu, što mu je ponudilo državno vodstvo; zagrebački nadbiskup ustrajao je na reviziji svoga sudskog procesa pred nezavisnim sudom. G. 1951. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom. Kada je Stepinac 1961. g. umro, vlasti su neočekivano nakon početnog odbijanja na kraju ipak odobrile njegov pokop u zagrebačkoj katedrali. Njegov grob brzo je postao mjestom hodočašća. Zagrebački nadbiskup Kuharić svake je godine na dan Stepinčeve smrti držao misu. Sukob između države i Katoličke crkve oko Stepinčeve osobe nije jenjao; još 1981. jedan je katolički svećenik osuđen na dva mjeseca zatvora i na novčanu kaznu zato što je među figurama novih mozaika u njegovoj crkvi netko navodno prepoznao i Stepinca. Stepinčeva beatifikacija jednoznačno nosi i politička obilježja. Ivan Pavao II. odlikuje tim potezom čovjeka kojeg smatra uzorom ponajprije zbog njegove odanosti Rimu (a vjerojatno i zbog njegova ekstremno konzervativna svjetonazora). Stepinac bi kao novi hrvatski nacionalni svetac trebao utjeloviti jedinstvo nacije i katoličanstva i služiti kao simbol progona i stigmatizacije hrvatske nacije pod komunističkim režimom, o čemu neprekidno govore vladajuća stranka HDZ i predsjednik Tuđman - u vrijeme suđenja Stepincu još čvrsti komunist. Spomenuti mit dobiva posredstvom beatifikacije i službenu crkvenu potvrdu. Nepristrano i diferencirano tumačenje uloge zagrebačkog nadbiskupa i Katoličke crkve općenito za vrijeme Drugoga svjetskog rata time je pak i dalje blokirano", drži novinar. 060132 MET oct 98