ES - 29. IX. EL PAIS - KRIZA GLOBAL

ŠPANJOLSKA EL PAIS 29. IX. 1998. Globalizacija u krizi "Polovica svjetskoga gospodarstva je u recesiji ili blizu nje (Japan i azijski jugoistok, Rusija i njezine europske susjede te dobar dio Latinske Amerike). A u drugoj polovici svijeta, SAD se već dugo nalazi u razdoblju gospodarskog rasta, ali samo zahvaljujući precijenjenom tržištu vrijednosnica. Kina bilježi rast, ali sporije nego što je to bilo prošle godine, a u Europskoj uniji (osim u Velikoj Britaniji) gospodarstvo je u usponu, iako taj uspon nitko neće nazvati nezaustavljivim. Ako se u sljedeća četiri mjeseca ne dogodi ništa loše (a često se događa!), svjetski gospodarski rast bit će ispod 2 posto godišnje. U 1999. godini počet će se osjećati težina mrtvila one polovice svijeta u kojoj nema gospodarskog rasta, i ako se na neki način ne postigne pomak prema naprijed, ući ćemo u razdoblje globalne recesije. U ovome trenutku, krizom su najmanje pogođeni oni koji mogu učiniti nešto više kako bi je izbjegli. Skoro donošenje odluka o vrsti kamatnih stopa u SAD-u (FED) i u Europskoj uniji (Bundesbank, a od siječnja i Europska središnja banka), moglo bi biti jako kritično. Gospodarski rast u SAD-u ovisi o stanju na Wall Streetu. Riječ je o državi koja duguje više od milijarde dolara, a štedi manje od 0,6 posto svojega proizvoda, unatoč tome što su njezini građani veliki potrošači. Zašto? Zato što revalorizacija tržišta vrijednosnica u posljednjih nekoliko godina Amerikancima ulijeva osjećaj da su bogati i da nema razloga za brigu. Pogodite što će se dogoditi ako na burzi naglo padne vrijednost dionica. U takvim trenucima, američko je gospodarstvo div sa srcem koje je izvanredno osjetljivo i sklono srčanom udaru. Ako u SAD-u stane gospodarski rast, Europska unija sama neće moći izvući situaciju u svjetskome gospodarstvu, pa će se i njezin rast zaustaviti. A Japan? Japan mora započeti jako ekspanzivnu politiku, možda i s negativnim kamatnim stopama (kao što predlaže Krugman), stalnim smanjivanjem poreza i velike proračunske potrošnje, ali ni na taj način neće podići unutarnju potražnju. Zašto? Zato što je Japan takav. Znam da to ne zvuči ozbiljno, ali je tako. Razmislimo malo o ovome pitanju: zašto u SAD-u ne štede? Odgovor: zato što je tako u SAD-u. Gospodarstvo ne funkcionira bez utjecaja kulturalnih čimbenika ljudi koji ga čine. Amerikanci ne štede, osobito kad se osjećaju bogatima, kao što je to sada. Japanci ne troše, osobito kad se, kao sada, osjećaju siromašnima. Ne kažem da će tako biti sve do Sudnjeg dana, ali se sigurno ne može očekivati da se tu nešto promijeni samo zato da bi se prevladala ova kriza. Jer, reći će mi netko, Japan mora srediti svoj financijski sustav, ugrožen svojim velikim dugovima. Istina je, nema tu nikakve sumnje, ali pitanje je kako ga srediti. Amerikanci bi htjeli da ga Japanci riješe na američki način, bacanjem nesolventnih banaka u stečaj, rasprodajom njihove imovine, isplatom ulagača iz državnog proračuna itd. itd. Drugim riječima, i dobrim i lošim sredstvima. Japanski je stil drugačiji, a uglavnom se sastoji od izbjegavanja dobrih i loših načina, podjelom odgovornosti uz pomoć konsenzusa, a to je obično jako sporo. Ne vjerujem da se problemi mogu riješiti tako da se Japanu nametne američka metoda. Osim toga, moglo bi se dogoditi da to još više oslabi potrošnju. Kako bi opet krenuo, Japan mora više izvoziti uz pomoć slabog jena, a mi ostali (i Kina) moramo to podnositi, jer bi još veća šteta bila kad bi cijela Azija jednostavno stala. A Rusija? Rusija ništa ne može učiniti kako bi izbjegla krizu. Ali može nešto učiniti kako ona ne bi postala još gora. Treba sastaviti vladu koja će uživati povjerenje naroda. Rusija već godinama životari prodajući naftu i sirovine, a neki pseudoreformatori zazivlju bogove gospodarskog rasta uz pomoć tri čarobne riječi: privatizacija, liberalizacija i stabilizacija. I na kraju su postigli isto ono što bi postigao i nekakav čarobnjački šegrt. Privatizacijama su stvorili 'oligarhije' koje su prigrabile dobar dio državne imovine. Stalnim liberalizacijama zaboravili su regulirati probleme s vlasništvom, porezima i konkurencijom, a sve je to tim oligarhijama i pojedincima omogućilo rasprodaju te imovine, izbjegavanje poreza i izvlačenje svojih prihoda u inozemstvo (Rusija je, na taj način, sada izvoznik kapitala). Stabilizirali su i stabilizirali, a onda je izbila azijska kriza, pala cijena nafte, i sve ih je to opet destabiliziralo. I što sada? Sada Rusi moraju krenuti iz početka, a mi na Zapadu morali bismo iz temelja promijeniti svoje ponašanje. Zar ne govorimo, mi na Zapadu, da vlada mora uživati povjerenje naroda ako želi voditi uspješnu gospodarsku politiku? Ako je tako, zašto Zapad i dalje želi vjerovati onima kojima Rusi ne vjeruju? Oligarhija ne bi bilo da nije bilo pseudoreformatora, a ovi ne bi ništa mogli učiniti da nije bilo potpore Zapada. Stoga, prestanimo sa starom pjesmom, da treba nastaviti reformu, jer, čim to čuje mali ruski građanin, on pretrne od straha. I s razlogom. Čim je počela reforma, ostao je bez mirovine, bez ušteđevine, bez posla ili s poslom, ali bez plaće i bez zdravstvenog osiguranja. Čemu još nastavljati? Od ruske vlade koja će uživati povjerenje naroda, moglo bi se nešto i očekivati, jer, na kraju krajeva, rusko nam društvo daje dobru pouku o tome što je to strpljenje i osjećaj građanske dužnosti. A ako i ova vlada bude kao i prethodne, možemo očekivati samo još više štete za tržište i za demokraciju. Sada smo na rubu razdoblja svjetske recesije. SAD i Europska unija moraju biti spremni na smanjivanje kamata i podnošenje većeg trgovinskog deficita prema Aziji. To će biti teže na drugoj strani Atlantika nego kod nas. Osim toga, SAD se mora prestati igrati vatrom i mora Međunarodnom monetarnom fondu dati sredstva koja su mu nužna za rad, a s Europljanima i Japancima Amerikanci se moraju dogovoriti kako popraviti počinjene pogreške. U Međunarodnom monetarnom fondu sada govore o poticanju proračunskog deficita i pružanju socijalne zaštite otpuštenim radnicima i priznaju da banke kreditori moraju izgubiti dio novca koji su, riskirajući, uložile. MMF prestaje podupirati izdavanje kratkoročnih posudba novca, budući da su one izazvale krizu, ustraje na reguliranju bankarskih sustava pojedinih država i priznaje da se liberaliziranje kretanja kapitala mora obaviti mudro i postupno. Ukratko, MMF mora ispraviti svoje ponašanje i promicati reguliranje tržišta kapitala kako bi se uspostavio red i smanjila opasnost od kriza cijelog sustava, poput ove koja nam sada prijeti. Jasno da zbog toga u SAD-u neće biti zadovoljni oni koji zahtijevaju ukidanje Međunarodnog monetarnog fonda. Kao što se može vidjeti, nema tu mnogo mjesta za unilateralno vodstvo. Jasno, jer bilo bi smiješno i pomisliti da globalizirano društvo može voditi 'jedan'. Tu je i pogreška koju su počinili SAD, Europska unija i Japan, a sada imamo recesiju koja bi mogla i dokrajčiti tu globalizaciju. Ako financijsko povezivanje cijeloga svijeta ne proizvede gospodarski rast (što se događalo prijašnjih godina), nego financijske krize i prave recesije (kao ove godine), zaustavit će se slobodno kretanje kapitala i opet će se pojaviti protekcionizam. Za samo nekoliko mjeseci, od globalizacije koja je, prema mišljenju nekih njezinih panegiričara, trebala dokrajčiti krizu, stigli smo do krize koja bi mogla dokrajčiti globalizaciju. Ima tu odugovlačenja, ali ono što bi se moglo dogoditi toliko je ozbiljno da se moramo zapitati: bi li to bilo dobro ili loše? Posljednji put kad se nešto takvo događalo, početkom ovoga stoljeća, smanjen je gospodarski rast, povećala se nezaposlenost, započelo je gospodarsko sukobljavanje, a na kraju i ratno. Možda bismo se trebali dogovoriti da se nastavi globalizacija, ali regulirana, počevši od regulacije kretanja kapitala", piše Carlos Alonso Zaldivar, po zanimanju diplomat. 300417 MET sep 98