LA STAMPA 24. IX. - OPASNOSTI STVARANJA VELIKE KOALICIJE

ITALIJA LA STAMPA 24. IX. 1998. Rizici istoga modela za Europu "Na njemački dvostranački sustav, s jasnom podjelom na desni centar i lijevi centar, pozivale su se mnoge zemlje, uključujući i Italiju, čak dotle da je usmjeravao skupine zastupnika u europskom parlamentu. Što će se dogoditi ako Njemačka, kao što je vjerojatno, nakon saveznih izbora krene u Veliku koaliciju? Ne treba se čuditi što se na nedjeljno glasovanje gleda kao na europski, a ne samo njemački događaj. Radi se o prvim izborima u Europi nakon porinuća jedinstvene valute, kao i dolasku nove zajedničke stvarnosti u kojoj slabost jedne zemlje može samo kratkoročno ići u prilog drugoj europskoj zemlji. Srednjoročno i dugoročno, sudbine i nacionalni interesi već su isprepleteni. Slaba Njemačka značila bi slabu Europu. Kako su imenovanja Chiraca i Jospina već bila promijenila glavnu europsku osovinu, francusko- njemačku, može se zamisliti kakve posljedice nosi njemački izbor. Samo čekanje glasovanja već mjesecima paralizira zajedničke inicijative. Od ponedjeljka će se tražiti nova ravnoteža između europskih desnica i ljevica i, ponajprije, ponovno će se tražiti njemačko vodstvo koje je podupiralo europske inicijative sve do pokretanja predizborne kampanje prije 18 mjeseci. U prvom šestomjesečnom razdoblju 1999. Bonn će predsjedati Europskom unijom, a jedno slabo njemačko polugodište bilo bi zlokoban predznak preustroju europskih institucija, otvaranju na Istok, poreznom usklađivanju i potpori euru. G. 1999. Bonn će predsjedati i skupini G7. Sljedećem kancelaru, dakle, pripast će izvanredne zadaće u ne samo europskoj već i globalnoj koordinaciji, za kojom se upravo u ovim kriznim mjesecima osjeća potreba. Njemačka je više od drugih zemalja izložena ne samo gospodarskim fenomenima globalizacije i povjeravanja nacionalnog suvereniteta. Njezino je gospodarstvo najotvorenije za trgovinu, marka je druga valuta štednje na svijetu, istočne granice izložene su tegobnom prelasku bivših komunističkih zemalja na tržišno gospodarstvo. Njemačke političke, diplomatske, i vojne odgovornosti prvi su put postale globalne.(...) Udaljenost između globalnih problema i nacionalnih rješenja je prevelika, a kvaliteta politike prema nematerijalnim pitanjima, kao što su osobna sigurnost i kulturalni identitet, nedovoljno je mjerljiva. Tako se velika koalicija pojavljuje kao logičan odgovor na globalizaciju. No je li ona i ispravan odgovor? Iskustvo velike koalicije 1966.-1969. bilo je da je donijela političku djelotvornost u provedbi reforma, financijsku reformu, zakon o stabilnosti, pa čak i zakonske odredbe o izvanrednom stanju. Danas bi obveze vlade sa širokom potporom bile još i veće; porezna i mirovinska reforma, revizija federalnog sustava, reforma školstva, a uz to, i sve velike međunarodne obveze. Mnogo manje pozitivan bio je zaključni račun demokratske djelotvornosti: oporba je prebačena ekstremnim strankama, prvenstveno nacionalističkoj desnici. Treba se upitati što bi se, uz rastuće nepovjerenje prema strancima, uz istočna područja gdje samo 17 posto građana u potpunosti priznaje njemačko državljanstvo, uz otklon mladih od politike, a koji ide u smjeru primitivnih nostalgija, moglo dogoditi sutra. Velika koalicija bi, stoga, predstavljala rizik kinezizacije europske politike, djelotvorne u prilagođavanju zemlje na globalizaciju, no nedjelotvorne u smislu demokracije. To rješenje je, dakle, prihvatljivo, možda, samo na određeno vrijeme, onoliko koliko je potrebno da se stvori nužna kritična masa za provedbu potrebnih reforma, a koje ne nose nikakve političke prednosti. To je, uostalom, priroda velikih koalicija koje nisu spojive sa stabilnošću, već se u njima udružene stranke stalno nastoje vratiti malim koalicijama, kao što se to bilo dogodilo upravo u Njemačkoj 1969. Prije no što se draž velikih koalicija raširi po Europi, slijedeći prirodni ekspanzionizam mnogih njemačkih ideja, treba uvidjeti velike rizike koje nosi sa sobom. Ne samo temeljno proturječje iz kojega se rađa, već i nadanje da se još mogu davati nacionalni odgovori na probleme koji se već rađaju, rastu i umiru predaleko od dosega nama poznate politike, a za koje je potrebno imati dozu europske hrabrosti kako bi se suočilo s njima", piše Carlo Bastasin. 250327 MET sep 98