SRBIJA-SLOVO O SRPSKOM JEZIKU-15-9

Već smo prenosili pojedinosti o "Slovu o srpskom jeziku" i neke odjeke na taj dokument objavljene u srpskom tisku. O tome su pisale i naše novine, pa se ne može govoriti o novosti. Cjelovit tekst "Slova o srpskom jeziku" koji smo upravo primili ipak donosimo, po običaju, bez komentara. SLOVO O SRPSKOM JEZIKU "Danas srpski narod gubi svoje stoljetne jezične i narodnosne prostore, izložen je surovoj sotonizaciji i krivotvorinama. Da bi obranili duhovni prostor i očuvali jezgru narodne samosvijesti, pisci i jezikoslovci u matici i iseljeništvu organizirali su od 1995. do 1998. godine niz znanstvenih skupova, savjetovanja i okruglih stolova o ulozi srbistike, antropogeografije i kulture srpskog naroda u europskoj tradiciji. Ta pitanja aktualizirana su apokrifnom historiografijom i srbofobijom koje su prethodile ukidanju Jugoslavije i kažnjavanju pravoslavne srpske zajednice. Narodna homogenizacija, kojoj teže separatizmom izdvojene države iz bivše Jugoslavije, uvjetovala je obračun tih novih država ne samo sa srpskim narodom već i s njegovim jezikom. Srpski jezikoslovci, uvjereni da se znanost još uvijek temelji na činjenicama, a ne na političkim prijevarama, sastavili su ovo 'Slovo o srpskom jeziku', misleći da su srpska kultura, jezik i književnost nedjeljivi, a polazeći od načela da u svim procesima narodnoga, kulturnog, a samim tim i jezičnoga očuvanja odlučujuću ulogu trebaju imati znanost i praksa. Potpisnici ovog dokumenta su: dr. Vera Bojić, dr. Mirjana Vlajisavljević, Predrag R. Dragić Kujuk, Milorad Đurić, prof. dr. Miloš Kovačević, Zoran Kostić, prof. dr. Radmilo Marojević, prof. dr. Petar Milosavljević, Slobodan Rakitić, Tudor Rosi, prof. dr. Božo Čorić i mr. Milorad Šćepanović. Polazište "Slovom o srpskom jeziku, koje je donijeto nakon znanstvene raspre na poticaj Svjetskoga sabora Srba, uspostavljaju se načela koja važe za ostale narode i jezike u svijetu. Srpska kultura, književnost i jezik su nedjeljivi: obuhvaćaju sav srpski narod. Vjerska pripadnost se ne podudara s jezičnom pripadnosti. Srpskim jezikom su govorili i govore narodnosni Srbi sve tri vjere - pravoslavne, rimokatoličke i islamske. Srpski jezik ima dva jednakopravna književna izgovora prema refleksima praslavenskog vokala 'jat' - ekavski i ijekavski. Uporaba ekavskoga i ijekavskog nije i ne može biti razlikovna crta prema katoličkoj i islamskoj inačici srpskoga jezika . Ijekavska inačica srpskoga jezika je podjednako srpska kao i ekavska. Srpski književni jezik ima dva pisma - ćirilicu i latinicu. Ćirilica i latinica nisu razlikovna crta između srpskoga književnog jezika i njegovih područnih, vjerskih inačica. Historijat Sve do druge polovice 19. stoljeća u slavistici je važilo opće stajalište da Srbi i Hrvati imaju posebne jezike. To stajalište, između ostalih, zastupali su Dobrowski, Kopitar, Šafarik, Miklošič, a najtočnije ga je oblikovao Vuk Stefanović Karadžić. On je tvrdio da je srpski jezik štokavski, a da čakavski i kajkavski nisu srpski. Vuk je smatrao da srpski jezik obuhvaća cijelo štokavsko narječje i po jezičnom kriteriju dokazao da su svi Srbi štokavci. To što i Srbi, kao i drugi narodi, pripadaju raznim vjerama, te ima Srba pravoslavaca, katolika i muslimana (ili, kako je Vuk govorio, Srbalja grčkoga, rimskoga i turskoga zakona), ne utječe na narodnosnu i jezičnu sliku toga naroda. Privid srpskoga i hrvatskoga zajedništva Preuzimanjem štokavskog narječja, a napuštanjem kajkavskog, vođe ilirskog pokreta koji su u početku pisali na svom materinjem (kajkavskom) jeziku, tridesetih godina 19. stoljeća prihvatili su za svoj književni jezik štokavsko narječje, odnosno srpski književni jezik u Vukovoj redakciji. Oni su u početku taj jezik nazivali ilirskim, što je istoznačnica za srpski jezik. Da je naziv 'ilirskog' blisko povezan sa srpskim područjem, narodom i jezikom, svjedoči i povijesno vrijeme prije takozvanoga ilirskog pokreta. U 18. stoljeću su postojale ilirska izaslanstva i Ilirska dvorska kancelarija kao političke ustanove namijenjene za Srbe u Austriji. Tek od utemeljenja Ilirskih pokrajina pod Napoleonom ilirsko ime počinje se rabiti i za Slovence i Hrvate. Nakon Vukove smrti nametnuto je stajalište da Srbima i Hrvatima nije zajednički samo književni jezik već da im je zajednički i narodni jezik. Tako je nastalo stajalište da se zajednički narodni jezik Srba i Hrvata satoji od tri narječja: štokavskog, čakavskog i kajkavskog. Vatroslav Jagić, koji je stupio na pozornicu u godini Vukove smrti (1864.) tvrdio je da su Hrvati i Srbi, u stvari, jedan narod s dva imena (Hrvato-Srbi) i da je prirodno da njihov zajednički narodni i književni jezik ima dvočlani naziv: hrvatski ili srpski jezik. Znanost druge polovice 19. i početka 20. stoljeća drži da je štokavsko narječje srpsko, a čakavsko hrvatsko, dok je kajkavsko 'hrvatsko' samo po imenu (Leskin, Daničić). Vatroslav Jagić je, provodeći 'katolički filološki program', u tom 'jednom narodu' isticao drukčije razlike. One po njemu nisu u jeziku nego u vjeri: Srbi su pravoslavci a Hrvati katolici. To znači da se u jezično zajedništvo od samoga početka išlo proračunato - da se do tada razdovjeno srpsko i hrvatsko pravo pomiješa, a da se poslije podijeli, ali ne na temelju jezika nego na temelju vjere. Srbi su južnoslavenski narod pravoslavne, katoličke i islamske vjere koji govori srpskim narodnim jezikom. S narodnosnim granicama srpskoga naroda sukladne su jezične granice srpskoga jezika (štokavskog narječja). Taj se jezik nazivao ne samo srpski nego i slovinski, slavenosrpski, ilirski, dalmatinski, dubrovački, bosanski, slavonski, hrvatski, naš jezik itd. U 19. stoljeću je postojao neznatan broj Hrvata koji je, u susjedstvu sa Srbima i pod njihovim utjecajem, govorio srpski (štokavski). To nije ništa neobično: uvijek ima dijelova jednog naroda koji govore jezikom drugog naroda. Sve do sedamdesetih godina 19. stoljeća bilo je više Hrvata koji su govorili njemački ili talijanski nego onih koji su govorili štokavski (srpski), pa ipak njemački i talijanski jezik nisu nazvani hrvatsko-njemački i hrvatsko-talijanski. Hrvati se nisu zadovoljili samo time što su preuzeli srpski književni jezik, nego su, odmah nakon Vukove smrti, činom bez presedana u povijesti bilo kojeg drugog jezika - srpskom nazivu i imenu jezika dodali i hrvatsko ime. Tako je od srpskog jezika u Hrvatskoj postao hrvatski ili srpski jezik, pa srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, da bi raspadom socijalističke Jugoslavije Hrvati potpuno iz naziva izbacili odrednicu srpski -i srpski jezik ijekavskog izgovora, koji su preuzeli u 19. stoljeću, jednostavno preimenovali u hrvatski književni jezik. U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji Srbima muslimanske vjere priznat je status 'naroda', pa su i oni odmah po razbijanju Jugoslavije srpskom jeziku, koji se do tada zvao srpsko- hrvatski, promijenili naziv u 'bosanski jezik'. Tako je srpski jezik, preko prijelaznih imena hrvatski ili srpski i srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, na kraju ovoga stoljeća dobio tri naziva: srpski, hrvatski i bosanski jezik. U dva od tri naziva izgubljena je nazivna veza sa srpskim jezikom pa to služi, navodno, kao vrhovni dokaz za proglašenje tih jezika posebnim jezicima. I Hrvati i bosanski muslimani nastoje napraviti što više razlikovnih crta 'svojih jezika' prema srpskom jeziku kako bi preko njih pokušali dokazati kako ti 'jezici' ne samo da ne potpadaju pod srpski jezik već da nisu nikad ni proistekli iz srpskog jezika. Ta njihova nastojanja, koja se ne zasnivaju ni na kakvim znanstvenim činjenicama, krivotvore sliku o značaju i statusu srpskoga jezika. Izdvajanje "književnih jezika" na vjerskoj osnovi U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je bila stvorena 1918. godine, smatrano je da srpskohrvatskim jezikom govore samo dva naroda. Srbi i Hrvati (po drugoj koncepciji, jedan dvoimeni narod: Srbo-Hrvati. U novoj (Titovoj) Jugoslaviji zastupano je gledište da srpskohrvatskim jezikom govore tri naroda: Srbi, Hrvati i Crnogorci (a od 1967. i četvrti 'narod': Mislimani). Vjerska pripadnost ne može biti jezična razlikovna crta, a upravo je vjerska pripadnost iskorištena za razbijanje jedinstvenoga (viševjerskoga) srpskoga naroda na umjetne vjersko-područne zajednice. Teza o tome da narodi stječu identitet po vjeri a ne po jeziku, koja je suprotna Vukovoj tezi, nije prihvaćena nigdje u Europi. Pošto se ona nametala više od jednoga stoljeća (a Titovoj Jugoslaviji i sredstvima države), urodila je plodom: katolički dio pučanstva koji govori štokavštinom kroatiziran je i državnom idejom vezan za narodnosne Hrvate, to jest čakavce, i za kajkavce, a muslimanski dio pučanstva proglašen je posebnim narodom. Tako se dogodilo da se na vjerskom temelju pučanstvo jednoga jezika podijeli na tri 'naroda'. Program izdvajanja 'književnih jezika' na vjerskom temelju odrazio se u Daytonskom sporazumu (1995.) koji ima četiri jednakopravna teksta, od kojih je jedan na engleskom, a tri na srpskom jeziku, s tim što se srpskim jezikom u tom dokumentu smatra samo ekavska ćirilična inačica, dok se dvije ijekavske latinične inačice srpskoga književnoga jezika u njemu nazivaju 'hrvatskim', odnosno 'bosanskim' jezikom. Srpski jezik, s dijalektima koji mu genetski i strukturno pripadaju, središnji je južnoslavenski jezik, na temelju kojeg je Vuk Stefanović Karadžić kodificirao (suvremeni) srpski književni jezik. U porodici slavenskih jezika srpski se izdvaja sposobnostima regeneracije jotovanja kao praslavenske jezične pojave. Po vokalnom sustavu srpski jezik je jedinstven, ali se s obzirom na različite reflekse praslavenskoga vokala 'jat' u njemu razlikuju tri izgovora: ijekavski ili južni, ekavski ili istočni i ikavski ili zapadni. Srpski jezik i njegove inačice Srpski jezik ima melodijski ili glazbeni naglasak, kao i praslavenski. Novoštokavski prozodijski sustav, na čijem temelju je stvoren srpski književni jezik (sve njegove izgovorne, grafijske i vjerske inačice), s dva uzlazna i dva silazna naglaska i razlikovanjem poslijenaglasne dužine, jedinstven je i u slavenskom i u indoeuropskom svijetu. Srpski književni jezik i danas, kao i u Vukovo vrijeme, jest jezik svih štokavaca, jer je štokavsko narječje svojom cjelinom srpsko i ono obuhvaća tri vjersko- kulturne zajednice srpskoga naroda. Na tom jeziku ispjevane su srpske narodne pjesme, napisan Njegošev 'Gorski vijenac', preveden Stari i Novi zavjet (Biblija) i stvorena novija umjetnička književnost. Suvremeni srpski jezik uporabljuju i Srbi katoličke i Srbi muslimanske vjere kao svoj književni jezik. Taj jezik je bio i ostao po svom gramatičkom i glasovnom sustavu jedan i jedinstven srpski jezik - kako ga je Vuk kodificirao. Današnji srpski književni jezik ima dva književna izgovora: ijekavski i ekavski. Ta osobina je imanentna crta srpskoga književnog jezika i kod samih pravoslavnih Srba, pa niti je bila niti može biti razlikovna crta prema 'hrvatskoj' (katoličkoj) i 'bošnjačkoj' (islamskoj) inačici srpskoga književnog jezika. Ijekavska izgovorna inačica srpskoga književnoga jezika u redakciji Vuka Stefanovića prihvaćena je sredinom 19. stoljeća u Hrvatskoj, što su Hrvati iskoristili da opravdaju uvedbu dvočlanoga naziva za srpski jezik (tzv. 'hrvatski ili srpski jezik'). U novije vrijeme, međutim, sve više se promiče jekavska izgovorna inačica, koja se temelji na činjenici da najbliži srpski ijekavski govori (govori Like i Korduna) imaju jednosložni ije- refleks dugoga jata (to jest neslogovno 'i' ili dugo 'je' umjesto 'ije'. Jekavska izgovorna inačica srpskoga književnoga jezika razlikuje se samo u izgovoru riječi tipa lijepo, mlijeko, vrijeme - daje se prednost jednosložnom ije-izgovoru, dok se u pisanju ne razlikuje od ijekavske (u oba slučaja se piše: lijepo, mlijeko, vrijeme). Srbi pravoslavne vjere (u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj, kao i u Slavoniji i Srpskoj Krajini i drugdje u svijetu), bez obzira na to služe li se ijekavskom ili ekavskom izgovornom inačicom, pišu li ćirilicom ili latinicom, svoj književni jezik zovu srpskim (književnim) jezikom. Srpski jezik se podudara sa štokavskim narječjem. Kao što nije bilo Hrvata i Slovenaca štokavaca, tako nije nikada bilo ni Srba čakavaca niti kajkavaca. Ni danas nema Srba neštokavaca, a većinu nesrba štokavaca čine prevareni Srbi. Srbi katoličke vjere služe se ijekavskom inačicom srpskoga književnoga jezika (ijekavskoga i jekavskog izgovora) i uglavnom latiničkim pismom uz neke umjetno nastale kovanice i niz leksičkih i onomastičkih posuđenica proizašlih iz latinskoga jezičnog posredništva. Ijekavskom inačicom srpskoga književnog jezika služe se i narodnosni Hrvati (čakavci) i žitelji povijesnoga Slovinja (kajkavci, koji se danas također zovu Hrvatima), ali njima taj jezik nije materinji. Očigledan je, prema tome, nesklad između formalnoga imena 'hrvatskoga književnog jezika' i stvarne narodnosne pripadnosti. Tzv. hrvatski književni jezik jest zagrebačka inačica srpskoga književnog jezika. I Hrvati imaju svoj izvorni jezik koji se razlikuje od drugih naroda (čakavsko narječje). Hrvati su, međutim, od 19. stoljeća odnjegovali opsežnu književnost na srpskom književnom jeziku. Ono što se sada naziva 'hrvatskim jezičnim izričajem', pa čak i 'hrvatskim jezikom' može se u znanstvenom smislu prihvatiti samo kao jedna inačica srpskoga književnog jezika. Islamizirani dijelovi pučanstva koje stoljećima gopvori srpskim jezikom, naročito u Raškoj, kao i na Kosovu i Metohiji, izgradili su kao vjerske zajednice neke osobine u svom jezičnom izričaju, a nikako poseban jezik. Pismo Srpski književni jezik ima dva ravnopravna pisma: ćirilicu i latinicu. Srbi su kulturni baštinici staroslavenske pismenosti i njezinih 'azbuka', a staroslavenska glagoljica i ćirilica srpska su povijesna pisma. Na temeljima tusućgodišnje srpske i slavenske ćirilične pismenosti Vuk Stefanović Karadžić je stvorio nacionalno fonetsko pismo - srpsku ćirilicu, koja je stožerna vertikala srpskoga duhovnog, kulturnoga i povijesnog identiteta. Srbi imaju i svoje drugo pismo: Vukovoj ćirilici prilagođenu srpsku latinicu. Uporaba pisma nije narodna razlikovna crta - pa je latinica sastavni dio srpske kulture. Srpski kulturni prostor Srpska kultura i jezik čine srpski duhovni prostor koji je jedinstven i nedjeljiv. On obuhvaća - uz samostane, crkve, groblja, rane tiskare i tiskane knjige, kartografiju, natpise i zapise, povelje i povlastice, ljetopise i druge rukopisne knjige - i srpski književni i govorni jezik štokavskoga narječja, oba izgovora. Srpskoj duhovnoj baštini pripadaju znanost i umjetnost iseljeničkih pisaca (dijaspore). Sve što je do ilirskoga pokreta i programiranoga pohrvaćivanja katoličkoga pučanstva srpskoga jezika napisano štokavskim narječjem pripada srpskoj književnosti. Nerazdvojni dio srpske književnosti su slavonska, primorska, dubrovačka, odnosno dalmatinska štokavska književnost. Književnost franjevaca u Bosni i Slavoniji, koji su pisali srpskim jezikom, prirodni je dio književnosti srpskoga jezika. Opće stajalište, po kojem se kultura, kao i narod, određuje prema jeziku a ne prema vjeri nije svojstveno samo Vukovu vremenu već je to stajalište kojeg se i danas pridržavaju svi europski narodi. Narodna poezija i proza stvorene na srpskom jeziku sastavni su dio srpske književnosti. Ta književost je nastala prije nego što je znatan dio štokavaca katoličke vjere pohrvaćen. U 'srpskoj narodnoj knjiženosti' gotovo da nema primjera podjele kršćana na pravoslavne i katolike. Tvorevine muslimana na srpskom jeziku razlikuju se donekle po motivima, ili točki gledišta, od tvorevina kršćana, ali se one s pravom, kao i u prošlosti, mogu tretirati kao djela narodnosnih Srba muslimanske vjere. Druge umjetnosti, kao i sva područja znanosti i kulture, nastale na narodnosnim prostorima srpskoga jezika do programiranoga pohrvaćivanja Srba katolika, moraju se držati 'sastavnim dijelom' srpske umjetnosti, znanosti i kulture. Umjetnost i kultura koju su stvarali Srbi katoličke vjere poslije programiranoga pohrvaćivanja, kao i umjetnost i kultura koje su stvarali Srbi muslimanske vjeroispovijesti, sastavni su dio srpske kulture. Jezično zakonopravilo srpskoga naroda Učenje o srpskom narodu i njegovu jeziku, o srpskom književnom jeziku i njegovim inačicama, o srpskim pismima, o preveravanju (prozelitizmu), o srpskoj književnosti, umjetnosti i kulturi (u najširem značenju) - izloženo u 'Slovu o srpskom jeziku' - čini 'Jezično zakono-pravilo srpskoga naroda', koje potpisaše i potvrdiše jezikoslovci i pisci. Beograd, na Spasovdan, 1998. 160418 MET sep 98