US IHT 11. IX. FRIEDMAN STALJINIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 11. IX. 1998. Ruski gospodarski krah priziva novi staljinizam "'Novi svjetski poredak' sukobio se sa stvarnošću i čini se da stvarnost pobjeđuje. Nakon sloma ruskih financijskih tržišta, Rusiji više ne mogu pomoći ni MMF, ni Svjetska banka ni bilo tko drugi. Financijski slom je u Rusiji neopoziv. Zapad ne može učiniti ništa da bi uskrsnuo rusko gospodarstvo", piše George Friedman. "Nije to pitanje novca. Problem je u tome što se u Rusiji novac ne pretvara u kapital. Sva se ulaganja beznadno rasipaju kombinacijom nedjelotvornosti i krađe. Da bi se novac pretvorio u kapital, da bi ulaganja bujala, moraju postojati ustanove koje jamče stvari poput zakonite, predvidljive provedbe ugovora, pouzdanog prijevoza roba, vladine neutralnosti u gospodarskoj konkurenciji, i tako dalje. Ništa od toga u Rusiji ne postoji. Nemoguće je nametnuti poštivanje ugovora, nema pouzdane infrastrukture, a vlada je ne samo nepredvidljiva nego povremeno i namjerno destruktivna. Rusija je drukčije mjesto. No ideologija novoga svjetskog poretka držala je da nema drukčijih mjesta, da se svi razumni ljudi ponašaju na isti razuman način i da će se uz primjerene savjete Rusija gospodarski razviti. Također se pretpostavljalo da će se Rusija razviti i politički, jer se općenito držalo da, uz rastuće gospodarstvo, svi razumni ljudi počinju nalikovati jedni na druge. Prosperitet bi proizveo liberalnu demokraciju, a ona bi Rusiju učinila oduševljenim članom međunarodne zajednice, baš poput ljudi iz Wisconsina, s nešto više repe u prehrani. Umjesto tog sretnog scenarija, sad možemo vidjeti ponovno izranjanje komunističke stranke kao odlučujuće sile u ruskoj politici. Političko pitanje nije bilo što će Boris Jeljcin ili Viktor Černomirdin učiniti, već što će im komunistička stranka dopustiti da učine. Činjenica je da g. Jeljcin više ne može vladati bez potpore Dume, a moć se tamo nalazi u rukama komunista i nacionalističkih stranaka, uključujući čudnog fašista Vladimira Žirinovskog, kao i druge. Na površini bi se činilo da će to izazvati raskol u Dumi, koji će ogranak Jeljcin/Černomirdin vjerojatno moći iskoristiti. Zapravo, postoji mnogo čvršća veza između komunista i nacionalista nego što se misli. Upravo nas ti zajednički interesi vode svršetku novoga svjetskog poretka. Komunistička stranka govori u ime izgubljene Rusije. Bila je to Rusija relativnog siromaštva, no ne i posvemašnje bijede koja je zahvatila veći dio zemlje od sloma Sovjetskog Saveza. Još važnije, Rusija je bila zemlja u kojoj se bijeda dijelila. Velik jaz koji je nastao između male oligarhije bogataša (koji su novi poredak iskoristili da se obogate) i masa (koje se jedva prehranjuju) podupire komunističku tvrdnju da je prošlost, bez obzira kako loša, barem bila bolja od sadašnjosti. Stoga su komunisti vršili pritisak na g. Jeljcina da odbaci zahtjeve MMF-a i Zapada za održavanjem i proširivanjem gospodarskih reformi. Tvrdeći da zapadna pomoć šteti Rusiji i da se nova pomoć i tako ne nudi, komunisti zahtijevaju poništenje reforma. Oni žele ponovno podržavljenje gospodarstva, nametanje nadzora nad prihodima i cijenama, ponovno uspostavljanje središnjeg planiranja i ukidanje konvertibilnog rublja. Drugim riječima, žele povratak na status quo ante. Komunističko stajalište implicira odbacivanje pretpostavke da Zapad Rusiji nudi spas. Takvo antizapadno raspoloženje među komunistima pojačava instinktivno protuzapadno raspoloženje liberalnih demokrata g. Žirinovskog, treće po veličini stranke u Dumi. Za g. Žirinovskog i druge nacionaliste, gospodarska je katastrofa povezana s geopolitičkom. Za vrijeme komunizma, Rusija je bila supersila koja je uživala ugled jednak američkom. Danas se Rusija smatra vazalom Sjedinjenih Država, a svaki zamjenik pomoćnika podministra bilo čega ima pravo grditi ruske vođe poput školaraca. Još više razbješnjuje to što se rusko carstvo dalo ni za šta. Izgubljeni su ne samo istočna Europa već i baltičke zemlje, Ukrajina, srednja Azija i Kavkaz. Čak i dijelovi same Rusije, poput Čečenije, jedva se drže pod nadzorom. Gospodarsko protuzapadno raspoloženje komunista kombinira se s geopolitičkim protuzapadnim raspoloženjem nacionalista i dobiva se moćna ideologija koja se nekad nazivala staljinizmom. Središnje planiranje zajedno sa snažnim unutrašnjim nadzorom, kao i velika osjetljivost za geopolitičke interese Sovjetskog Saveza bili su, na posljetku, najveće Staljinovo postignuće. Taj će se staljinizam sad ponovno javiti budući da je to jedini logični ishod sadašnjeg stanja. Budući da nije moguća nikakva značajna zapadna pomoć, a blage unutarnje reforme ne mogu nikako obuzdati stanje, moć će prijeći u ruke komunista i nacionalista. (...) Stoga je vrijeme da Zapad, a posebno Sjedinjene Države, počnu određivati svoju politiku prema Rusiji u razdoblju poslije reforma. Ruska vanjska politika bit će osobito jasna: prvo, i iznad svega, zahtjev za povratom starih sovjetskih granica. Ključ je za to, naravno, Ukrajina. Rusija se već nalazi u tijesnoj konfederaciji s Bjelorusijom pa je ponovna integracija Ukrajine stoga presudna. Ovdje će se Bushova i Clintonova opsesija moskovskim nuklearnim oružjem pokazati veoma skupom za Zapad. Umjesto da se usredotoči na jačanje ukrajinskog otpora prema uskrsavanju ruskog imperijalizma, Washington se bavio jačanjem svojih veza s Moskvom, nadajući se da će ohrabriti reforme. Tako je Ukrajina ostala osjetljiva na ruski pritisak. Ona se neće moći oduprijeti. Zapad ima sreću što će Rusima biti potrebni naraštaji da obnove sovjetsko carstvo. No Zapad mora donijeti neke presudne odluke. Sjedinjene su Države mnogo ulagale u srednju Aziju. Do koje će se mjere Sjedinjene Države opirati povratku Rusije? Hoće li proširiti zaštitu NATO-a do Baltika? Ako ne, kakvu politiku Amerika predlaže? Iran i Turska protivit će se ruskom povratku u Kavkaz. Kako će se Sjedinjene Države postaviti? Postanu li Rusi odlučniji, bi li se NATO trebao još proširiti i uključiti strateški važnu Slovačku? Ako ne, bi li trebao uključiti Poljsku i Mađarsku, ili su one previše izložene? A zatim je tu povratak nedokučivog i vječnog njemačkog pitanja: bi li Sjedinjene Države opet trebale preuzeti teret obrane Europe ili bi se na to trebalo natjerati Njemačku? Taj je problem Europu opterećivao sve od njemačkog ujedinjenja u XIX. stoljeću. Na sreću, ruski je strateški položaj takav da se ona neće spremno vratiti globalnoj slavi. Mnogi Armenci, Litavci i Uzbekistanci morat će umrijeti prije nego što se to dogodi. No čak je i regionalni imperijalizam Rusije važno pitanje na koje Madeleine Albright i Sandy Berger čini se uopće nisu mislili: kakva je američka politika o tisuću pitanja, propadne li g. Jeljcin i, primjerice, g. Lebed preuzme vlast? Novi svjetski poredak pretpostavlja da su politička i vojna pitanja sad nebitna. Stoga strateški planeri Clintonove vlade (koji su naslijedili i slavili stratešku ostavštinu Bushove vlade) nastavljaju zanemarivati ta pitanja u korist poznatih tema poput MMF-ovih spašavanja i reforma. Ta su pitanja što se Rusije tiče zaključena. G. Clinton to izgleda ne shvaća. Presudna se pitanja sad zanemaruju u korist fantazije - da ruski eksperiment u gospodarskom liberalizmu još nije propao. Nedavni posjet g. Clintona Rusiji imao je sve odlike katastrofe. Prvo, susreo se s političkim lešom i možda razljutio vođe koji već prisvajaju moć u svakom smislu, osim službenog. Kao drugo, razmatrao je gospodarske ciljeve koji se više ne mogu ostvariti, umjesto da postavi teška politička i vojna pitanja koja sad određuju ruske odnose sa svijetom. Novi staljinizam ne može se zaustaviti. Komunisti i nacionalisti stvorit će koaliciju i zavladati Rusijom, vjerojatno ubrzo. Oni imaju veoma različit program od sadašnjeg poretka. Summit g. Clintona nije imao smisla, samo što je on vjerovao u mogućnost spašavanja novog svjetskog poretka, gospodarski orijentiranog. (...) Kakva je američka strategija? Zasad se čini - izbjegavati očito i pretvarati se da se nemoguće može dogoditi, zatvorimo li oči i to zaista snažno zaželimo." 140310 MET sep 98