US NY TIMES 3. IX. RUSIA - MALIA

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 3. IX. 1998. Rusko povlačenje sa Zapada "Jedino što je u sadašnjoj ruskoj krizi sigurno jest da ona obilježava kraj jednog razdoblja - u svakom slučaju, Jeljcinova razdoblja, a najvjerojatnije i kraj teorije (glasno veličane prije samo jednog desetljeća) o pobjedi tržišne demokracije kao univerzalne zamisli", piše Martin Malia, umirovljeni profesor ruske povijesti na fakuletetu Berkeley i autor djela 'Sovjetska tragedija: Povijest socijalizma u Rusiji 1917. - 1991.' "Godine 1991. bilo je jasno da će komunizam u Rusiji biti srušen. A činilo se jasnim da će Rusija i druge poslijekomunističke zemlje slijediti zapadne norme u nekom obliku. No sad nije moguće predvidjeti oblik Rusije poslije Jeljcina. Zašto? Pogledajmo tri modela za shvaćanje poslijekomunističke Rusije, od kojih se sada sva tri izvlače da bi se utvrdio krivac za krizu i predložili lijekovi. Prvi model, tržišna demokracija, zagovaraju Clintonova vlada i MMF uz potporu svih zapadnoeuropskih vlada. Izraz 'reforme' označava prijelaz u tržišnu demokraciju putem liberalizacije cijena, privatizacije i stabilnog rublja. Tijekom vremena će, predviđali su zagovornici, takva politika donijeti restrukturaciju Rusije duž zapadnih linija. Predsjednik Boris Jeljcin se, usprkos svim nedostacima, držao neophodnom osobom za provedbu takve politike, jer je samo on mogao braniti reformiste od nacionalističkih i neokomunističkih snaga. Pa ipak se ruski liberalni eksperiment slomio na spektakularan i potpuno neočekivan način, ostavljajući zemlju u bankrotu i bez vlade - na neki način u gorem stanju nego poslije sloma komunizma. Zbog tih je događaja drugi model, koji prihvaća tržišno gospodarstvo zajedno sa socijalnom državom, vjerodostojniji. Zagovornici tog modela dugo su tvrdili da je brz prijelaz u strogo tržišno gospodarstvo neprimjeren kako ruskoj tradiciji tako i poslijekomunističkim uvjetima. Guranje Rusije u tržišno gospodarstvo, prema tom stajalištu, znači jeftino predavanje državne industrije i prirodnih bogatstava staroj nomenklaturi i novim pljačkaškim oligarhima, s istovremenim rasipanjem ušteda i mirovina. Najistaknutiji pobornik tog stajališta unutar Rusije jest Grigor Javlinski, vođa političke stranke Jabuka, a na Zapadu ga podupiru naprednjaci nezadovoljni revolucijom Reagan - Thatcher. Drugi model, međutim, nikad nije iskušan u čistom obliku. Poljski i mađarski glasači sredinom devedesetih, nezadovoljni preokretom na liberalno gospodarstvo, vratili su komuniste na vlast. Vođa stranke Solidarnost Adam Mišnik to je nazvao 'baršunastom restauracijom'. Poljski su komunisti prosperitetu (stvorenom uspješnom liberalnom 'šok terapijom') dodali razumnu sigurnosnu mrežu. Drugim riječima, drugi model može biti djelotvoran samo ako je gospodarska liberalizacija već stvorila potrebne fondove. Treći model, posebno razvijen u socijalističkim i akademskim krugovima, radikalniji je od drugog. Prema toj teoriji, Mihail Gorbačov je već postigao prijelaz iz staljinističkog komunizma u tržišnu socijalnu demokraciju. Stvarne bi reforme trebale dakle nastaviti tim smjerom dok se na posljetku ne postigne 'socijalizam s ljudskim licem'. Promatrano s tog gledišta, g. Jeljcin je sve pokvario, jer se okrenuo razuzdanom kapitalizmu i time uništio zemlju. Taj je model fantazija čije je vrijeme prošlo: mađarski i istočnonjemački komunistički režimi pokušali su to 1989. i 1990., i to ih je odvelo u propast. Gledajući unatrag, jasno je da je rasprava o ta tri modela jednako nadmetanje različitih zapadnih gospodarskih i socijalnih ideologija, kao i rasprava o ruskim problemima, upravo kao što je rasprava o komunizmu između zapadnih sokolova i golubova uvijek djelomično bila rasprava o tome kako bi daleko na desno ili lijevo zapadna društva trebala otići. U praksi, međutim, liberalni je Zapad mogao poduprijeti samo liberalnu tržišnu demokraciju u Rusiji. Sada kad je taj put propao, nemamo djelotvornog modela za rješavanje ruskih problema. Ipak, isprva se činilo da bi liberalni model mogao uspjeti u Rusiji, koja je pokušala provesti stvarni prijelaz u privatizirano gospodarstvo, kako god taj prijelaz bio pun korupcije i razvodnjen trampom. U isto vrijeme, sloboda izražavanja i izbori prihvaćeni su kao pravilo, bez obzira na manipulacije oligarha. A mlađi naraštaji Rusa, barem iz urbanih sredina, postali su istinski privrženi tim načelima. Nadalje, ukupni zaključak dvadesetog stoljeća je jasan: dugoročno, postoji jasna povezanost između slobodnih tržišta i slobodne politike. Pa zašto je put Jeljcina i MMF-a vodio ovom slomu? Zašto Jeljcinov poredak nije bio u stanju ubirati poreze, isplaćivati dohotke, regulirati banke i vraćati dugove? Zasigurno, to nije isključivo rezultat pogrješne fiskalne i monetarne politike. Dublji razlog je ostavština države sovjetske Partije. Kad se raspala, ona je iza sebe ostavila upravno i gospodarsko rasulo, bez ikakvih ustanovljenih sudskih, računovodstvenih i policijskih postupaka neophodnih svakom modernom društvu - nedostatak ustanova koji nije bio prisutan u zemljama istočne i srednje Europe kad su one prelazile na tržišno gospodarstvo. To naslijeđe, zajedno sa sporadičnim doktrinarnim liberalizmom donijelo je slom Jeljcinova eksperimenta. Kriza u Aziji bila je samo posljednji udarac. Pa što bi moglo nastati iz ruševina poslijeliberalne Rusije? Zasigurno će doći do pomaka od slobodnih tržišta do državnog gospodarstva; to zasigurno neće biti pravi povratak komunizmu, ali će mu se mnogo više približiti nego što je to bio slučaj u prethodnim 'baršunastim restauracijama' istočne Europe. A taj novi put trajat će dugo, možda godinama. U kretanju tim putem, komunisti (kao glavne organizirane snage antiliberalizma) zasigurno imaju najveći utjecaj. Čak su i poslovni oligarhi odbacili Jeljcinov eksperiment, prestravljeni ratobornim liberalizmom premijera Sergeja Kirijenka i društva. Tako se, gotovo točno sedam godina nakon što što je Jeljcin prognao staru komunističku stranku, novi komunisti osjećaju spremni za ne tako baršunast povratak. Na nesreću, ne postoji stvarna alternativa. Liberalni zapadni model nije doživio uspjeh - možda ne zbog svojih urođenih mana, no većini Rusa to nije ni važno. Poslijekomunistički eksperiment svejedno je propao. A nakon tmurnog summita, jasno je da se američki Predsjednik (koji je izgubio na ugledu) i poražen ruski Predsjednik teško mogu suprotstaviti toj struji." 040113 MET sep 98