US NY TIMES 6. IX. RUSI - KELLY

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 6. IX. 1998. Kad se Rusi okrenu sebi "Nakon posjeta Rusiji, dvadesetih godina ovoga stoljeća, filozof Bertrand Russell rekao je svom prijatelju da mu se boljševička diktatura, bez obzira kako užasna ona bila, čini najboljim sustavom vladanja za tu zemlju. 'Upitate li se kako bi trebalo vladati likovima iz romana Dostojevskog, shvatit ćete što govorim', pisao je Russell. Predmnijevam da, dok Rusija izmiče nadzoru, mnogi zapadni vođe ponavljaju Russellovo stajalište i žude za čvrstom rukom koja bi zaustavila kaos. No dođe li do neke nove diktature, ona bi mogla biti još nepomirljivije suprotstavljena Zapadu nego što je to bilo sa sovjetskim komunizmom. Zapravo, sadašnja kriza povećava mogućnost da se na sceni pojavi karizmatični vođa i obeća oblikovati polupečene zamisli različitih skupina u doktrinu narodnog spasa privlačnu masama. Hoće li se to dogoditi uvelike ovisi o državnoj raspravi koja se odvija u Rusiji. Intelektualci ponovno određuju svoj kulturni i nacionalni identitet, ispitujući ruske prednosti i slabosti u svjetlu komunističke katastrofe. Na konferencijama, okruglim stolovima i raspravama u tisku, društveni i politički znanstvenici, filozofi, antropolozi i literarni kritičari žestoko raspravljaju o odnosu između ruske i zapadne kulture, prirodi ruskog despotstva i ruskom 'mentalitetu'. Rasprava je usredotočena na 'rusku ideju'. Radi se o uvjerenju (koje je prvo promicala caristička država u suradnji s pravoslavnim teolozima) da Rusiju njezina vjera i kultura čine predodređenom da slijedi različit i duhovno nadmoćan put u odnosu na materijalistički Zapad. Vjera u rusku nadmoć opstala je i u sovjetskom razdoblju, zajedno s ohrabrenjem ksenofobije, antisemitizma i mesijanskih nada. A s padom komunizma, 'ruska ideja' postala je još popularnija. Ona državi koju Zapad okrutno ponižava daje osjećaj samopoštovanja i svrhe, a propovijedaju je različite neokomunističke i nacionalističke skupine. Većina ruskih mislilaca u povijesti smatrala je liberalni ideal osobne slobode sebičnim i razornim. Oni su držali da put prema samoispunjenju leži u zajedničkom slijeđenju društvenih ili duhovnih ideala. A ta tvrdnja i dalje nalazi nove pristaše. Najpopularnija djela koja su nekad bila zabranjena, a nakon pada komunizma ponovno se izdaju, napisali su vjerski filozofi poput Vladimira Solovjeva koji predviđa ruski napredak u zajedničkoj težnji Božjem kraljevstvu na zemlji. Neki Rusi tvrde da se moralna zbunjenost i kriminal koji danas vladaju mogu prevladati samo novom vjerom koja ujedinjuje zemlju. Prema novom desničaru A. A. Jermilovu, zapadne 'liberalne izmišljotine' - poput zakonskoga jamčenja ljudskih prava - bile bi suvišne društvu utemeljenom na vjerskoj solidarnosti. Te se rasprave možda čine trivijalnima u usporedbi s političkim događajima koji svakodnevno prijete međunarodnim tržištima i stabilnosti. No u Rusiji ideje često vode izravnim i strašnim političkim posljedicama. Primjer koji treba zapamtiti jest uloga ruskog mesijanskog nacionalizma na početku ovog stoljeća, u inspiriranju prvih pogroma u modernoj Europi. Članovi nacionalističke i vjerske desnice ruski mentalitet određuju na načine koji se uklapaju u njihove antizapadne političke programe. Oni marginaliziraju sve mislioce koji ne odgovaraju mesijanskom modelu. Na nedavnoj velikoj konferenciji o ruskoj filozofiji, svi su se radovi bavili vjerskim filozofima. Mnogi ruski intelektualci postaju uznemireni tom neravnotežom. Mjesečnik Filozofska pitanja (koji je nekad bio glasnogovornik komunističke stranke, no sad predstavlja glas razuma) iznio je opasnosti koje nova ortodoksnost nosi. Jedan autor, V. F. Ovčinikov, primjećuje sveučilišne tendencije da se povijest filozofije ne obrađuje po pokretima ili razdobljima već po nacionalnim obilježjima, s posebnim naglaskom na rusku duhovnost. G. L. Tulčinski, profesor filozofije na Sveučilištu u Sankt Peterburgu, primjećuje da doktorski kandidati u području filozofije i društvenih znanosti često navode ruske vjerske filozofe jednako rutinski kao što su nekad citirali Marksa i Lenjina. Ne iznenađuje da mnogi ruski intelektualci vjeruju kako društvu ne treba mnogo više od slabijeg jedinstva te da je potrebno naučiti važnost pluralizma. No odgovor ne bi bio nakalemiti zapadne vrijednosti i ustanove na rusku državu. G. Tulčinski napominje da je govor Aleksandra Solženjicina na Harvardu 1978., u kojemu je on liberalne slobode nazvao 'apsurdom', bio pošteno upozorenje kako sovjetski disidenti, koliko god se opirali komunizmu, ne moraju nužno prihvaćati zapadnu demokraciju. Rusija će, tvrdi g. Tulčinski, stabilnu demokraciju razviti samo usklađivanjem poštivanja prava pojedinaca s vlastitim idealima i običajima. Postoje neki znakovi razvoja nove demokratske tradicije. Prvi put ruski je narod prepušten samom sebi. Oslobođeni tiranije države, crkve ili stranke, lišeni svake sigurnosti, Rusi na krize devedesetih reagiraju ne anarhičnim nasiljem, kao što smo se bojali, već iznenađujućom snalažljivošću, pokazujući u svom svakodnevnom ponašanju kombinaciju individualne inicijative i društvene solidarnosti koja možda najavljuje novi stil 'ruske ideje'. Zahvaljujući svojoj spektakularno nekompetentnoj vladi, Rusi prolaze tešku školu oslanjanja na sebe same, što je temelj političke zrelosti. Likovi iz romana Dostojevskog odrastaju. Politička kriza još bi mogla na vlast dovesti rusku desnicu, no ona će se tad morati boriti sa stanovništvom koje počinje shvaćati svoju prošlost dovoljno dobro da ju ne bi željela ponoviti", piše Aileen Kelly, profesorica ruske povijesti na Cambridgeu. 080118 MET sep 98