US IHT 31. VIII. PIPES

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 31. VIII. 1998. Najbolja politika prema Rusiji u ovom trenutku jest dignuti ruke od nje "Sadašnja ruska kriza ima kako političke, tako i gospodarske uzroke. Politički dio proizlazi iz ruske nesposobnosti da stvori održiv sustav upravljanja, umjesto jednostranačkog poretka koji je vladao sedam desetljeća. Za razliku od Poljaka ili Čeha, koji su do nametanja sovjetske vladavine četrdesetih godina imali tradiciju političkih stranaka, Rusi nemaju kolektivnog sjećanja na stranke iz razdoblja prije totalitarizma", piše Richard Pipes, profesor povijesti harvardskog sveučilišta. "Nema konsenzusa ni o jednom političkom pitanju. Takozvana crveno- smeđa (komunističko-fašistička) koalicija koja dominira parlamentom ne dijeli zajedničke vrijednosti s reformistima Jeljcinove vlade. Nadalje, Rusija nema djelotvornu vladu. Pokrajinama, relativno neovisno o centru, vlada 89 guvernera. Stoga teško da je iznenađujuće što g. Jeljcin impulzivno imenuje i otpušta premijere. To je jedna od nekoliko ovlasti koje mu stoje na raspolaganju. Neceremonijalno otpuštanje Viktora Černomirdina prije pet mjeseci u korist Sergeja Kirijenka, te nedavno uklanjanje g. Kirijenka u korist tog istog g. Černomirdina, prizivaju političke postupke iz razdoblja carizma uoči ruske revolucije. Iako g. Černomirdin ima bolje odnose s Dumom od g. Kirijenka te čak razmatra dovođenje komunista u vladu, ti razmještaji imaju manje veze s politikom i programima, a više s očajničkom potragom za nekim, bilo kim, naizgled sposobnim da pomoću nekog trika popravi stvari. Šire se glasine da će g. Jeljcin biti istjeran iz ureda u korist g. Černomirdina. G. Jeljcin je te glasine porekao, inzistirajući da namjerava odslužiti svoj mandat u cijelosti. Međutim, čini se da je izgubio mnogo moći. Koalicijska vlada, s komunističkim ministrima na glavnim položajima, možda ne bi bila loša stvar. Tako bi glavna oporbena stranka, koja je dosad sudjelovala samo u ometanju, postala dijelom sustava te tako i (do neke mjere) odgovornom stranom za uspjeh ili neuspjeh tog sustava. Gospodarski neuspjeh, koji je izazvao ovu krizu, uglavnom ima korijene u neprikladnom upravljanju proračunom. Rusi nisu naviknuti na plaćanje poreznih pristojba, koje nisu bile poznate pod carizmom i komunizmom. Jeljcinova vlada nije bila u stanju ubrati poreze od poduzeća i pojedinaca jer joj nedostaje političke volje i birokratskog osoblja. Pad cijene nafte pridonio je manjkovima. Da riješi taj problem (a isto je učinila i da održi vrijednost rublja) vlada je uzajmljivala u inozemstvu, uglavnom kratkoročno. Budući da nije bila u stanju servisirati dug, čak ni uz pomoć kredita MMF-a, Svjetske banke i Japana, Rusija je obustavila plaćanje i prestala podupirati rubalj. Te su pogrješke bile katastrofalne. Sedam godina u kojima je Rusija mogla postaviti temelje održivog demokratskog i kapitalističkog poretka nepovratno su profućkane. Čak i ako uspije postići dogovor sa svojim inozemnim kreditorima, nije vjerojatno da će strani ulagači uskoro biti spremni ulagati novac u zemlju. A bez golemih injekcija stranoga kapitala, Rusija ne može riješiti svoje gospodarske probleme, a kamoli ljudima omogućiti prihvatljiv životni standard. Najgori aspekt krize jest to što će ona u očima većine Rusa diskreditirati demokraciju i kapitalizam. Ta dva pojma njima se danas čine kao ništa drugo nego prijevara. Rusi su bili spremni prihvatiti smanjenu potrošnju i nestajanje socijalnih povlastica jer su to smatrali privremenim teškoćama. No tko će ih sad uvjeriti da je vjera koju su polagali u svoju valutu bila opravdana? Ili da je Predsjednik kojega su oni izabrali osjetljiviji na njihove potrebe nego što su bili predsjednici koje je imenovala svemoćna, jedina stranka? Antizapadno raspoloženje, koje se u posljednje vrijeme širi, sasvim će se sigurno pojačati, zajedno s osjećajem da Rusija mora ići vlastitim putem. Problem je, međutim, to što u modernom svijetu nema drugog puta do stabilnosti i prosperiteta, postoji samo onaj koji su zacrtale zapadne demokracije. Povratak u komunizam nemoguć je, ne samo zato jer se većina Rusa tome suprotstavlja već i zato što bi to zahtijevalo prinudnu eksproprijaciju imovine koju su građani stekli od 1991. Mogućnost koja nije vjerojatna jest da se Rusija raspadne na sedam suverenih zemalja; vlast bi tada pripala vladama koji su bliži tim ljudima. No Rusija, koja je od XVI. stoljeća ujedinjena i centralizirana, najvjerojatnije nije raspoložena za komadanje i gubitak svog nacionalnog identiteta. Ostaje mogućnost pretvaranja u južnoameričku kvazidemokratsku, kvazikapitalističku državu, s gospodarstvom koje se mnogo oslanja na izvoz prirodnih resursa i jeftinu radnu snagu. To mi se čini vjerojatnim jer se može postići postupno, bez nasilja, a ipak njeguje iluziju da Rusija slijedi vlastiti put. Činjenica da bi Rusija tad više nalikovala na zemlju Trećeg svijeta nego na supersilu bila bi zakrinkana njezinim arsenalom nuklearnog oružja, veličinom i sposobnošću da intervenira duž svoje goleme granice. Iako Rusi krive Zapad jer nije učinio sve što je mogao da im pomogne u prijelazu iz komunizma, činjenica je da je Moskva primila velikodušnu diplomatsku i financijsku potporu. Ona strancima duguje desetke milijardi dolara. Pitanje je sada treba li s takvom potporom nastaviti. MMF-u bi moglo trebati čak mjesec dana da odluči hoće li i dalje posuđivati Rusiji. (...) Izgleda da su zapadne vođe odlučile da će dalje pomagati Rusiji samo ako ona provede djelotvorne gospodarske reforme. No problem zadire dublje. Rusi se oslanjaju na vanjsku pomoć kako bi odgodili pospremanje svoje kuće. Visoki moskovski dužnosnici navodno se hvale da si Zapad ne može dopustiti da ruska demokracija propadne, a ta tvrdnja služi kao suptilni oblik ucjene. Čini mi se, stoga, da je pod postojećim uvjetima najbolja politika prema Rusiji da se od nje dignu ruke. To će Ruse prisiliti da priznaju kako su sami krivi za krizu s kojom se suočavaju. Oni moraju riješiti vlastite probleme, kako političke, tako i gospodarske, i tek će onda biti vrijedni daljnje pomoći." 010111 MET sep 98