DNEVNI PREGLED BR. 155 OD 13. VIII. 1998.

NJEMAČKI RADIO - RDW 12. VIII. 1998. Pregled tiska Vijesti iz Afganistana nisu na udarnim mjestima, primjećuje današnji "Dresdner Neuesten Nachrichten", a zatim upozorava: "To bi se čak vrlo brzo moglo promijeniti, s obzirom na to da je pobjeda islamskih Talibana nad protivničkim sjevernjačkim savezom na dohvat ruke. Jer, ono što će nakon pada njihova uporišta u Mazar- i-Sharifu nastati, nije ništa manje nego još jedan islamski religijsko-fanatični režim u kojemu ljudska prava ništa ne vrijede. (...) Talibani su, doduše, potisnuli rat u područjima koja su osvojili, ali mir se temelji na religijskom izopćavanju političkih protivnika i tlačenju nacionalnih manjina. Na duge staze, nekakva božja država talibanske milosti ne može donijeti nikakav mir. Afganistan je ipak multinacionalna država. Da će se manjine kao što su Tadžici, Hazari, Uzbeci i druge etničke skupine dragovoljno prepustiti vladavini milicije, sigurno ne vjeruju čak ni sami božji ratnici." "Fränkischer Tag" iz Bamberga bavi se fenomenom islamskoga fundamentalizma: "Ako se promatra islamski fundamentalizam, vidi se da od Alžira do Afganistana postoje najrazličitije vrste tog fundamentalizma, ali im je ipak jedno zajedničko: slika njihovog neprijatelja, velikog "sotone" - SAD-a. Sjedinjene Države u svjetonazoru islamističkih demagoga simboliziraju sve što ima veze sa svjetovnom demokracijom, obrazovanjem, individualizmom, tehničkom modernom, ukratko, sa zapadnjačkim načinom života. A budući da Sjedinjene Države, kao posljednja supersila imaju još i ulogu svjetskoga policajca, posebno su dobra meta napada. Naravno, ne vojnim, nego prije terorističkim sredstvima. Napadi u dva afrička glavna grada, koji su se do sada smatrali ´sigurnima´, pokazuju da se i islamistički teror globalizira." Bonnski "General-Anzeiger" danas donosi osvrt na izjave njemačkoga ministra obrane o eventualnoj vojnoj intervenciji na Kosovu koja bi se mogla dogoditi i bez mandata Ujedinjenih naroda: "Volker Rühe vrlo dobro zna da bi, ako se NATO, unatoč otporu Rusije, a time i bez mandata Vijeća sigurnosti, odvaži na vojni udar na Kosovu, nastalo političko ledeno doba u odnosima između Rusije i zapadnoga svijeta. (...) Širenje sukoba na Kosovu, koji se vojno vrlo teško može nadzirati, može biti izbjegnuto samo političkim posredovanjem. S druge strane, Moskva nema razloga postaviti se protiv UN-ova mandata za međunarodne prinudne mjere. Diplomatskim naporima potreban je autoritet. Da Srbi, unatoč obvezama koje su dogovorno preuzeli, teroriziraju albansku većinu, sigurno je poznato već godinama. Ujedinjeni su narodi u svojoj povijesti silu rabili izrazito oprezno u cilju sprječavanja terora i tlačenja. Moskovski veto protiv mandata znatno bi oslabilo UN." I današnji "Neue Osnabrücker Zeitung" objavljuje tekst o njemačkom udjelu u rješavanju krize na Kosovu: "Uz mogućnost pokretanja novog izbjegličkog vala u smjeru Njemačke, sada raste i opasnost od izravnog vojnog djelovanja. Budući da planovi postaju sve konkretniji,sve više se iskazuje spremnost savezne vlade da NATO-u, ako bude potrebno, stavi na raspolaganje 14 borbenih zrakoplova tipa Tornado. Očito, stratezi u NATO-u očekuju da će trebati upravo taj broj zrakoplova kako bi na Kosovu postignuli željeni učinak. Ovakavo preciziranje za zaraćene strane bi trebalo biti ozbiljno upozorenje. NATO mora drastično povećati pritisak kako bi politička i humanitarna katastrofa na Balkanu konačno bila okončana. A kad je o tome riječ, tu svoje mjesto ima i uvjerljiva prijetnja vojnom silom. U suprotnom, to će na ciničnog moćnika, kakav je jugoslavenski predsjednik Milošević, sudeći prema dosadašnjem iskustvu, malo ostaviti dojam." "Münchner Merkur" primjećuje da su Srbi krenuli u novu ofenzivu, čime se rat na Kosovu nastavlja, i komentira izjave voditelja izaslanstva Europske unije Rohana. "I Austrijanac Rohan osjeća se prevarenim. Kaže da su srpsko vodstvo, ali u prvome redu predsjednik Milošević koji je nedavno najavio kraj napada na Albance, lagali. Ne, ovaj europski diplomat nije ništa kušao s drveta spoznaje dobra i zla. On je samo pokazao naivnost diplomata Eurpske unije i NATO-a. Zapad je blizu ponavljanja svih pogrešaka iz rata u Bosni. (...) Ukoliko se Europska unija i NATO uskoro ne odluče za jasne geste na Kosovu, računica lažljivca i terorista iz Beograda ima dobre izglede da opet bude točna." (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 12. VIII. 1998. Razgovor: Zlatko Tomčić, predsjednik HSS-a Marijana Buljan razgovarala je sa Zlatkom Tomčićem, čelnikom Hrvatske seljačke stranke, koji odgovara na pitanja vezana uz najave međustranačkog sporazuma SDP-a i HSLS-a, a osvrće se i na tvrdnju Dražena Budiše, izrečenu u tjedniku 'Globus', kako je sporazum prije svega otvoren i HSS-u. = "U svakom slučaju, pohvalno je da postoje oporbene stranke koje na ovaj način nude savez HSS-u. Međutim, ono što bih ja naglasio, prije nego što vidim originalnu izjavu, jest činjenica da nije uobičajeno i nije dobro da komunikacija između ozbiljnih političkih partnera ide putem medija. I da bi bilo dobro, ako takve namjere postoje, da onda one budu realizirane u direktnom kontaktu između predsjednika dviju ozbiljnih oporbenih stranaka. - Hoćete reći da vama nije stigla nikakva ponuda? = Ne, za sada apsolutno nikakva. Jedina informacija koju imamo dolazi, za sada, iz medija. Tome bih svemu skupa dodao još jednu stvar, da uistinu ovoga momenta nema baš nikakvog razloga da na hrvatskoj oporbenoj političkoj sceni vlada bilo kakva nervoza i da na bilo koji način dajemo povoda i nekorektnim medijima, ali i HDZ- u, da eventualne naše krive, brzoplete ili nekakve drugačije izjave, koriste za svoju promidžbu. Naime, smatram da nikad lošija situacija nije bila u korist HDZ-a. I da je HDZ, naročito greškama koje je učinio zadnjih mjeseci, posebno s plaćama dužnosnika, uistinu došao do dna svoje popularnosti. Ovog momenta je u hrvatskome biračkom tijelu potpuno jasno izražena želja da se izvrši promjena vlasti u Hrvatskoj. Takvu jednu poziciju oporbene stranke ne bi smjele bilo kakvom neobazrivošću ili lakomislenošću ili brzopletošću prokockati. - Znači li to da Vi smatrate da je objavljivanje vijesti o aktivnosti na postizanju sporazumu u ovom trenutku brzopleto? = Mislim da je, u najmanju ruku, netaktično. Netaktično radi toga što se ozbiljne stvari događaju u direktnom kontaktu ozbiljnih ljudi, ozbiljnih stranaka, a ne preko medija. - Bi li HSS, biste li Vi osobno bili zainteresirani za sporazum koji bi mogao dovesti do izborne koalicije? = U svakom slučaju, ovog momenta HSS funkcionira na sljedeći način: koalicije i sporazumi pitanje su taktičke naravi i pitanje koje dolazi u obzir tek onog momenta kada se budu znala izborna pravila. Ovog momenta za nas je daleko važnije strateško pitanje da li su sve oporbene stranke uistinu voljne da sav svoj politički autoritet, sav svoj ugled kod hrvatskog biračkog tijela, stave u funkciju demokratske tranzicije, demokratske tranzicije hrvatskog društva. - Sad govorimo o SDP-u i HSLS-u. Vi dobro poznajete te stranke, a one su dugo na hrvatskoj političkoj pozornici. Mislite li da su te stranke unaprijed spremne na demokratsku tranziciju ? = Vjerujem da jesu. - Znači da sada ne bi trebalo biti smetnji da se i HSS priključi tom sporazumu? - Vi inzistirate na odgovoru koji ne možete dobiti od predsjednika HSS-a iz jednog vrlo jednostavnog razloga: zato što se ozbiljni razgovori o ovako ozbiljnim temama ipak u prvm koraku događaju daleko od očiju i ušiju javnosti. S obzirom na to da je kompletna informacija došla putem medija, i da baš nikakvog direktnog razgovora između ove tri stranke o mogućem sporazumu nije bilo, ovog momementa ćete mi dozvoliti pravo da se suzdržim od komentara". Pregled tiska Probijajući se kroz ljetno mrtvilo, britanski listovi na različit način procjenjuju što je vijest dana, pri njezinom se izboru slažu kad je riječ o spajanju britanske naftne kompanije British Petroleum i američke Amoco Corporation čime je stvorena tvrtka vrijedna 67 milijardi funti. 'The Times' na svojoj naslovnoj stranici pouzdano tvrdi da se radi o najvećem spajanju u povijesti industrije, dodajući da je riječ o izvanradnoj završnici u razvoju British Petroleuma. 'The Financial Times' smatra da je završeno dugo razdoblje stabilnosti između najvećih naftnih kompanija zapadnog svijeta, a samo spajanje proglasio je iznenađenjem koje je očekivao vrlo mali broj svjetskih analitičara. 'The Independent' ističe da jučerašnje povijesno spajanje nije uspjelo zaustaviti gubitak skoro 40 milijardi dolara na londonskoj burzi. 'The Guardianova' naslovna stranica posvećena je nečem sasvim drugom, tmurnoj slici izgladnjelih u Sudanu. List upozorava da bi broj mrtvih mogao i porasti, čime će se crna statistika ove zemlje u paklu 15 godina dugoga sukoba samo povećati. U svojem uredničkom komentaru 'The Guardian' opravdava uporabu ovakvih šokantnih fotografija te opisuje slike koje nije kanio objaviti. List piše da je apsolutno uvjeren u potrebu da se javnosti vladu trgnu iz mrtvila te da se pobudi veće razumijevanje za ovakve situacije. Pišući o Kosovu, britanski se listovi uglavnom okreću sve većem problemu s izbjeglicama. 'The Independent' piše da su jučer, trećeg tjedna trajanja vojne ofenzive jugoslavenskih vlasti protiv Oslobodilačke vojske Kosova, međunarodne humanitarne organizacije upozorile na mogućnost nastanka humanitarne krize. UNHCR smatra da će prve probleme za oko 200 tisuća izbjeglica, koji se nalaze na malom dijelu teritorija pod nadzorom OVK-a, donijeti dolazak zime. Jedan humanitarni djelatnik čak smatra da je na djelu provođenje politike izgladnjivanja Albanaca s Kosova. Nadovezujući se na istu temu, 'The Financial Times' piše da UNHCR procjenjuje da je oko 160 tisuća osoba raseljeno na Kosovu tijekom pet mjeseci koliko traju sukobi, dok je 70 tisuća pobjeglo iz pokrajine. Istodobno srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova baca letke u kojima izbjeglicama jamči sigurnost ako se vrate u svoja sela i prestanu pomagati OVK-u. No, kako su mnoga sela uništena u akcijama srbijanskih vlasti, izbjeglice se nemaju kamo vratiti. Humanitarne organizacije srpsku stranu optužuju i za ometanje. Tako je neka britanska skupina više od mjesec dana čekala za dozvolu da dostavi jednu pošiljku pomoći. Crvenom križu je zaplijenjena komunikacijska oprema, a srbijanske vlasti jedino agencijama Ujedinjenih naroda dopuštaju uporabu kratkovalnog radija za komunikaciju. U New Yorku je, nastavlja 'The Financial Times', glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan pozvao srpske snage da se suzdrže od neselektivnog uništavanja. 'The Times' piše da je u protekla dva dana pet srbijanskih redarstvenika ubijeno u neočekivanom otporu kojega OVK pruža novoj ofenzivi sigurnosnih snaga duž zapadne granice između Kosova i Albanije. Christopher Hill, američki pregovarač na Kosovu, jučer se sastao s predstavnicima Srba i etničkih Albanaca u pokušaju da pronađe način da strane započnu pregovore. Još uvijek nije jasno hoće li OVK postati član albanske koalicije, a 'The Times' dodaje da strani diplomati priznaju da su u potpunosti izgubili povjerenje u predsjednika Miloševića koji je pogazio svako obećanje koje je dao. Petorica redarstvenika ubijeni su pokraj Đakovice 20. srpnja, a broj žrtava na srpskoj strani popeo se na 14, čitamo u 'The Timesu'. 'The Guardian' svoju pozornost danas posvećuje odnosu Beograda i Crne Gore, nakon što su podgoričke vlasti odbile zahtjev da pošalju pojačanja srbijanskim sigurnosnim snagama na Kosovu. List tvrdi, oslanjajući se na jedan podgorički izvor, da je Slobodan Milošević prošloga tjedna od crnogorskog ministra unutrašnjih poslova Vukašina Marasa zatražio dodatne snage. Podgorica je to odbila, a 'The Guardian', navodeći isti izvor, piše da Slobodan Milošević očito ne shvaća da rat ratnim zločinima ne može dobiti. Tako se samo mogu stvoriti novi borci koji su motivirani osvetom i zato se pridružuju borbi. 'The Guardian' ističe da je crnogorsko 'ne' sigurno ozbiljan problem za jugoslavenskog Predsjednika iako je ministar unutrašnjih poslova Maras obećao da Podgorica neće dopustiti da se njezine granice koriste za dostavu oružja OVK-u, čitamo u 'The Guardianu'. 'The Times' se osvrće i na odnos izbornika engleske nogometne reprezentacije Glenna Hoddlea i bivšeg engleskog reprezentativca Paula Gascoignea. Naravno, riječ je o svađi koja je izbila nakon što je Glenn Hoddle objavio dio svojih memoara u pripremi koji se odnosi na Gascoignevu reakciju na vijest da je izostavljen iz nacionalnog sastava. Engleski izbornik u svojoj knjizi tvrdi da je slavni igrač bio posve nespreman za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, budući da je vrijeme provodio baveći se svojim propalim brakom. Gascoigne bi sate provodio na mobitelu razgovarajući sa suprugom Cheryll, a rezultat je obično bio posvemašnja mentalna nespremnost. Hoddle dodaje da je Gaza postao vrlo razdražljiv nakon što je jedan britanski tabloid objavio fotografije njegove žene s drugim muškarcem, čitamo u 'The Timesu'. Potom se engleski trener podrobno osvrće na Gascoigneov pijani bijes u španjolskom motelu u kojemu se reprezentacija pripremala za Svjetsko prvenstvo. Hoddle piše, nastavlja 'The Times', da je očekivao gnjevnu reakciju pa je tijekom cijeloga sastanka, kad je Gascoigneu govorio da neće biti članom engleskog sastava, svirala umirujuća glazbu. Isprva je Gaza dobro primio odluku da je izostavljen iz nacionalnog sastava, no nakon toga je planuo udarivši snažno nogom obližnju stolicu, poslije čega je prešao i na ostatak namještaja u sobi. Hoddle veli da su to bili trenuci u kojima se bojao za svoju sigurnost, budući da se engleska nekadašnja nogometna zvijezda ponašala mahnito. Reagiravši jučer putem svojeg agenta, Paul Gascoigne je optužio Hoddlea da je objavljivanjem takvih pojedinosti narušio povjerenje koje vlada između igrača i trenera, završava 'The Times'. (BBC) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 12. VIII. 1998. Kad fanatici misle da mogu promijeniti svijet "Je li španjolski Francisco Franco stvarno bio fašist ili samo antikomunistički autoritarni vladar, danas ne izgleda kao goruće pitanje, no nedavno je pokrenulo žestoku raspravu, od svih mjesta, baš u Italiji. Talijani s ljevice osudili su tvrdnju koju je nedavno iznio bivši talijanski veleposlanik pri NATO-u i u Sovjetskom Savezu Sergio Romano prema kojoj je Franco, iako je bio okrutni diktator koji je koristio tada moderan fašistički image, zapravo bio samo reakcionarni protivnik komunizma i protudemokratski vojni diktator. G. Romano je uz to kazao da je Franco Španjolsku sretno održao izvan Drugog svjetskog rata, ostavivši je u stanju koje je omogućilo njenim čelnicima i novom kralju da ponovno uspostave demokraciju tijekom sedamdesetih godina i Španjolsku uvedu u Europsku Uniju osamdesetih godina. Po mojem mišljenju, g. Romano je u pravu glede većine toga što kaže, iako pokazatelji navode na zaključak da Franco možda ne bi ostao izvan rata da mu je Hitler u zamjenu bio voljan ponuditi Gibraltar i Maroko (tada francuski protektorat). Hitler je smtrao da mu je potrebnija suradnja vichyjevske Francuske nego Španjolska kao saveznica, sa svojim ograničenim vojnim i industrijskim resursima. Rasprava koju je izazvao Romano ima više veze s trenutnom talijanskom politikom nego sa španjolskom poviješću. Marksistička ili post-marksistička ljevica još uvijek ima znatan utjecaj među talijanskom inteligencijom i ima očit interes u tome da svaku vrstu antikomunizma ili antimarksizma prikaže kao fašizam. Dati naslutiti da Franco nije fašist, i da je Španjolskoj bilo bolje s njime kao diktatorom od četrdesetih do sedamdesetih godina, nego što bi joj bilo da su na vlast došli španjolski komunisti, njima predstavlja obranu fašizma. To je besmislica, no zanimljiva besmislica, budući da proizlazi iz nastojanja da se u Italiji ponovno izgradi lijevi centar kako bi zauzeo mjesto uvelike diskreditiranih demokršćana, i da se odupre koristoljubivom desnom populizmu televizijskog magnata Silvija Berlusconija. G. Romano potvrđuje postojanje demokratske i inteligentne desnice. On također želi smanjiti utjecaj bivših komunista u vladajućoj koaliciji lijevog centra koja je sastavljena od dijelova bivše komunističke stranke i reformista iz pokreta kršćanskih demokrata. Rasprava uvelike podsjeća na onu koja je izbila u Njemačkoj kad su neki povjesničari kazali da je Staljin bio gori od Hitlera, ili da je čak Hitlerov genocidni program bio nadahnut zločinima koji su već bili počinjeni u Staljinovom Sovjetskom Savezu, ili kad je njemački povjesničar Ernst Nolte ustvrdio da su i Mussolinijev fašizam i Hitlerov nacional-socijalizam proizišli iz europske društvene revolucije koju su pokrenuli Lenjin i boljševici. Ista rasprava vodi se u Francuskoj, potaknuta nedavnim školskim priručnikom o komunizmu ('Crna knjiga komunizma') čiji je urednik u uvodniku napisao da ništa bitno komunizam ne dijeli od nacizma. To je pokrenulo veliku buku, ne samo zato što se francuska komunistička stranka nalazi u vladajućoj koaliciji Lionela Jospina, nego i stoga što su u francuskoj ljevici do osamdesetih godina prevladale marksističke ideje, a marksizam i dalje ostaje osjetljivom temom. U toj stalnoj polemici, najbolji komentar zašto je komunizam bio različit od nacizma došao je od cijenjenog pisca koji je i belgijski diplomat, Simona Leysa. Pišući u 'Commentaireu', konzervativnom francuskom listu koji je utemeljio Raymond Aron, kazao je da među suradnicima i prijateljima lista, kao i među njegovim vlastitim prijateljima, ima dosta bivših komunista koji su se pokajali, 'i ja se tome radujem'. No dodao je: 'sumnjam da je u naš krug prijatelja ikada bilo uključeno mnogo bivših nacista'. Koliko god bili strašni zločini Lenjina i Staljina, i koliko god su bili strašni licemjerje, lažljivost i podmuklost komunizma na djelu na Zapadu, kao i u komunističkim zemljama, izvorni i pokretački Marxov motiv bio je human, i to je bilo ono što je ljude privuklo pokretu, dok je izdaja mnoge od njih pretvorila u antikomuniste. Međutim, oni koji su bili mudri od početka mogli su vidjeti što je Marxova misao značila. Demokratski reformator 19. stoljeća Pierre- Joseph Proudhon napisao je pismo Karlu Marxu, četiri godine prije no što je objavljen komunistički manifest, u kojemu je napisao: 'Ja Vas, gospodine Marx, jako cijenim, no vaša me misao tjera da se bojim za slobodu čovjeka'. Ispravno je povezivati komunizam s fašizmom jer, bez obzira koliko različiti mogu biti, oba su milenarijska i utopistička pokreta povezana sa starom pretpostavkom europske civilizacije da povijest nekamo vodi i da čovječanstvo, ili elita čovječanstva, može s odgovarajućim naporom, ili novim otkrićem u znanju, promijeniti svijet. I Amerika je time, naravno, pogođena. Postoji američki 'sudbinski manifest'. Drži se da su američke ideje u stanju spasiti svijet. Američki tržišni kapitalizam može svakoga učiniti bogatim. Britanski znanstvenik John Gray istaknuo je da je današnja američka tvrdnja da model za univerzalnu civilizaciju izravno slijedi iz utopijskog marksizma, i da je riječ o reakciji na njega. Njegova tvrdnja zavrjeđuje pozornost u intelektualnim krugovima u kojima se stvara američka politika", piše William Pfaff. NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 12. VIII. 1998. Izvoz krize s Kosova u Vojvodinu "U Srbiji je na snazi stari zakon prema kojemu kriza na jugu prije ili kasnije mora utjecati na stanje na sjeveru i obrnuto. Ustavom iz 1974. Titovi su komunisti dodijelili autonomnim pokrajinama u sastavu Srbije (...) opsežnu samoupravu. Autonomne pokrajine bile su uglavnom samostalne upravne jedinice u sastavu jugoslavenske republike Srbije i istodobno ustavnopravni subjekti Socijalističke Federativne Republike Jugoslvije (SFRJ), a imale su svoje mjesto i glas u kolektivnom državnom predsjedništvu. Srpske pokrajine imale su u zajedničkim tijelima gotovo jednaka prava kao i republike Slavonija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makdonija. Ono što su brojčano jaka mađarska manjina u Vojvodini i, u prvom redu, albanska većina na Kosovu, smatrale povijesno pravednom djelomičnom nadoknadom za to što nisu dobile vlastite republike u višenacionalnoj jugoslavenskoj državi, mnogi su Srbi smatrali skandalom. Zašto su nam u Srbiji 'oduzete' dvije autonomne pokrajine dok Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nisu dobili sličnu samoupravu, pitali su oni. Sukob oko autonomnih pokrajina i odluka Beograda o faktičkom ukidanju samouprave Vojvodine i Kosova 1989. i 1990. godine, označili su početak raspada Jugoslavije. Nakon gotovo deset godina rat se vratio na Kosovo, a time i na svoje izvorište. Budući da su Vojvodina i Kosovo doživjeli istu sudbinu prilikom ukidanja autonomije, rat na Kosovu narušava i labilnu ravnotežu u Vojvodini. Za razliku od Kosova, gdje Albanci čine 90 posto stanovništva, oko 300 tisuća Mađara u Vojvodini ima, s 15 posto udjela u ukupnih dva milijuna stanovnika, tek status najbrojnije manjine. Pritom valja dodati da njihov udio u strukturi stanovništva već godinama opada. Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini teško su pogodili i vojvođanske Mađare. Zbog nacionalističke hajke u Srbiji i naseljavanja brojnih srpskih izbjeglica iz Hrvatske i Bosne na klasično kolonizacijsko područje Vojvodine, položaj Mađara neprekidno se pogoršavao. (To se, doduše, još više odnosi na brojčano slabu hrvatsku manjinu.) Mađari su morali i izravno sudjelovati u ratu. Po navodima Saveza Mađara Vojvodine (SMV), najjače političke snage mađarske manjine, 44 mlada Mađara izgubila su živote u ulozi vojnih obveznika jugoslavenske vojske. Polovina poginulih mladića potjecala je iz Szabadke (srpski: Subotice), smještene u blizini mađarske granice. Nakon 1991. godine, oko 40 do 50 tisuća mladih Mađara bijegom je izmaknulo mobilizaciji tako što je većina njih otišla u Mađarsku. Iz sasvim razumljivih razloga Mađari strahuju da bi se nešto slično moglo ponoviti u kontekstu sadašnjeg rata na Kosovu. Prema navodima SMV-a, 400 mladih Mađara služi vojni rok u vojarnama na Kosovu. Najmanje dva vojnika iz Vojvodine već su ubijena na Kosovu, jedan Rom i jedan Mađar. Tijekom razgovora sa srbijanskom vladom, Jozsef Kasza, predsjedatelj SMV-a i gradonačelnik Szabadke, zamolio je svoje sugovornike da Mađare stacionirane na Kosovu uskoro pošalju kućama. SMV je zastupljen u srpskoj skupštini kao jedina stranka Mađara i čak je imenovao jednoga podpredsjednika. Srpska je strana, doduše, na molbe SMV-a odgovorila neodređenim obećanjima, ali do sada ništa nije učinjeno. Stotine mađarskih vojnih obveznika i dalje obavljaju svoju opasnu službu na Kosovu. Osim toga, proteklih su dana pričuvni vojni obveznici u Vojvodini dobili brojne pozive za mobilizaciju. Prema mađarskim navodima, pripadnici mađarske manjine čine 60 posto od oko tisuću obveznika koji su dobili mobilizacijski poziv. Mađari strahuju da će vojni obveznici u pričuvnom sastavu biti poslani na Kosovo ili će morati uskočiti na mjesto vojnih obveznika poslanih na Kosovo. Mađari pak naglašavaju da ne žele sudjelovati u srpskom ratu na Kosovu ni na jedan od spomenuta dva načina. Stoga su Kasza i SMV pozvali mađarske pričuvne vojne obveznike na očitovanje građanskog neposluha, savjetujući im da zaniječu prispjeće poziva za mobilizaciju. Mađarsko ministarstvo vanjskih poslova također je Beogradu očitovalo svoju zabrinutost glede tog pitanja - doduše, bez ikakvog uspjeha. Vojska, naravno, odbacuje priče o mobilizaciji u Vojvodini. Njezini predstavnici ističu da je godišnje pozivanje pričuvnih vojnih obveznika - bez obzira na njihovu etničku ili nacionalnu pripadnost, na ukupno 90 dana vojnih vježbi i na daljnje uvježbavanje, sukladno zakonu. Aktualni poziv na mobilizaciju obuhvaća samo 60 dana i nema nikakve veze s krizom na Kosovu, ističu oni. Srbijanska je policija - posebno u Subotici - već započela potragu za onim pričuvnim vojnim obveznicima koji nisu prihvatili poziv na mobilizaciju. SMV im nudi pravnu pomoć, ponavljajući svoj poziv na građanski neposluh. Kao predstavnik političkih interesa mađarske manjine u Vojvodini, SMV se nalazi u teškom položaju. Treba li prekinuti dijalog s vjerolomnom srbijanskom vladom? S jedne strane, treba sačuvati muškarce mađarske nacionalnosti od mogućeg ratovanja na Kosovu, a s druge bi strane poziv na civilni neposluh mogao ponovno potaknuti brojne Mađare na bijeg u Mađarsku, motiviran strahom od vojne policije. A to bi dodatno desetkovalo ionako sve malobrojniju mađarsku manjinu. Neki Mađari u Subotici smatraju da srpske vlasti priželjkuju upravo takvu popratnu pojavu sadašnjih događaja", prenosi Matthias Rüb. Raspad interesne zajednice "Nedavno je u bliskoj policijskoj suradnji Slovenije i Hrvatske razbijen lanac trgovine drogom, kojim je heroin, podrijetlom iz Turske, prebacivan, balkanskim putem, u Nizozemsku i Španjolsku. Ministri unutarnjih poslova u Ljubljani i Zagrebu podjednako su se veselili uspjesima svojih istražitelja. U ostalim sferama odnosa između dvije metropole vlada već dugo neugodna atmosfera, koja je, između ostaloga, došla do izražaja i zbog izostanka dugo planiranog državnog posjeta hrvatskog predsjednika Franje Tuzđmana susjednoj zemlji. Sastanci na 'najvišoj razini' obično se održavaju tako da se prethodno diplomatskim kanalima ili na sastancima stručnih ministara uklone sporna pitanja, koja ih blokiraju. Takav je postupak u slučaju predstavnika Slovenije i Hrvatske zacijelo još potrebniji, budući da su te dvije države - nezavisne od 1991. godine, bile članice jugoslavenske federacije čije nasljeđe izaziva razdor među nasljednicama. Slovensko-hrvatska 'ratna koalicija', aktualna tijekom odvajanja od Beograda i nesumnjivo najčvršća u prvoj polovini ljeta 1991. godine, kad je Slovenija bila prvi cilj srpsko-jugoslvenske narodne vojske, raspala se prilično brzo. U duljem ratu 'Jugoslavije' protiv Hrvatske Slovenija je, uz iznimku (uglavnom prikrivene) logističke pomoći i privremenog prijema izbjeglica), nastupila uglavnom kao 'gledatelj'. Takvo je ponašanje ostavilo tragova na bilateralnim odnosima. Od tada dva susjeda nastoje razjasniti međusobne odnose. Taj proces blokira nekoliko teških problema. Osim čistog odvajanja udjela pojedinih nasljednica u državnoj imovini 'stare' Jugoslavije - 'nova' Jugoslavija uporno postavlja prepreke u rješavanju tih pitanja - treba 'nacionalizirati' državna (u međuvremenu djelomično privatizirana) slovensko-hrvatska zajednička poduzeća. Odmah nakon toga slijedi 'repatrijacija' državne imovine bivših jugoslvenskih republika Slovenije i Hrvatske i transfer zamrznutih računa hrvatskih i slovenskih građana u bankovnim ustanovama susjedne zemlje. U tom je kontekstu u središtu pozornosti likvidacija 'Ljubljanske Banke' i njezine zagrebačke podružnice, u čijem stvaranju nasljednice, u 'Novoj Ljubljanskoj Banci', slovenska država ima glavnu riječ. Zbog višestruko nerazjašnjenoj točnog položaja granice između dviju država, već su često izbijale trzavice. U ružnom je sjećanju ostao 'slučaj špijunaže', nakon kojeg je slovenski ministar obrane u proljeće ove godine bio prisiljen dati ostavku, iako su neke naznake upućivale na zaključak da je 'prislušna akcija' dva pripadnika slovenske vojne obavještajne službe, njihovo stupanje nekoliko metara u dubinu hrvatskog teritorija i njihovo uhićenje možda poslužili predsjedatelju jednog partnera u slovenskoj koalicijskoj vladi tek kao izlika za smjenjivanje vlastitog strančkog kolege. Najspornija je granica u slikovitom Piranskom zaljevu. Zagreb zastupa stajalište da granica prolazi sredinom zaljeva, dok Ljubljana drži da ona prolazi suprotnim obalnim pojasom duž hrvatskog rta, izbočenog daleko u more. Hrvatska se ponaša kao da je položaj granice već određen i postupa u skladu s tim stavom. Primjerice, sredinom srpnja postavila je usred zaljeva umjetno uzgajalište školjki. Obalne straže dviju država povremeno zaustavljaju 'protivničke čamce', a cijeli je zaljev, kao i samo 42 kilometra dug slovenski obalni pojas na Jadranu, ljetna turistička meka. Nadalje, sukobe izazivaju slovenske nekretnine - u većini slučajeva riječ je o kućama za odmor - posebno onima u vlasništvu bivših partijskih moćnika i njihovih nasljednika na hrvatskoj obali i otocima. Hrvatska tretira vlasnike kao povlaštene korisnike, a ne kao uknjižbom zaštićene posjednike, ali im istodobno nameće 'diskriminirajuće' poreze na nekretnine i ostale namete. Među sukobe koji najjače opterećuju slovensko-hrvatske odnose ubraja se onaj vezan za nuklearnu elektranu Krško, smještenu na pola puta između Celja i Zagreba. Iako vrh slovenske vlade pokušava umanjiti njegovu važnost i pripisati mu tek 'čisto poslovnu prirodu', sukob oko Krškog poprimio je prije nekoliko tjedana razmjere koji sugeriraju da je pojam 'političke napetosti' sasvim primjeren. Nuklearna elektrana nalazi se na slovenskom teritoriju, a vlasništvo je podijeljeno točno na dva dijela. No, samo 20 posto proizvedene električne energije odlazi Hrvatskoj, koja osim vlastite proizvodnje mora uvoziti struju iz Austrije, Švicarske, Italije i Francuske. Pritom valja napomenuti da ta uvezena struja najvećim dijelom ulazi u hrvatske električne mreže putem dalekovoda koji se nalaze na slovenskom teritoriju. Nakon dugotrajnih priprema hrvatski članovi mješovitog upravnog vijeća NEK-a odbili su, početkom srpnja, sudjelovati u ulaganjima, usmjerenim na osuvremenjivanje elektrane. Mjere osuvremenjivanja obuhvaćaju postavljanje novih parnih generatora, koje su po prvobitnom dogovoru trebale financirati slovenska tvrtka za proizvodnju električne energije Eles i hrvatski HEP. U Ljubljani tvrde da su turbine nužne jer će u protivnom rad NEK-a biti ugrožen. Nakon što dogovor nije postignut ni tijekom susreta dvaju političkih izaslanstava pod vodstvom slovenskog i hrvatskog ministra gospodarstva u dvorcu Otočec ob Krki, EleS je 30. srpnja blokirao dva glavna voda na ukupno osam dalekovoda, na potezu prema Hrvatskoj, prekinuvši time uglavnom i dotok električne energije ostalih dostavljača. 1. kolovoza stupila je na snagu jednostrana zakonska preobrazba NEK-a u pravni subjekt poduzeća, koji nalikuje društvu s ograničenom odgovornošću, utvrđujući slovenski udjel na 328 a hrvatski na 342 milijuna maraka. Time bi do sklapanja sporazuma Slovenija imala vlasnička prava, a Hrvatska dobiva ulogu suulagača koja, po riječima slovenskog ministarstva gospodarstva, ne narušava pravo Hrvatske na ravnopravni suvlasnički udjel u NEK- u. Doduše, hrvatski je HEP prije tjedan dana na račun EleS-a doznačio otprilike petinu dugova za isporuku energije, neplaćene od lipnja ove godine. Prema podacima Zagreba, ti dugovi iznose 15 milijuna, a po podacima Ljubljane, oko 26 milijuna maraka. Nakon tog poteza EleS je privremeno deblokirao jedan dalekovod. U petak predprošlog tjedna EleS je ponovno priključio i drugi vod, iako ostatak duga nije plaćen do roka za plaćanje koji je istekao prethodnog dana. Ponovno priključenje obrazloženo je tvrdnjom da je Slovenija Hrvatskoj, čijom obalom danima haraju šumski požari, izazivajući pregorijevanje brojnih transformacijskih stanica, željela izići u susret. Unatoč tome, Zagreb se u međuvremenu obratio Međunarodnom tijelu za nuklearnu energiju IAEO sa sjedištem u Beču, proglasivši isključivanje električne energije 'neprimjerenim i protupravnim potezom', i tražeći od Europske unije da 'intervenira'. Iako ga je Ljubljana odbacila, hrvatski prigovor da je ugrožena sigurnost postrojenja smještenog na trusnom području djelomice je opravdan, budući da je IAEO već 1995. g. upozoravao upravu NEK-a da poduzme nove sigurnosne mjere u nuklearnoj elektrani koja je priključena na mrežu 1983. godine, uz predviđeni rok proizvodnje do 2023., a često je privremeno prekidala rad. Nove turbine, koje Ljubljana namjerava izgraditi sama, budući da je Zagreb odbio sudjelovati u tom projektu, sastavni je dio planova za osuvremenjivanje i poboljšavanje sigurnosti. U susjednoj Austriji, koja na pitanja vezana za nuklearnu politiku reagira krajnje razdražljivo, istodobno se neprekidno javljaju izjave da Krško treba smatrati jednim od ispita 'zrelosti' Slovenije, trenutačno najizglednijeg kandidata, za prijem u Europsku uniju'. Hrvatsko je ponašanje vjerojatno motivirano i odlukom slovenske skupštine iz 1995. godine, kad je odlučeno da bi NEK trebao prestati proizvoditi struju već 2005. No, referendum održan 1996., usmjeren na zatvaranje NEK-a krajem ovog tisućljeća nije, dobio potreban kvorum. Čak ako se pogon modernizacijom sigurnosti održi, kako se govori, do 2010. Zagreb bi mogao imati malo sklonosti za ulaganje u pogon iz kojeg i Slovenija pokriva samo 23 posto svojih energetskih potreba. Osim toga, inozemni ponuđači struje, osobito Francuska, koja sve jače prodire na hrvatsko tržište, imaju cijenu po kilovat- satu nižu za trećinu od cijene na koju je Zagreb vezan ugovorom. I na posljetku, poslije isključenja prijepornog pogona, ostaju troškovi rastavljanja i uklanjanja koji se procjenjuju na oko 550 milijuna njemačkih maraka. Sve to zapravo dopušta pretpostavku da se Zagreb, što je moguće bezbolnije, pokušava izvući iz Krškog i zbog toga usmjeriti pozornost na druga bilateralna pitanja koja se moraju riješiti. Možda su se u Ljubljani, gdje su do sada vjerovali da će s hrvatskim susjedima izgladiti nesporazume time što su došli u položaj da Zagrebu u njegovim napornim pokušajima 'priključivanja' Europi milostivo pomognu, za što su očekivali protuusluge, ipak prevarili. Bez obzira na to što će se do ulaska Slovenije u Europsku uniju, nakon čega bi takvo stajalište postalo realno, iz Ljubljanice uliti još puno vode u Savu, koja je sada, kako izgleda, jedina neprijeporna veza između ta dva glavna grada" - piše Reinhard Olt. AUSTRIJA DIE PRESSE 12. VIII. 1998. Hrvatska obala U reakciji na članak Josefa Ertla "Milijun mina označava nastavak tragedije", objavljen u listu 25. srpnja ove godine, hrvatski izaslanik u Beču Slavko Begić piše: "Budući da je u navedenom članku spomenuta i Hrvatska, dopustite nam da prenesemo javnosti priopćenje hrvatskog središta za uklanjanje mina: ne postoji nikakva vjerojatnost da plastične mine rijekama budu prenesene u more, budući da korita rijeka koje utječu u Jadran nisu minirana. Hrvatska vlada nije odlučila prešutjeti problem mina. Hrvatski mediji svakodnevno izvješćuju o razminiravanju bivših bojišnica u zaleđu. UN Mine Action Centre Croatia iz Knina potvrđuje da su sve glavne ceste koje vode prema obali sigurne", ističe izaslanik Begić na kraju pisma. Nevolja s križevima "Poljski nacionalisti smatraju Auschwitz nacionalnim spomenikom, držeći istodobno da je vrijeđanje osjećaja onih ljudi koji su u plinskim komorama izgubili svoje obitelji - vesela šala. Židovske organizacije smatraju pak da su križevi u Auschwitzu načelno neprikladni budući da su u logorima smrti gotovo isključivo ubijani Židovi. Obje su krajnosti pogrešne. Židovi i Poljaci nisu tamo umirali zbog svojih djela već zato što je nacistička Njemačka mrzila Židove i htjela se riješiti Poljaka kako bi stekla dodatni 'Lebensraum'. Oba naroda - i svi ostali u Europi - imaju razloga i obvezu žalovanja u Auschwitzu za svima koji su tamo morali položiti svoje živote. Simboli te žalosti nisu križ ili Davidova zvijezda već samo sjećanje, kajanje i bol. Križevi - ako su postavljeni iz želje za demonstracijom - ne vrijeđaju samo Židove već i sve katoličke vjernike koji su svjesni zločina počinjenih u Auschwitzu. Križevi nisu igračke. U Auschwitzu oni donose nevolju", smatra Irene Miller. FRANCUSKA LE FIGARO 12. VIII. 1998. Na Kosovu ugroženi spomenici "U nedjelju su srbijanske nevladine organizacije uputile poziv međunarodnoj zajednici da zaštiti povijesnu, kulturnu i prirodnu baštinu na Kosovu, gdje se vode borbe između srbijanskih snaga i albanskih separatista. 'U oružanim sukobima žurno i djelotvorno treba zaštititi sva dobra koja čine kulturni identitet Srba i drugih naroda' koji žive na Kosovu, kaže se u pozivu objavljenom u dnevniku 'Politika'. 'Iskustva iz rata, napose ona iz 90-ih godina (u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) svjedoče da su spomenici bili meta nemilosrdnog uništavanja protivničkih vojski', nastavlja se u pozivu upućenom iz dvanaest udruga koje okupljaju povjesničare umjetnosti, muzeologe, arheologe i istraživače. Ove udruge traže od vlasti u državi, kao i od međunarodne zajednice da pokrenu kampanju za zaštitu kulturne i prirodne baštine Kosova, tj. srednjovjekovnih pravoslavnih manastira, crkava i džamija, fresaka, ikona, muzeja, privatnih zbirki, arhiva i arheoloških nalazišta. Njihov će se poziv uskoro naći na internetu. Srbijanska služba za zaštitu spomenika uputila je koncem srpnja sličan poziv, zauzimajući se, među ostalim, za povratak monaha u pravoslavni manastir na Kosovu koji je pao u ruke Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). 21. VII. borci OVK-a, većinom muslimani, dočepali su se pravoslavnog manastira Sv. Kuzme i Damjana u Zočištu, nedaleko od Orahovca, na jugozapadu Kosova. U manastiru iz XIV. stoljeća nalaze se freske i bogata zbirka ikona i starih knjiga. Novinar AFP-a koji je u nedjelju posjetio manastir utvrdio je da je čitav. Sve do sada srbijanske vlasti nisu bile tako zabrinute za zaštitu spomenika. Sjetimo se sudbine velike biblioteke u Sarajevu, mosta u Mostaru i džamije u Banjoj Luci...", piše list. LE MONDE 12. VIII. 1998. Proširena Europa ili sukobi susjeda "Plan stvranja stabilnosti Europe koji je zamislio premijer po imenu Edouard Balladur predviđao je da u Europsku uniju jednoga dana mogu ući samo države koje su riješile svoje probleme sa susjedima. Bilo je to između 1993. i 1995. godine. Poticanje nije bilo nevažno. Poljska je sklopila sporazume s Litvom, Rusijom, Ukrajinom, Bjelorusijom..., Mađarska s Rumunjskom; čak je i Slovačka postigla barem teoretski dogovor s Budimpeštom o sudbini mađarske manjine. Tako su prve dvije, zbog ovog i drugih, više gospodarskih razloga, dospjele na popis najvećih kandidata za skorašnje proširenje. Želja da se u EU ne uvoze 'sudske parnice zbog međe', kako je govorio Paul Nizan, sasvim je razumljiva. Europska integracija donosi dosta poteškoća sama po sebi, pa si EU ne može dopustiti da u svojoj sredini raspravlja o pitanjima koja su vrlo često nasljeđe propasti Otomanskog ili Austrougarskog Carstva nakon Prvog svjetskog rata. Da je to pravilo primijenila početkom 80-ih, Unija se danas ne bi morala baviti posljedicama grčko-turskih razmirica. Iako Ciprani mogu dokazati opravdanost razloga u korist svoga pristupa, razumljivo je da će petnaestorica - ili četrnaestorica, ako Grčka ostane po strani - dobro promisliti prije nego prihvate podijeljeni otok. Međutim, zahtjevi iz Balladurova plana, koje su potvrdile odluke Europskog vijeća, nisu dovoljni da bi se uklonile sve opasnosti. Prvo, svađe susjeda za koje se misli da su izglađene, uvijek mogu oživjeti, čak i među partnerima dobre volje. K tome, EU proširenjem dobiva nove, neobične i možda nesigurnije granice. S povećanjem broja država članica mogao bi se povećati broj sporova, kao i različitost interesa. Tako je nakon proširenja, godine 1995., Europska unija, zahvaljujući Finskoj, imala granicu s Rusijom dužu od tisuću kilometara. Dva primjera posljedica takve raznorodnosti dale su nedavno Poljska i Mađarska. Glede Bjelorusije Lukašenka-Ubuja, Varšava, kao uostalom i druge zemlje koje graniče s Bjelorusijom, a žele pristupiti Uniji, neće prihvatiti mjere protiv vlade u Minsku koje su donijela petnaestorica. Kada je riječ o Mađarima, oni neće sudjelovati u mogućoj NATO-ovoj operaciji na Kosovu, zbog Mađara koji žive u Srbiji. Razlozi koje navode obje strane razumljivi su i vrijedni uzimanja u obzir, a ni Poljake ni Mađare ne priječe da prihvate vrijednosti ostalih Europljana. No njihovo stajalište upozorava na činjenicu: vanjska politika i politika zajedničke sigurnosti Europske unije, koja je već dvojbena u nekim europskim zemljama sa suprotnim tradicijama, bit će još teže ostvarive nakon proširenja. Ta je tvrdnja bila u središtu rasprave na međunarodnom skupu zaklade Bertelsmann koji je nedavno održan u Berlinu u nazočnosti nekolikih šefova država i vlada, ministara vanjskih poslova i međunarodnih dužnosnika. To više što su se, usprkos opetovanjima lijepih načela o nepovredivosti granica, u razdoblju od 1990. do 1991. one u Europi ozbiljno mijenjale. U bivšoj Jugoslaviji silom, a drugdje miroljubivim dolaskom novih podanika međunarodnog prava. Pogledajmo opet Poljsku: njezine stoljećima nestalne granice nisu se promijenile. Promijenili su se njezini susjedi. Njihov je broj više nego dvostruko veći. Do 1991. Poljska je graničila s trima državama: Demokratskom Republikom Njemačkom, Čehoslovačkom i Sovjetskim Savezom. Danas ima sedam susjeda: Saveznu Republiku Njemačku, Republiku Češku, Slovačku, Ukrajinu, Bjelorusiju, Litvu i Rusiju (Kalinjingrad). To ne znači nužno da je njezina okolina opasnija, već da se s njome teže složiti. Čelnici Europske unije očituju dobru volju kada tvrde da nakon nestanka dvaju blokova ne žele stvoriti nove crte podjele na kontinentu. Trebala bi postojati veza između kandidata za pristup i zemalja koje u dogledno vrijeme neće biti članice EU-a, između pristupnika na prvoj listi i onih koji su zamoljeni da pričekaju bolje dane... U stvarnosti su razlike puno finije. Dokument koji je na zadnjem skupu predstavila zaklada Bertelsmann - Europa uoči svoga ostvarenja - govori o 'novom privremenom susjedstvu', o novim susjedima koji su, kao možebitni članovi EU-a, rezultat stalnog proširenja, i tako dalje, sve do neodređene granice. Međutim, to privremeno stanje može trajati dugo. Iskustvo pokazuje da između dvaju krugova pristupa može proteći i desetak godina, tijekom kojih bi se Europska unija morala suočiti s prilikama na koje nije naviknula. Hoće li tako crta koja je u doba čehoslovačkog saveza dijelila Češku-Moravsku od Slovačke, za par godina biti vanjska granica Europe, budući da Republika Češka ima sve izglede da postane punopravnom članicom EU-a, dok autokratska Slovačka g. Mečiara još mora čekati. Iako su Mađarska i Rumunjska uspjele riješiti pitanje mađarske manjine u Transilvaniji, mađarsko- rumunjska granica također će biti vanjska granica EU-a, postavljajući Budimpeštu pred nemogući izbor: ili se odreći slobode kretanja unutar EU-a, ili se ograditi od rumunjskih Mađara... Sa skorašnjim proširenjem Europske unije na istok, manjine podrijetlom iz država članica koje žive u državama koje nisu njezine članice, (rumunjski i srbijanski Mađari) i manjine podrijetlom iz zemalja koje nisu članice, a žive u zemljama članicama (estonski, a kasnije i letonski Rusi), otežavat će susjedske odnose. Nestabilna Rusija mogla bi čak doći u napast da svoje manjine u baltičkim državama iskoristi kako bi narušila proširenje EU-a, kao što je do sada uspijevala zaustaviti otvaranje NATO-a prema tim zemljama. Pitanja o demokratskoj budućnosti Rusije nadilaze jednostavna pitanja o susjedskim odnosima. A Ukrajina bi u godinama koje dolaze mogla postati razlog za ozbiljnu zabrinutost Europljana. Njoj prijete dvije opasnosti koje se dopunjuju: s jedne strane neuspjeh političkih i gospodarskih reforma, a s druge, obnova slavenske zajednice pod vodstvom Moskve. U oba slučaja neposredni susjedi Ukrajinaca ne bi bili pošteđeni jer bi se zbog lančane reakcije umiješala zajednica europskih država, napose ako su ti neposredni susjedi već pristupili Europskoj uniji ili su na putu da to učine. Ipak, proširenje na istok ima samo nedostatke. Budući pristupnici donose sa sobom i posebno iskustvo o odnosima sa zemljama koje su se zapadnim Europljanima činile gotovo egzotičnima. To će iskustvo svakako biti korisno za borbu s krizama koje će sigurno izbiti na rubovima proširene Europske unije. Uostalom, šteta što se ono nije više koristilo u početku jugoslavenskog sukoba", piše Daniel Vernet na prvoj stranici lista. SRBIJA NEDELJNI TELEGRAF 12. VIII. 1998. Poginuo Holbrookeov sugovornik iz OVK-a Beogradski list u sklopu opširnog teksta o djelovanju špijunskih mreža na Kosovu donosi više članaka u kojima, uz ostalo, stoji: "Sve obavještajne službe koje djeluju na Kosovu, tvrdi dobro upućen sugovornik Nedeljnog telegrafa, znaju da je prije nekoliko dana u borbama s pripadnicima naših posebnih postrojba ubijen jedan od samozvanih zapovjednika OVK-a, poznat pod imenom Llum Haxhiu, ali se o tome šuti. To je onaj uniformirani pripadnik OVK-a, kojemu su stavili naočale kako bi izgledao kao intelektualac. Onaj koji se u Juniku, pred kamerama, susreo s Richardom Holbrookeom. Ubijen je prilikom pokušaja da se domogne Gnjilana. Među prvima je napustio položaje oko Junika i dao se u bijeg. Njegovo pravo ime nije Llum Haxhiu. Rodom je iz gnjilanskog kraja i u OVK je otišao po zapovijedi Hidajeta Hissenija koji, tvrdi naš izvor, vrlo lako može postati i službeni predstavnik OVK-a u albanskoj koalicijskoj vladi. Bez traga se izgubio i glasnogovornik OVK-a Jakup Krasniqi, a poslije poraza kod Orahovca i Mališeva nestao je i zapovjednik Mališeva Ghani Krasniqi." U još jednom manjem članku list objavljuje: "U obavještajnim krugovima u Prištini točno se zna koji albanski političar pripada kojoj stranoj službi. Tako se, na primjer, zna da je Rugova čovjek CIA-e, a Bujar Bukoshi je uzdanica njemačkog BND- a... Ne zna se, međutim, tko su glavni ljudi talijanske i britanske obavještajne službe. Talijansku je špijunsku mrežu postavio još prije Drugog svjetskog rata čuveni obavještajac Antigona Antica i ona je još uvijek doista - tajna. Slično je s britanskom, mada se naziru neki bivši visoki albanski političari s Kosova koji rade za nju." U manjem članku pod naslom "Što strane obavještajne službe nisu uspjele na Kosovu", list piše: "Da OVK, kako je planirano, naraste do početka lipnja na 30 tisuća vojnika i da stvori široki slobodni teritorij duž ganice s Albanijom. Da se srpska policija, poslije prvih pogibija, toliko demoralizira da dođe do pojave masovnog dezertiranja. Da se Vijeće sigurnosti UN-a uvjeri kako jedino NATO može uvesti mir na Kosovu, čime bi se NATO trajno razmjestio na tom području." Dušan Tadić o tome kako je umro Milan Kovačević Beogradski list objavljuje kraći razgovor sa zatvorenikom haaškog zatvora, srbinom Dušanom Tadićem, o smrti dr. Milana Kovačevića s Pala: (...) "Svi pritvorenici čekali su do devet sati ujutro kako bi se otvorila vrata ćelije i pritekli u pomoć dr. Milanu Kovačeviću, koji je cijelu noć jaukao zbog, očito, samrtnih bolova. Kad je stražar konačno otvorio vrata ćelije, svi zatvorenici krenuli su put samice 215. I Srbi, i Hrvati, i Muslimani čak i bivši premijer Ruande Tanga Komondi. Najprisebniji su bili su hrvatski general Blaškić i musliman Delajlić. Doslovno su izbacili sve zatvorenike iz ćelije Milana Kovačevića, kojega su u stolici zatekli mokrog zato što nije mogao svladati malu nuždu, i s jezikom upalim u usnu šupljinu. Spustili su ga na pod, izvadili mu jezik i počeli s umjetnim oživljavanjem. Blaškić je tehnikom usta na usta pokušao povratiti Milana Kovačevića, Delajlić je istodobno masirao srce, a ja sam mu držao savijene noge u koljenima. (...) Prvi put liječnik je došao u 9.25 h, i tada je vidio da je Kovačević klinički mrtav. (...) Cijela ekipa je sa svim medicinskim instrumentima došla tek u 9.40 h, i samo su mogli potvrditi smrt. (...) Čovjek je zapomagao i umirao cijele noći, a liječnici nisu došli. (...) Bilo je prijedloga da svi krenemo u pobunu i štrajk, ali smo se ipak od svega toga uzdržali. Kovačević je na neki način bio omiljen među pritvorenicima, zato što je istodobno bio liječnik Blaškiću i Delajiću, meni i svima drugima. (...) Tajne obavještajnog rata na Kosovu U opširnom tekstu novinar Miodrag Veljković piše o djelovanju špijunskih organizacija i mreža na Kosovu: "NATO je ovih dana završio planove za akciju na Kosovu. Pripreme su se neplanirano produljile iz posve jednostavnog razloga - stručnjaci najmoćnije vojne organizacije na svijetu procijenili su da ne raspolažu dostatnom količinom pouzdanih podataka da bi se akcija kvalitetno mogla pripremiti. Zato je u pogon stavljen sav raspoloživi obavještajni stroj zemalja članica NATO-a. Prva je faza bila politička - iznuditi od naših državnih organa dozvolu za slobodno kretanje raznih promatračkih i humanitarnih misija po Kosovu. Poslije toga sve je bilo lakše. Po Kosovu su se rastrčali deseci najboljih svjetskih obavještajaca i za dva mjeseca NATO je došao do podataka potrebnih za sastavljanje cjelovite "slike terena" (ljudska, materijalna, zemljopisna...). Sada je NATO spreman za akciju. Prema pouzdanim izvorima Nedeljnog telegrafa, jedan od središta špijunske aktivnosti na Kosovu smješten je u ulici patrijarha Varnave 13, u prostorijama organizacije 'Liječnici bez granica'. (...) U ovoj organizaciji radi relativno mali broj liječnika, a logističku potporu daju stručnjaci za druga područja, među kojima su i oni zaduženi za sigurnost i vojna pitanja.(...)" (...) "Slična aktivnost karakterizira i djelovanje 'Farmaceuta bez granica', čiji je prištinski ured smješten u naselju Taslidže II. (...) Sve humanitarne organizacije u Prištini smještene su u unajmljenim albanskim privatnim kućama i nalaze se u najluksuznijim prištinskim naseljima. (...)" (...) "Samo u okviru nedavno odobrene međunarodne promatračke misije, u Prištinu je legalno došlo najmanje 100 obavještajaca. Svaki drugi humanitarac koji trenutno boravi na Kosovu, prema procjeni naših izvora, izravno ili neizravno radi za neku obavještajnu službu. (...)" VEČERNJE NOVOSTI 12. VIII. 1998. Otrov u vijestima "(..) Otrov u informacijama koje neki zapadni novinari šalju s Kosova i Metohije u svijet, zapravo je koktel laži i dezinformacija pri čemu su eksplicitne laži često spektakularnije, ali su manje opasne od dezinformacija prešućivanjem. Laž je obično djelo pojedinca, kao što je to bio slučaj s njemačkim novinarom Erichom Ratfelderom i njegovim 'masovnim grobnicama' kraj Orahovca, ili je plod rada tajne službe, ali se to na kraju brzo razotkrije. Dezinformacije su mnogo opasnije, zato što su stalne i svi ih prihvaćaju, iako obično prolaze kroz četiri filtera koje je organizirao sam sustav informiranja na Zapadu. Konačno, Ersan, Murdock, i Berlusconi informaciju preusmjeravaju ponajprije zato da zaštite svoje interese. No, kako su oni obično bliski vlastima, krug se zatvara. Mediji su gladni senzacija, vlasti je potreban bijes javnosti protiv zemlje koja ne sluša, satanizaciju obavljaju tvrtke specijalizirane za 'public relations', i rat je začas tu", piše Miroslav Lazanski. Zabluda "(...) Imam dojam da je međunarodna zajednica digla ruke od Kosova. Čak su se i one prijetnje vojnom intervencijom pokazale kao priče za malu djecu, i na to nitko više i ne pomišlja. Zalaganja za dijalog, koji je svakome na usnama, jest mimikrija kojom se pere savjest. Nitko ne očekuje da će dijalog riješiti kosovski problem, a samo krajnje naivni misle da do njega sigurno mora doći. No, ako se dovoljno dugo, mjesec dana ili deset godina, sasvim svejedno, ustraje na nužnosti što žurnijeg započinjanja toga dijaloga, možda vrijeme uspije učiniti svoje. Svijet se iskreno nada da ćemo se na Kosovu međusobno istrijebiti. Konačna rješenja uvijek su najbolja", piše Bogdan Tirnanić. PODLISTAK NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 10. VIII. 1998. Samoograničenje moći mora postojati i dalje "Kontinuitet i promjena - nedavno objavljena napeta knjiga američkih politologa Andreia Markowitsa i Somina Reicha o njemačkoj dvojbi, tematizira upravo to pitanje. Markowits i Reich shvaćaju njemačku dvojbu kao teško razrješivo proturječje između dvije objektivne činjenice njemačkog položaja: s jedne strane strategijska snaga ujedinjene Njemačke, a s druge snaga kolektivnog sjećanja ili prokletstvo njemačke povijesti. Obojica ih smatraju čimbenicima koji će i u buduće presudno utjecati na ulogu Njemačke u Europi, čak će je i određivati. Postavljaju pitanje da li i nakon ujedinjenja postoji otvoreno njemačko pitanje. I pitaju: što će ujedinjena Njemačka učiniti u toj dvojbi svojom snagom? Kamo će se usmjeriti? To se pitanje sa stajališta njemačke unutarnje politike sada čini pretjeranim. No ipak je sasma jasno da je ta snažna Njemačka mirna, demokratska, da je Njemačka europski integrirana, ali izaziva sjetu činjenica da dvojica američkih stručnjaka za Njemačku postavljaju to pitanje s puno simpatija za Njemačku. Hoće li ta ujedinjena Njemačka ostati europski motor integracije i poslije Kohlove ere? Prije nego što dođem na to, želio bih rasvijetliti povijesnu ambivalenciju njemačke vanjske politike koja je nastala poslije zavrašetka II. svjetskog rata, poslije 1949. u Saveznoj Republici na zapadu. Ta njemačka poslijeratna vanjska politika ubrzo je dospjela u 'double bind' položaj. Bila je obilježena dvostrukim nepovjerenjem, i u djelovanju i u nedjelovanju. To će unedogled ostati konstanta njemačke politike - proturječje sile koja se nalazi u toj zemlji, zbog njezine objektivne moći i njezinog strategijskog potencijala i, istodobno, sile kolektivnog sjećanja na našu strašnu, na našu katastrofalnu nacionalnu povijest. To će proturječje još dugo čuvati duboko nepovjerenje spram Njemačke, nepovjerenje od kojega ne bi smjela bježati. Pritom će u središtu ostati postupak s jezgrom njemačkog zakazivanja u XX. stoljeću, s holokaustom i Auschwitzom. Ta činjenica će i ubuduće, i za ujedinjenu Njemačku, ostati najtvrđa politička realnost. Stoga je preporučljivo da tu prvu konstantu stare Savezne republike bezuvjetno preuzmemo u 'Berlinsku republiku', kao temelj. Zapadnonjemačka vanjska politika iz tog 'double bind' položaja izvukla je kao posljedicu provođenje politike samoograničenja, dakle opozvane vanjske politike koja više ne slijedi izravno nacionalnu interesnu politiku Njemačke i sadrži jasno odricanje od svih politika moćne države. U to spadaju i poseban odnos i vrlo osobite obveze prema Izraelu. I to je konstanta koja proizlazi iz gore navedenoga. Hoće li Njemačka ostati integracijski pokretač Europe? I koliko će prva konstanta samoograničenja i ubuduće određivati njemačku vanjsku politiku? Još jedanput treba podsjetiti na političku razliku koja postoji između činjenice da postoje nacionalni interesi koje ne poričem, i ustrajanja na nacionalnim interesima. Ta je razlika politički značajna. Jer ako mlađi predstavnici njemačkih narodnih stranaka, koji su već danas na važnim položajima, vjeruju da nacionalni interes treba biti mjerilo njemačke europske politike, u Europi ćemo se naći u čudu. Naime, ubrzo ćemo naići na prilično zatvorenu obrambenu frontu naših susjeda i tada ćemo ponovno zaključiti da europski sustav ravnoteže postoji i pod pokrivačem europske integracije i u europskoj ljušturi s njezinim imperativima. Svu bijedu tih de facto koalicija doživjet ćemo protiv njemačke 'politike interesa', a i sve ostale stvari koje u staroj Saveznoj Republici Njemačkoj, doduše, nisu bile prevladane, ali su bile obuzdane i ograničene, na korist svih nas. Neizravna interesna politika - to je druga lekcija koju moramo preuzeti od SR Njemačke na zapadu, i premjestiti je u Berlinsku republiku. Partnerstvo i prednost europske integracije - to je pouka s kojom se europska kuća može dalje graditi. Izravna interesna politika, ako je formulira Njemačka, samo bi nas jače vodila u postojeću dvojbu nepovjerenja. Stoga moj ceterum censeo - i u tomu se potpuno slažem s kancelarom - glasi da ćemo opet dospjeti u stare kontradikcije europskih država ako europski proces ujedinjenja ne bude napredovao, ako ne bude dovršen. Daljnja konstanta, uz politiku samoograničenja, jest zapadno povezivanje. Zapadno povezivanje ima i unutarnjepolitičku i vanjskopolitičku dimenziju. U vanjskoj je politici zapadno povezivanje više bilo stvar demokratske desnice ili 'sigurnosne zajednice'. Ljevica je s time imala muke. U unutarnjoj politici zapadno je povezivanje, naprotiv, bilo lijeva tema: demokratske temeljne vrijednosti, temeljni demokratski pokušaji, ustavno domoljublje. S tim je u prošlosti demokratska desnica imala muke. Činjenica je da je zapadno povezivanje naknadna, ali Njemačkoj izvana nametnuta građanska revolucija, naša demokratska revolucija. Vrijedila je samo za zapadni dio Njemačke više od 40 godina, a poslije veličanstvene mirne revolucije iz 1989., i za cijelu Njemačku. Druge demokratske tradicije osim te nemamo. Odustati od zapadnog povezivanja, i unutarnjepolitički i vanjskopolitički, značilo bi bitno manje nego samo nova vanjskopolitička orijentacija. Bilo bi to kresanje jedine živuće demokratske revolucionarne tradicije Njemačke. Unatoč svim prigovorima koji bi se mogli izreći protiv toga, zapadno povezivanje Njemačke iz tog je razloga neizbježno i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu. Iz zapadnog povezivanja proizlazi treća konstanta: europska integracija. Ne umara me isticanje te točke jer vjerujem da ćemo iduće godine doživjeti početak rasprave i razbijanje do sada važećih konsenzusa o europskoj integraciji Njemačke, ponajprije u demokratskim desnim strankama. Razvitak će teći analogno razvitku konzervativaca u Velikoj Britaniji ili sljedbenika de Gaullea u Francuskoj. (...) Njemačka ima svoje interese. Definirani su njezinim sigurnosnim potrebama, nužnostima njezinog demokratskog ustava, njezinim gospodarstvom, njezinom socijalnom državom i njezinim temeljnim vrijednostima. Zbog njezinog geopolitičkog položaja, njezine političke težine i iskustava iz povijesti, treba slijediti interese naše zemlje unutar europskog integracijskog procesa i njegovog napredovanja. Ta presudna činjenica njemačke politike teba vrijediti i za Berlinsku republiku. Dovršenje Europske unije u našem je najvišem nacionalnom, a osim toga, i u europskom interesu. To je fascinantan proces: europski integracijski proces znači prekid s dosadašnjom europskom poviješću jakih država. S jedne strane Bruxelles i europsko ujedinjenje utjelovljuju eskalaciju i provedbu nacionalnih interesa par exellence, s druge se pak strane oni trajno i institucionalno prelamaju u europski integracijski uzorak. Politika interesa europskih nacionalnih država još nikada nije bila tako malo usmjerena na interese kao u vezi s integracijom, iako baš tamo slijede svoje nacionalne interese. Taj integracijski proces zapravo znači prijenos moći s nacionalne države na Europu. To je nečuveni postupak, s obzirom na europsku povijest. Taj prijenos moći prvi je put prijelazom na europsku gospodarsku i monetarnu uniju dostigao doista novu kvalitetu, jer je prvi put iz srži nacionalno-državne suverenosti bitan dio, suvereno raspolaganje novčanom politikom i valutom, prenijet na neku europsku ustanovu. Pri tomu se s pravom kritizira to što je taj proces tehnokratski, a ne demokratski i što nije praćen europskim demokratizacijskim procesom. No, Maastricht je ipak donio novu kvalitetu europskog ujedinjenja i nadam se da će prijenos novčane i monetarne suverenosti na europske ustanove povući za sobom i druge integracijske korake, to čak mora učiniti. Jer, inače će propasti gospodarska i monetarna unija, a Europska središnja banka u stvarnoj krizi neće raspolagati nužnim političkim legitimitetom kako bi donijela odgovarajuće, bolne odluke (...). Uz gore navedene tri konstante njemačke vanjske politike, želio bih dodati i četvrtu: pored politike samoograničenja, zapadnog povezivanja i europske integracije, to je trajno odustajanje od svih oblika mišljenja na način jake države, jasno opredjeljenje za mirnu državnost Njemačke i nepokolebljiva obveza ljudskim pravima. Naša povijest i budućnost nalažu nam da na temelju tih konstanta ubrzamo europsko ujedinjenje. Kako zapravo zamisliti budućnost Europe u uvjetima globaliziranog svjetskog gospodarstva ako ostanemo podijeljeni kao nacionalne države? (...) Kako dalje s Europom? Proširenje NATO-a na Istok postalo je stvarnost. Do proširenja EU-a na Istok, što je mnogo teže, na posljetku mora doći, jer inače prijeti siloviti 'metež' u istočnoj srednjoj Europi. Problemi kakve sada imamo u bivšoj Jugoslaviji, potencijalno su nazočni i u drugim zemljama. Bez europske integracijske perspektive, uostalom i za jugoslavenske narode, ne mogu zamisliti trajno rješenje tamošnjih sukoba. To će trajati dugo, ali konkretne se europske perspektive ipak moraju otvoriti. Sada zaključujemo koliko je Europa zapravo mala. Zaključujemo da se Njemačka, koja je iznenada postala većom, više ne može držati po strani svih tih događaja. Stoga se u neposrednoj vezi s monetarnom unijom postavlja pitanje o 'svrsi' Europe. Raspravu o konačnom obliku Europske unije moramo započeti danas. U biti, radi se o pitanju kako će se nacionalne države i Europska unija uzajamno ponašati. Hoće li biti savezna država ili federacija? Ili će unija ostati na gospodarskoj i monetarnoj uniji? To su pitanja koja sada dolaze na dnevni red, jer s gospodarskom smo i monetarnom unijom na početku stvaranja europskog međunarodnopravnog subjekta. Htjeli mi to ili ne, to će prvi put dobiti lik u zajedničkoj valuti. Iza toga moraju slijediti daljnji koraci. Kako će biti sastavljeno europsko zakonodavstvo? Kako uspjeti u tomu da se razne nacionalne unutarnje politike europski slože uz zadržavanje nacionalnih javnosti i nacionalnih država? Ne vidim ukidanje nacionalnih država, i ne vidim Europu regija. Vidim, doduše, veliko značenje regija, ali europska će se nacionalna država pokazati žilavom. Iza sebe će imati jake argumente, jer nudit će dom ljudima - kulturni, socijalni, povijesni i politički dom. Nadgradnja Europe neće pružati dom, a megastrukture anonimnih globalnih tržišta još manje. Ako se, dakle, ne želimo vratiti na plitki nacionalizam, ako tu ne želimo širom otvoriti vrata novim napastima, europska će nacionalna država, a ponajprije nacionalna tradicija i kultura, uza svo srastanje, za Europu i njezine narode imati i zadržati veliko značenje. To znači da će politička razina nacionalne države, za razliku od recimo saveznih Sjedinjenih Država, zadržati bitno dominantniju i veću ulogu u budućem europskom ustavu. Kako prevladati jezične barijere, kako stvoriti javnost koja zajedno raspravlja? To mogu zamisliti samo putem integracije političko-parlamentarnih elita nacionalnih država sudionica. (...) Daljnji vanjskopolitički kontinuitet od aktualnog značenja jest blizak njemačko-francuski odnos. Držim da u dogledno vrijeme nije moguće vjerovati da bi on u Europi mogao stvoriti presudnu osovinu, trojstvo s Velikom Britanijom, kako je to predložio socijaldemokratski kandidat za kancelara. Ne bih imao ništa protiv kad bi to funkcioniralo. No, u pozadini britanske politike u Europi još ne vidim potrebne uvjete. Na posljetku se u Parizu neće proizvoditi ništa osim nepovjerenja, a ne europski napredak. Kad se Velika Britanija definitvno odluči za Europu, ovu će raspravu trebati početi iznova. Iz svega rečenoga proizlazi jasan 'da' za europsku integraciju, a to znači i za sigurnosnopolitičku integraciju. (...) Proširenje NATO-a na Istok nameće probleme koje NATO neće moći sam riješiti. Kuda će protjecati njegove konačne granice? Hoće li tamo nastati nova crta sukoba? Hoće li se pitanje Baltika riješiti u okviru proširenja NATO-a na Istok? Kako će biti definirana Ukrajina? Što će biti s demokratizacijom Rusije? Rusija će ostati presudni sigurnosni partner za Njemačku, za ujedinjenu Europu, za cjelokupni Zapad. A Rusija neće uvijek ostati u stanju sadašnje slabosti. Oni koji poznaju rusku povijest, znaju da je tamo bilo stalnih uspona i padova te da će ih biti i ubuduće. Sva ta pitanja ne mogu se riješiti u okviru postojeće sigurnosne strukture. Za mene 'da' za proširenje NATO-a na Istok na posljetku znači 'da' za stvaranje paneuropskog sigurnosnog sustava s perspektivom uključenja Rusije. Svjesno kažem sigurnosni sustav, a ne vojni sustav. Jer bit će presudno hoće li se iz tog vojnog sustava, iz tog vojnog saveza, razviti europska sigurnosna arhitektura u kojoj će vojne komponente imati sve manju ulogu. Ako to uspije, tada će proširenje NATO-a na Istok biti uspjeh. Ako to ne uspije, i ako nastane samo nova vojna struktura, tada će se proširenje NATO-a na Istok pokazati kao povijesna pogreška. Postaviti ta pitanja, znači i odgovoriti na njih, a to znači poduzeti sve napore da bi mogla nastati ta paneuropska sigurnosna arhitektura. Transatlantski će odnos Njemačku na neodređeno vrijeme do napretka europskog ujedinjenja držati u srednjem položaju između Francuske i Sjedinjenih Država. Najnovija zaljevska kriza dobro je to pokazala. Upozoravam na bilateralni odnos sa Sjedinjenim Državama, kao što ne smijemo ući u bilateralizam s Francuskom izvan europske integracijske politike. Jer vrijeme od 1990., a osobito od 1992. godine, jasno je pokazalo da Europa za sada nije u stanju riješiti svoje sigurnosne probleme. To je dio one strašne poruke koju su Europi poslali bosanski rat i raspad Jugoslavije. Tek nakon što su u Europi intervenirale Sjedinjene Države, treći put u ovom stoljeću, nastalo je nešto poput mira, bolje rečeno ne-rat. Europljani to nisu bili kadri postići. (...) Kad pogledam izvan Europe, također vidim pred nama velike zadaće. Globalizacija je stvarnost koju ni ova zemlja neće izbjeći. No, globalizacija će temu ljudskih prava postaviti na sasvim nove temelje. Istočnoazijska je kriza sada pokazala da zemlja koja potiskuje informacije, progoni skupine za zaštitu okoliša, a obavijesti o uništenju okoliša proglašava državnom tajnom, čije izdavanje povlači odgovarajući policijski i pravosudni progon, da zemlja koja ne poštuje manjine i ljudska prava te koja instrumentalizira ustav, da je takva zemlja loša za sigurnost ulaganja. Te tri činjenicu u istočnoazijskoj krizi, nepoštivanje ljudskih prava, uništavanje okoliša i odgovarajući investicijski slom, pokazuju da globalizacija pretpostavlja i demokratsku kulturu. (...) Sada smo svjedoci znatnog sužavanja rasprave o sigurnosti. Ako se u sukobu dogodi da pomažu još samo vojnici, tada je uglavnom već prekasno. Neće NATO, neće neki drugi vojni savez, nego će samo Ujedinjeni narodi moći uravnotežiti sjever i jug. Ustrajati na supstancijalnoj reformi i povećanju važnost Njemačke, važnije je od stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti. Njemačka bi odgovarajućim pregovorima morala poduzeti sve kako bi se sjedišta europskih nuklearnih sila, korak po korak, europeizirala. To je osjetljiva tema, ali nije teža od postizanja stalnog mjesta za Njemačku u Vijeću sigurnosti. UN bi, više nego što se čini sada, trebalo koristiti kao mjesto međunarodne nagodbe, trebalo bi više rabiti njgove međunarodne organizacije i njegove instrumente za poravnanje Sjever-Jug. (...) Klasična politika moći, oslonjena na vojsku, još će dugo igrati svoju ulogu, ali zapravo neće bitno pridonositi rješavanju hitnih svjetskih problema, klimatskih problema, rasipanja resursa, prenapučenosti i nepravedne podjele pogodnih uvjeta za život. Globalizacija stoga nije samo pitanje gospodarstva, nego sadrži i odgovornost za rješavanje globalnih problema. To je stvarna globalizacija XXI. stoljeća, s kojom ćemo imati posla. Pronalaženje odgovora ne mogu više zamisliti u okviru klasičnih europskih nacionalnih država, nego samo u pojačanoj međunarodnoj strukturi i uz prijenos moći na međunarodne organizacije, na čelu s Ujedinjenim narodima. No, sve to moći će funkcionirati u uvjetima novoga doba globalizacije samo ako Europa postane konkretna stvarnost i ako vanjska politika Berlinske republike bude ozbiljna kad je riječ o djelovanju Njemačke kao integracijskog motora Europe koja se ujedinjuje. To je naša najvažnija zadaća u dobu koje je pred nama" - piše, između ostaloga, Joseph Fischer, član Bundestaga. 130009 MET aug 98