FAZ-SAMOOGRANIČENJE MOĆI MORA DALJE POSTOJATI-10. VIII.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 10. VIII. 1998. Samoograničenje moći mora postojati i dalje "Kontinuitet i promjena - nedavno objavljena napeta knjiga američkih politologa Andreia Markowitsa i Somina Reicha o njemačkoj dvojbi, tematizira upravo to pitanje. Markowits i Reich shvaćaju njemačku dvojbu kao teško razrješivo proturječje između dvije objektivne činjenice njemačkog položaja: s jedne strane strategijska snaga ujedinjene Njemačke, a s druge snaga kolektivnog sjećanja ili prokletstvo njemačke povijesti. Obojica ih smatraju čimbenicima koji će i u buduće presudno utjecati na ulogu Njemačke u Europi, čak će je i određivati. Postavljaju pitanje da li i nakon ujedinjenja postoji otvoreno njemačko pitanje. I pitaju: što će ujedinjena Njemačka učiniti u toj dvojbi svojom snagom? Kamo će se usmjeriti? To se pitanje sa stajališta njemačke unutarnje politike sada čini pretjeranim. No ipak je sasma jasno da je ta snažna Njemačka mirna, demokratska, da je Njemačka europski integrirana, ali izaziva sjetu činjenica da dvojica američkih stručnjaka za Njemačku postavljaju to pitanje s puno simpatija za Njemačku. Hoće li ta ujedinjena Njemačka ostati europski motor integracije i poslije Kohlove ere? Prije nego što dođem na to, želio bih rasvijetliti povijesnu ambivalenciju njemačke vanjske politike koja je nastala poslije zavrašetka II. svjetskog rata, poslije 1949. u Saveznoj Republici na zapadu. Ta njemačka poslijeratna vanjska politika ubrzo je dospjela u 'double bind' položaj. Bila je obilježena dvostrukim nepovjerenjem, i u djelovanju i u nedjelovanju. To će unedogled ostati konstanta njemačke politike - proturječje sile koja se nalazi u toj zemlji, zbog njezine objektivne moći i njezinog strategijskog potencijala i, istodobno, sile kolektivnog sjećanja na našu strašnu, na našu katastrofalnu nacionalnu povijest. To će proturječje još dugo čuvati duboko nepovjerenje spram Njemačke, nepovjerenje od kojega ne bi smjela bježati. Pritom će u središtu ostati postupak s jezgrom njemačkog zakazivanja u XX. stoljeću, s holokaustom i Auschwitzom. Ta činjenica će i ubuduće, i za ujedinjenu Njemačku, ostati najtvrđa politička realnost. Stoga je preporučljivo da tu prvu konstantu stare Savezne republike bezuvjetno preuzmemo u 'Berlinsku republiku', kao temelj. Zapadnonjemačka vanjska politika iz tog 'double bind' položaja izvukla je kao posljedicu provođenje politike samoograničenja, dakle opozvane vanjske politike koja više ne slijedi izravno nacionalnu interesnu politiku Njemačke i sadrži jasno odricanje od svih politika moćne države. U to spadaju i poseban odnos i vrlo osobite obveze prema Izraelu. I to je konstanta koja proizlazi iz gore navedenoga. Hoće li Njemačka ostati integracijski pokretač Europe? I koliko će prva konstanta samoograničenja i ubuduće određivati njemačku vanjsku politiku? Još jedanput treba podsjetiti na političku razliku koja postoji između činjenice da postoje nacionalni interesi koje ne poričem, i ustrajanja na nacionalnim interesima. Ta je razlika politički značajna. Jer ako mlađi predstavnici njemačkih narodnih stranaka, koji su već danas na važnim položajima, vjeruju da nacionalni interes treba biti mjerilo njemačke europske politike, u Europi ćemo se naći u čudu. Naime, ubrzo ćemo naići na prilično zatvorenu obrambenu frontu naših susjeda i tada ćemo ponovno zaključiti da europski sustav ravnoteže postoji i pod pokrivačem europske integracije i u europskoj ljušturi s njezinim imperativima. Svu bijedu tih de facto koalicija doživjet ćemo protiv njemačke 'politike interesa', a i sve ostale stvari koje u staroj Saveznoj Republici Njemačkoj, doduše, nisu bile prevladane, ali su bile obuzdane i ograničene, na korist svih nas. Neizravna interesna politika - to je druga lekcija koju moramo preuzeti od SR Njemačke na zapadu, i premjestiti je u Berlinsku republiku. Partnerstvo i prednost europske integracije - to je pouka s kojom se europska kuća može dalje graditi. Izravna interesna politika, ako je formulira Njemačka, samo bi nas jače vodila u postojeću dvojbu nepovjerenja. Stoga moj ceterum censeo - i u tomu se potpuno slažem s kancelarom - glasi da ćemo opet dospjeti u stare kontradikcije europskih država ako europski proces ujedinjenja ne bude napredovao, ako ne bude dovršen. Daljnja konstanta, uz politiku samoograničenja, jest zapadno povezivanje. Zapadno povezivanje ima i unutarnjepolitičku i vanjskopolitičku dimenziju. U vanjskoj je politici zapadno povezivanje više bilo stvar demokratske desnice ili 'sigurnosne zajednice'. Ljevica je s time imala muke. U unutarnjoj politici zapadno je povezivanje, naprotiv, bilo lijeva tema: demokratske temeljne vrijednosti, temeljni demokratski pokušaji, ustavno domoljublje. S tim je u prošlosti demokratska desnica imala muke. Činjenica je da je zapadno povezivanje naknadna, ali Njemačkoj izvana nametnuta građanska revolucija, naša demokratska revolucija. Vrijedila je samo za zapadni dio Njemačke više od 40 godina, a poslije veličanstvene mirne revolucije iz 1989., i za cijelu Njemačku. Druge demokratske tradicije osim te nemamo. Odustati od zapadnog povezivanja, i unutarnjepolitički i vanjskopolitički, značilo bi bitno manje nego samo nova vanjskopolitička orijentacija. Bilo bi to kresanje jedine živuće demokratske revolucionarne tradicije Njemačke. Unatoč svim prigovorima koji bi se mogli izreći protiv toga, zapadno povezivanje Njemačke iz tog je razloga neizbježno i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu. Iz zapadnog povezivanja proizlazi treća konstanta: europska integracija. Ne umara me isticanje te točke jer vjerujem da ćemo iduće godine doživjeti početak rasprave i razbijanje do sada važećih konsenzusa o europskoj integraciji Njemačke, ponajprije u demokratskim desnim strankama. Razvitak će teći analogno razvitku konzervativaca u Velikoj Britaniji ili sljedbenika de Gaullea u Francuskoj. (...) Njemačka ima svoje interese. Definirani su njezinim sigurnosnim potrebama, nužnostima njezinog demokratskog ustava, njezinim gospodarstvom, njezinom socijalnom državom i njezinim temeljnim vrijednostima. Zbog njezinog geopolitičkog položaja, njezine političke težine i iskustava iz povijesti, treba slijediti interese naše zemlje unutar europskog integracijskog procesa i njegovog napredovanja. Ta presudna činjenica njemačke politike teba vrijediti i za Berlinsku republiku. Dovršenje Europske unije u našem je najvišem nacionalnom, a osim toga, i u europskom interesu. To je fascinantan proces: europski integracijski proces znači prekid s dosadašnjom europskom poviješću jakih država. S jedne strane Bruxelles i europsko ujedinjenje utjelovljuju eskalaciju i provedbu nacionalnih interesa par exellence, s druge se pak strane oni trajno i institucionalno prelamaju u europski integracijski uzorak. Politika interesa europskih nacionalnih država još nikada nije bila tako malo usmjerena na interese kao u vezi s integracijom, iako baš tamo slijede svoje nacionalne interese. Taj integracijski proces zapravo znači prijenos moći s nacionalne države na Europu. To je nečuveni postupak, s obzirom na europsku povijest. Taj prijenos moći prvi je put prijelazom na europsku gospodarsku i monetarnu uniju dostigao doista novu kvalitetu, jer je prvi put iz srži nacionalno-državne suverenosti bitan dio, suvereno raspolaganje novčanom politikom i valutom, prenijet na neku europsku ustanovu. Pri tomu se s pravom kritizira to što je taj proces tehnokratski, a ne demokratski i što nije praćen europskim demokratizacijskim procesom. No, Maastricht je ipak donio novu kvalitetu europskog ujedinjenja i nadam se da će prijenos novčane i monetarne suverenosti na europske ustanove povući za sobom i druge integracijske korake, to čak mora učiniti. Jer, inače će propasti gospodarska i monetarna unija, a Europska središnja banka u stvarnoj krizi neće raspolagati nužnim političkim legitimitetom kako bi donijela odgovarajuće, bolne odluke (...). Uz gore navedene tri konstante njemačke vanjske politike, želio bih dodati i četvrtu: pored politike samoograničenja, zapadnog povezivanja i europske integracije, to je trajno odustajanje od svih oblika mišljenja na način jake države, jasno opredjeljenje za mirnu državnost Njemačke i nepokolebljiva obveza ljudskim pravima. Naša povijest i budućnost nalažu nam da na temelju tih konstanta ubrzamo europsko ujedinjenje. Kako zapravo zamisliti budućnost Europe u uvjetima globaliziranog svjetskog gospodarstva ako ostanemo podijeljeni kao nacionalne države? (...) Kako dalje s Europom? Proširenje NATO-a na Istok postalo je stvarnost. Do proširenja EU-a na Istok, što je mnogo teže, na posljetku mora doći, jer inače prijeti siloviti 'metež' u istočnoj srednjoj Europi. Problemi kakve sada imamo u bivšoj Jugoslaviji, potencijalno su nazočni i u drugim zemljama. Bez europske integracijske perspektive, uostalom i za jugoslavenske narode, ne mogu zamisliti trajno rješenje tamošnjih sukoba. To će trajati dugo, ali konkretne se europske perspektive ipak moraju otvoriti. Sada zaključujemo koliko je Europa zapravo mala. Zaključujemo da se Njemačka, koja je iznenada postala većom, više ne može držati po strani svih tih događaja. Stoga se u neposrednoj vezi s monetarnom unijom postavlja pitanje o 'svrsi' Europe. Raspravu o konačnom obliku Europske unije moramo započeti danas. U biti, radi se o pitanju kako će se nacionalne države i Europska unija uzajamno ponašati. Hoće li biti savezna država ili federacija? Ili će unija ostati na gospodarskoj i monetarnoj uniji? To su pitanja koja sada dolaze na dnevni red, jer s gospodarskom smo i monetarnom unijom na početku stvaranja europskog međunarodnopravnog subjekta. Htjeli mi to ili ne, to će prvi put dobiti lik u zajedničkoj valuti. Iza toga moraju slijediti daljnji koraci. Kako će biti sastavljeno europsko zakonodavstvo? Kako uspjeti u tomu da se razne nacionalne unutarnje politike europski slože uz zadržavanje nacionalnih javnosti i nacionalnih država? Ne vidim ukidanje nacionalnih država, i ne vidim Europu regija. Vidim, doduše, veliko značenje regija, ali europska će se nacionalna država pokazati žilavom. Iza sebe će imati jake argumente, jer nudit će dom ljudima - kulturni, socijalni, povijesni i politički dom. Nadgradnja Europe neće pružati dom, a megastrukture anonimnih globalnih tržišta još manje. Ako se, dakle, ne želimo vratiti na plitki nacionalizam, ako tu ne želimo širom otvoriti vrata novim napastima, europska će nacionalna država, a ponajprije nacionalna tradicija i kultura, uza svo srastanje, za Europu i njezine narode imati i zadržati veliko značenje. To znači da će politička razina nacionalne države, za razliku od recimo saveznih Sjedinjenih Država, zadržati bitno dominantniju i veću ulogu u budućem europskom ustavu. Kako prevladati jezične barijere, kako stvoriti javnost koja zajedno raspravlja? To mogu zamisliti samo putem integracije političko-parlamentarnih elita nacionalnih država sudionica. (...) Daljnji vanjskopolitički kontinuitet od aktualnog značenja jest blizak njemačko-francuski odnos. Držim da u dogledno vrijeme nije moguće vjerovati da bi on u Europi mogao stvoriti presudnu osovinu, trojstvo s Velikom Britanijom, kako je to predložio socijaldemokratski kandidat za kancelara. Ne bih imao ništa protiv kad bi to funkcioniralo. No, u pozadini britanske politike u Europi još ne vidim potrebne uvjete. Na posljetku se u Parizu neće proizvoditi ništa osim nepovjerenja, a ne europski napredak. Kad se Velika Britanija definitvno odluči za Europu, ovu će raspravu trebati početi iznova. Iz svega rečenoga proizlazi jasan 'da' za europsku integraciju, a to znači i za sigurnosnopolitičku integraciju. (...) Proširenje NATO-a na Istok nameće probleme koje NATO neće moći sam riješiti. Kuda će protjecati njegove konačne granice? Hoće li tamo nastati nova crta sukoba? Hoće li se pitanje Baltika riješiti u okviru proširenja NATO-a na Istok? Kako će biti definirana Ukrajina? Što će biti s demokratizacijom Rusije? Rusija će ostati presudni sigurnosni partner za Njemačku, za ujedinjenu Europu, za cjelokupni Zapad. A Rusija neće uvijek ostati u stanju sadašnje slabosti. Oni koji poznaju rusku povijest, znaju da je tamo bilo stalnih uspona i padova te da će ih biti i ubuduće. Sva ta pitanja ne mogu se riješiti u okviru postojeće sigurnosne strukture. Za mene 'da' za proširenje NATO-a na Istok na posljetku znači 'da' za stvaranje paneuropskog sigurnosnog sustava s perspektivom uključenja Rusije. Svjesno kažem sigurnosni sustav, a ne vojni sustav. Jer bit će presudno hoće li se iz tog vojnog sustava, iz tog vojnog saveza, razviti europska sigurnosna arhitektura u kojoj će vojne komponente imati sve manju ulogu. Ako to uspije, tada će proširenje NATO-a na Istok biti uspjeh. Ako to ne uspije, i ako nastane samo nova vojna struktura, tada će se proširenje NATO-a na Istok pokazati kao povijesna pogreška. Postaviti ta pitanja, znači i odgovoriti na njih, a to znači poduzeti sve napore da bi mogla nastati ta paneuropska sigurnosna arhitektura. Transatlantski će odnos Njemačku na neodređeno vrijeme do napretka europskog ujedinjenja držati u srednjem položaju između Francuske i Sjedinjenih Država. Najnovija zaljevska kriza dobro je to pokazala. Upozoravam na bilateralni odnos sa Sjedinjenim Državama, kao što ne smijemo ući u bilateralizam s Francuskom izvan europske integracijske politike. Jer vrijeme od 1990., a osobito od 1992. godine, jasno je pokazalo da Europa za sada nije u stanju riješiti svoje sigurnosne probleme. To je dio one strašne poruke koju su Europi poslali bosanski rat i raspad Jugoslavije. Tek nakon što su u Europi intervenirale Sjedinjene Države, treći put u ovom stoljeću, nastalo je nešto poput mira, bolje rečeno ne-rat. Europljani to nisu bili kadri postići. (...) Kad pogledam izvan Europe, također vidim pred nama velike zadaće. Globalizacija je stvarnost koju ni ova zemlja neće izbjeći. No, globalizacija će temu ljudskih prava postaviti na sasvim nove temelje. Istočnoazijska je kriza sada pokazala da zemlja koja potiskuje informacije, progoni skupine za zaštitu okoliša, a obavijesti o uništenju okoliša proglašava državnom tajnom, čije izdavanje povlači odgovarajući policijski i pravosudni progon, da zemlja koja ne poštuje manjine i ljudska prava te koja instrumentalizira ustav, da je takva zemlja loša za sigurnost ulaganja. Te tri činjenicu u istočnoazijskoj krizi, nepoštivanje ljudskih prava, uništavanje okoliša i odgovarajući investicijski slom, pokazuju da globalizacija pretpostavlja i demokratsku kulturu. (...) Sada smo svjedoci znatnog sužavanja rasprave o sigurnosti. Ako se u sukobu dogodi da pomažu još samo vojnici, tada je uglavnom već prekasno. Neće NATO, neće neki drugi vojni savez, nego će samo Ujedinjeni narodi moći uravnotežiti sjever i jug. Ustrajati na supstancijalnoj reformi i povećanju važnost Njemačke, važnije je od stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti. Njemačka bi odgovarajućim pregovorima morala poduzeti sve kako bi se sjedišta europskih nuklearnih sila, korak po korak, europeizirala. To je osjetljiva tema, ali nije teža od postizanja stalnog mjesta za Njemačku u Vijeću sigurnosti. UN bi, više nego što se čini sada, trebalo koristiti kao mjesto međunarodne nagodbe, trebalo bi više rabiti njgove međunarodne organizacije i njegove instrumente za poravnanje Sjever-Jug. (...) Klasična politika moći, oslonjena na vojsku, još će dugo igrati svoju ulogu, ali zapravo neće bitno pridonositi rješavanju hitnih svjetskih problema, klimatskih problema, rasipanja resursa, prenapučenosti i nepravedne podjele pogodnih uvjeta za život. Globalizacija stoga nije samo pitanje gospodarstva, nego sadrži i odgovornost za rješavanje globalnih problema. To je stvarna globalizacija XXI. stoljeća, s kojom ćemo imati posla. Pronalaženje odgovora ne mogu više zamisliti u okviru klasičnih europskih nacionalnih država, nego samo u pojačanoj međunarodnoj strukturi i uz prijenos moći na međunarodne organizacije, na čelu s Ujedinjenim narodima. No, sve to moći će funkcionirati u uvjetima novoga doba globalizacije samo ako Europa postane konkretna stvarnost i ako vanjska politika Berlinske republike bude ozbiljna kad je riječ o djelovanju Njemačke kao integracijskog motora Europe koja se ujedinjuje. To je naša najvažnija zadaća u dobu koje je pred nama" - piše, između ostaloga, Joseph Fischer, član Bundestaga. 130000 MET aug 98