DNEVNI PREGLED 149. 4.KOLOVOZA 1998.

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 3. VIII. 1998. Razgovor: Damir Begović, direktor HEP-a "Nastavlja se slovensko-hrvatski spor oko atomske centrale u Krškome. Hrvatska i Slovenija svojedobno su zajedno finacirale gradnju elektrane i dijelile električnu struju iz nje. Nakon raspada Jugoslavije pojavio se niz problema između dviju zemalja, od graničnih sporova do suvlasništva nad elektranom u Krškom. Spor oko nuklearke u posljednje vrijeme je eskalirao. Slovenska strana optužuje Hrvatsku elektroprivredu da ne plaća dugove, a hrvatska pak tvrdi da je isključena iz upravljanja nuklearkom i da se struja iz nje preskupo naplaćuje. Prije nekoliko dana nuklearka je prestala slati struju Hrvatskoj. O cijelom sporu razgovarali smo s glavnim direktorom Hrvatske elektroprivrede Damirom Begovićem. Žarko Vodinelić najprije ga je upitao kakva je točno situacija s isporukom struje iz elektrane u Krškom. = U ovom trenutku zbog prekinutih, odnosno iskopčanih, dva dalekovoda koji iz NE Krško vode prema Hrvatskoj, odnosno prema Zagrebu, mi ne preuzimamo nikakvu električnu energiju iz NE Krško. Prema tome, za sada smo bez te energije. - Jesu li točne vijesti da je zbog isključenja dalekovoda prekinuta i isporuka struje Hrvatskoj i iz Europe, koju Hrvatska uvozi? = To nije u ovome trenutku točno. Naime, ostala tri dalekovoda koja povezuju Hrvatsku sa zapadnom Europom, odnosno s UCPT-om kroz Sloveniju, su u pogonu i preko ta tri dalekovoda energija dolazi u Hrvatsku u onoj mjeri koliko je to definirano ugovorima s našim stranim, odnosno poslovnim partnerima iz Europe. - Je li točno da je povećana struja iz BiH, akonto ovog manjka iz Krškoga? = Ne, nije, mi još uvijek uvozimo samo one količine el. energije koje smo ugovorili do kraja ove godine s Elektroprivredom BiH i nema, u ovom trenutku, nikakve povećane isporuke el. energije. Ukoliko ocijenimo da je ta mogućnost, koja nam uvijek stoji na raspolaganju, za nas povoljna mi ćemo se obratiti kolegama i s njima o tome dogovoriti. - Hoće li biti problema s opskrbom strujom u Hrvatskoj zbog ovog spora s Krškim? = Mi ne očekujemo nikakve probleme u redovitom napajanju naših potrošača el. energijom iz razloga što su svi naši kapaciteti, odnosno oni kapaciteti koji su u rezervi, koje još uvijek imamo u rezervi, pripremljeni za pogon. Oni normalno rade i funkcioniraju u okviru sustava i, prema tome, mi ne očekujemo bilo kakve probleme u napajanju naših potrošača el. energijom. - U čemu je točno, po vašem mišljenju, korijen spora sa Slovenijom oko elektrane Krško? = Suština je što slovenska strana pokušava trajno osporiti suvlasništvo Hrvatske elektroprivrede u NE Krško, iako se radi o projektu 'joint venture'. I na taj način pokušava, zapravo, jednostranim odlukama slovenske vlade i slovenskog parlamenta preuzeti kompletnu vlast i kontrolu nad NE te nakon toga, zapravo, odlučivati ukupno i o cijeni el. energije, namećući trškove proizvodnje el. energije Hrvatskoj onako kako oni misle da bi njima bilo potrebno. Dakako da su to za nas sve neprihvatljivi potezi i mi i nadalje inzistiramo na primjeni svih onih ugovora i ugovornih klauzula koje su bile potpisane između dviju strana u trenutku kada se odlučivalo o izgradnji NE Krško. - Je li to onda jedan od razloga zašto Hrvatska ne plaća elektrani Krško? = Suštinski razlog je u tome što slovenska strana potpuno nerazumno i neracionalano, ne vodeći računa o troškovima, uvjetno rečeno 'nabija' cijenu el. energije iz NE Krško. Normalno, uvijek je interes vlasnika i suvlasnika da troškovi proizvodnje el. energije budu što je moguće niži. Slovenska strana se uporno ponaša upravo suprotno. I zapravo, povećanjem cijene el. energije iz NE čini proizvodnju, odnosno tu cijenu el.energije, nekonkurentnom u odnosu na europsko tržište. Pa stoga mi nemamo baš nikakav interes da plaćamo višu cijenu el. energije, pogotovo stoga što na europskom tržištu imamo na raspolaganju el. energije po vrlo konkurentnim cijenama. - Može li se u ovom trenutku nazrijeti kraj toga spora, to već dulje vrijeme traje? Što vi predviđate, kako će se taj spor na koncu riješiti? = Meni je to teško reći, međutim, očito je da se sad radi o jednom sinhroniziranom pokušaju rukovodstva NE, odnosno menagementa u kojem više nema Hrvata, i slovenske vlade - kako bi preuzeli kompletnu kontrolu i upravljanje nad NE do te mjere da su svojim svojevoljnim isključenjem dva dalekovoda koji vode iz NE u Hrvatsku zapravo direktno smanjili sigurnost rada NE i ugrozili sigurnost rada same NE. To je, naime, jedan čin bez presedan i krajnje opasan, s obzirom da je NE radila na način da je bila vezana s tri dalekovoda kojima se energija odvodila i u hrvatski i u slovenski eklektroenergetski sustav. Isključenjem ova dva dalekovoda NE je, praktički, vezana na samo jedan jedini dalekovod. To, u slučaju kvara i na tom dalekovodu, dovodi do krajne opasne situacije u samoj NE jer nemogućnost naglog smanjenja snage i evakuacije el. energije nesumnjivo nije potez koji doprinosi nuklearnoj sigurnosti. No, budući da iza cijelog postupka stoji slovenska vlada za nas je vrlo teško procijeniti kada i na koji način je moguće ovaj spor riješiti. - Spomenuli ste slovensku vladu - može li onda hrvatska vlada, po vašem mišljenju, tu nešto učiniti. Naime, čuli smo da je Krško tužilo Hrvatsku zbog neplaćanja dugova. Može li Hrvatska, evntulano, nekakvu kontra-tužbu pokrenuti, ili tražiti međunarodnu arbitražu? = Mi smo tužbu primili - na nju ćemo odgovoriti. Dakako da mi smatramo da imamo dovoljno argumenata za pokretanje protutužbe, prvenstveno protiv rukovodstva NE. Mi ćemo, s druge strane, sve što je potrebno i pred međunarodnom javnošću i pred međunarodnim agencijama za nuklearnu energiju kako bi se i ovi postupci isključenja dalekovoda pravilno verificirali i ocijenili, zapravo, kao smanjenje sigurnosti rada same NE. Inače, hrvatska je strana, Hrvatska elektroprivreda, uz punu potporu hrvatske Vlade, spremna prihvatiti svaku arbitražu bilo koje europske institucije, od EU na dalje, i rezultat te arbitraže mi prihvaćamo unaprijed - ma kakav on bio. Kako bi jednostavno pokazali da ovakvi potezi slovenske strane su jednostavno neprihvatljivi u normalnim poslovnim odnosima". (RFI) BRITANSKI RADIO - BBC 3. VIII. 1998. Pregled tiska "Zbivanja na Kosovu i dalje privlače pažnju kako britanskih tako i dnevnih listova u ostalim europskim zemljama koji izvješćuju o borbama do kojih je jučer došlo na Kosovu unatoč tome što je, kako piše 'The Financial Times', 'samo prije nekoliko dana jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević zapadne izaslanike uvjeravao da je obustavio najnoviju ofanzivu srpskih snaga. No, jučer su njegove snage', piše dalje list, 'zaustavile humanitarne konvoje UN-a, ne dajući im tako da stignu do izbjeglica iz Mališeva'. Pa, humanitarni radnici sada strahuju od mogućnosti da dođe do epidemije kolere među 150 000 ljudi , koliko je prema procjenama UNHCR-a, zbog borbi moralo napustiti svoje domove na Kosovu. 'Srpske vlasti', piše dalje 'The Financial Times', 'za izbijanje novih borbi krive OVK, ali diplomati ističu kako se stječe dojam da Beograd ponovno pribjegava taktici spaljene zemlje. No, unatoč tome, SAD i njihovi europski saveznici ne pokazuju namjeru da svoje prijetnje intervencijom NATO-a pretoče u akciju. OVK i albansko pučanstvo te pokrajine', čitamo još u 'The Fiancial Timesu', 'optužuju Zapad da je dao zeleno svjetlo Miloševiću da krene u napad na borce za neovisnost kako bi pokušao oslabiti njihove pozicije uoči moguće obnove mirovnih razgovora. 'The Daily Teleggraph', pak, prenosi riječi jednog od časnik OVK-a, koji kaže: 'SAD i Europa dale su Srbiji odriješene ruke da unišše OVK, ali oni nas neće moći uništiti. Ovo je naša posljednja šansa i mi moramo biti spremni platiti svaku cijenu. I 'The Times' izvješćuje kako su jučer diljem Kosova gorjela sela, te piše kako je još nekoliko tisuća Albanaca moralo napustiti svoje domove i pobjeći u okolne šume. List piše kako se srpski policajci blazirano odnose prema humanitarnoj krizi dok nastavljaju sa svojom operacijom etničkog čišćenja, te tako domahuju novinarima dok s puškom u jednoj a karnisterom benzina u drugoj ruci tumaraju oko napuštenih albanskih kuća, paleći stogove sijena i polja kukuruza. Njemački listovi 'Die Welt' i 'Süddeutsche Zeitung' pišu o tome kako se kriza na Kosovu oko priljeva izbjeglica počinje osjećati i u Njemačkoj. 'Die Welt' prenosi riječi ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela koji strahuje da bi nastavak borbi na Kosovu mogao dovesti do plime izbjeglih Albanaca iz te pokrajine, koji će pokušati ući u Njemačku u kojoj ih već ima nekih 140 000. 'Süddeutsche Zeitung, pak, piše kako već sada svakoga mjeseca u Njemačku, tražeći azil, ulazi 1600 Albanaca s kosovva, te kaže kako im Ministarstvo unutarnjih poslova zasada ne želi priznati status izbjeglica iz građanskog rata, te da će konačna odluka o tome biti donešena u studenome". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 3. VIII. 1998. Pregled tiska Uz izvješća o nastavku borbi na Kosovu, njemački se mediji danas bave segmentom ovog sukoba koji ima izravne veze s Njemačkom - izbjeglicama. Današnji 'Neue Osnabrücker Zeitung' donosi: 'Jedva da bi poziv u pomoć mogao biti na većem stupnju uzbune. Sada kada UNHCR upozorava na opasnost humanitarne katastrofe na Kosovu, sasvim je jasno kakav omjer zahvaća nova tragedija na Balkanu. Granate ubijaju civile i uništavaju sela, na stotine tisuća ljudi bježi, nebrojeno mnogo Albanaca vegetira u šumama, mučeni glađu i žeđu - sve to se odigrava na ovom europskom kontinentu, koji se nakon krvavoga rata u Bosni zakleo da nikada više neće dopustiti takve okrutnosti. Srbi koji bez obzira na sva obećanja nastavljaju svoju ofenzivu, na sebe preuzimaju nemjerljivu krivicu. Izazivaju situaciju u kojoj će na kraju preostati samo vojni udar kao ultima ratio kako bi se spriječilo još gore, bez obzira na to koliko bi takva jedna akcija bila problematična. Krajnje je vrijeme da Europska unija i NATO razmisle o svojim stajalištima'. Berliner 'Tagesspiegel' bilježi: 'Točno je: u prvom polugodištu 1998. u Njemačku je stiglo deset tisuća izbjeglica s Kosova. Točno je i ovo: Još od početka srpske ofenzive protiv Albanaca u veljači, mjesečno je na put prema Njemačkoj kretalo četiri tisuće ljudi. Stotinu tisuća kosovskih Albanaca u džepu ima rješenje o napustanju zemlje. Ali sada je u njihovom zavičaju rat i nitko ne može ozbiljno zahtijevati da se sada vraćaju. (...) Preduvjet povratku je mir na Kosovu i međunarodni protektorat po uzoru na Bosnu, kako bi se spriječilo da Srbi nastave svoju hajku na ljude. (...) Istodobno ni jedna zemlja ne može i ne smije ratnim izbjeglicama uskratiti prihvat. Za njih trebamo neki posebni status u Njemačkoj, koji bi im pružio zaštitu. Citatom dnevnika 'Münchner Merkura' oprimjerit ćemo razmišljanja o ilegalnom dovođenju izbjeglica u zemlju, što je nakon prošlotjedne prometne nesreće na Rudnoj gori u kojoj je poginulo sedam kosovskih Albanaca ponovo postala brizantna tema u njemačkim medijima: 'Iako je pravo na azil drastično pooštreno te su ljudima bitno sužene mogućnosti ulaska u zemlju, Njemačka očito ništa nije izgubila od svoje privlačnosti. Toliko često citirano 'njemačko izobilje' ostalo je kao argument. Za to skrbe i oni koji povlače konce u akcijama ilegalnog prebacivanja ljudi u zemlju: trgovinom se ljudi može ubrati vrlo mnogo novca i to još relativno bezopasno. Unutar samo godinu dana broj ilegalno dopremljenih gotovo se udvostručio, sve češće se otkrivaju 'velike runde' od dvadeset i više osoba. Sada je ministar unutarnjih poslova Kanther podigao uzbunu i progovorio o dramatičnom porastu ilegalnih imigracija. Uostalom, nema razloga pretjerano suosjećati s onima koji su uhvaćeni pri pokušaju ilegalnog ulaska u zemlju. Tek rijetko su to najsiromašniji i uistinu progonjeni koji u Njemačku dolaze uz pomoć organizatora ilegalnih transporta. Oni kojima je uistinu potrebna pomoć jedva da si mogu priuštiti 'pristojbe za prijevoz' koje iznose nekoliko tisuća maraka po osobi'. Novi izbjeglički val 'Westdeutsche Zeitung' iz Düsseldorfa promatra kroz europsku prizmu: 'Europljane koji ujedinjavanje svog kontinenta trenutačno guraju naprijed prije svega kroz euro, ponovo je sustigla činjenica da bez uske politicke suradnje ne mogu izići iz krize. Onaj tko želi zatomiti migracijski val mora zajednički voditi preventivnu izbjegličku politiku, a to znači - suzbiti uzroke za migracijska kretanja, a ne glumiti liječnika na simptomima. Schengenski sporazum, kojim su ukinute granice unutar Europske unije, možda je bio pogriješan ili pak samo preuranjen. Puno je važnije da Europa konačno iskoristi svoju moć kako bi suzbila sukobe i okolnosti koje gomile ljudi goni na bijeg. Ali pogled na Kosovo pokazuje da brojne jake riječi i vrijedne diplomatske aktivnosti ne mogu prikriti otužne promašaje Europske unije'". (RDW) Predizborna kampanja "Iako je kolovoz uobičajeno doba političkog zatišja, stranke u Njemačkoj, s obzirom na presudan značaj rujanskih izbora taj si luksuz ne mogu dopustiti. Tako su danas u Schwerinu stranke unije (kršćansko-demokratska i kršćansko-socijalna) predstavile zajedničku predizbornu platformu koja se odnosi na obnovu istočne Njemačke. 'Riječ je o zadaći nacionalnog značenja', rekao je predsjednik kluba zastupnika stranaka unije Wolfgang Schäuble, čime je naglasio njenu primarnost. U ovom dijelu programa - napisanog na šest stranica - iznosi se pozitivna bilanca osmogodišnje obnove u novim saveznim zemljama, pri čemu se stranke unije opredjeljuju za nastavak svojih socijalno-političkih smjernica u kojima je naglasak na unaprijeđivanju obitelji. U dokumentu se ističe kako je unatoč velikom napretku potrebno daljnje ujedinjavanje snaga. Istočno-njemačko gospodarstvo nalazi se u fazi stabilizacije i rasta na segmentima važnim za budućnost. Politika subvencioniranja trebala bi se i dalje optimirati. Dalje se navodi da inovacijski impuls iz novih zemalja valja koristiti za poboljšanja na Zapadu, poglavito kada je riječ o pojednostavljenju upravnih poslova, ukidanje prekomjernih propisa i normi, prenošenje javnih poslova na privatne tvrtke i tako dalje. Pri tome je i dalje glavni naglasak na solidarnosti kako zapadnih tako i istočnih Nijemaca. Kandidat za kancelara oporbene Socijal-demokratske stranke, Gerhard Schröder najnovijim izjavama za tjednik 'Der Spiegel' ponovo je uspio u predizbornom razdoblju navući vodu na svoj mlin: Jamacno će mu najave kako će u slučaju da pobjedi na saveznim izborima skrbiti za napuštanje proizvodnje električne energije u nuklearkama - stručnjacima je već dao nalog da izrade strategiju za što je moguće brze napuštanje eksploatacije atomske energije. Za razliku od Zelenih, eventualnih budućih partnera u bonnskoj vladi, Schröderu, se ipak ne žuri toliko - nedavno je izjavio kako će proces napuštanja proizvodnje struje u nuklearnim elektranama vjerojatno trajati koliko je bilo i njezino uvođenje. Pri tome je naglasio kako bi konsenzus s energetskim koncernima sve to ubrzao, ali socijal-demokratski kandidat za kancelara, bar preme riječima jednog od savjetnika, priprema se za dva scenarija: jedan znači rat, a drugi mir. Na taj način bi uprave nuklearnih centrala uskoro morale biti prisiljene shvatiti kako je, citiramo, tvrdoglavost lošija alternativa. Schröderov se tim zalaze za ekonomski kraj atomske energije, kojega će ciljani pritisak države ubrzati. Riječ je o nešto dužem putu, ali prednost mu je da se izbjegava to da država mora elektro-proizvođacima doznačiti milijardske iznose. To bi bio sažetak onoga što je objavio najnoviji 'Spiegel', a što je izazvalo čitav niz reakcija. U tu se značajnu predizbornu raspravu odmah uključila i savezna ministrica za zaštitu okoliša Angela Merkel, članica Kršćanskih demokrata, nazvavši ta Schröderova razmišljanja 'sigurnosno-tehnički nelogičnima' te s 'gledišta zaštite okoliša besmislenima'. Po njenom mišljenju, ako je sigurnosna situacija u nuklearkama zadovoljavajuća, onda nema razloga za njihovo zatvaranje. Jer, u krajnjem slučaju, kaže ministrica, one daju gospodarski važan doprinos za klimatski povoljnu, sigurnu i financijski pogodnu opskrbu električnom energijom. A predsjednik Upravnog odbora njemačke tvrtke za proizvodnju električne energije Preußen Elektra, Hans-Dieter Harig, najavio je da će u slučaju provedbe Schröderovog plana njegova tvrtka od države zatražiti 'znatnu odštetu'. Kako je i očekivano, taj je kontroverzni plan naišao na odobravanje vjerojatnog koalicijskog partnera Socijal-demokrata, Stranke Zelenih. 'Tko je s nama u koaliciji, morat će odlučno pristupiti napuštanju proizvodnje nuklearne energije', komentirao je predsjednik parlamentarne frakcije Zelenih, Joschka Fischer. Schröderovi radikalni planovi djelomično su naišli na kritiku čak i u redovima vlastite stranke. Naime, socijal-demokratski stručnjak za zaštitu okoliša, Michael Müller, zahtijeva još radikalnija rješenja. On predlaže da se do 2002. godine zatvori čak 11 od 19 njemačkih atomskih centrala". (RDW) ITALIJA IL MANIFESTO 2. VIII 1998. Ljubljana zamračila Zagreb "Gotovo više i ne prođe dan bez jednog spora između Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje koje su zajednički pokrenule odcjepljenje od bivše Jugoslavije i koje su tijekom pet godina bratoubilačkog rata ostale saveznice. Preko Slovenije, što više i nije tajna, prošlo je mnogo oružja poslanog u Hrvatsku. No upravo je to odcjepljenje, koje je trebalo 'riješiti sve probleme', nacionalne, društvene, gospodarske, vjerske, i tako dalje, dviju bivših republike jugoslavenske federacije, bacilo među njih sjeme razdora. Trzavice traju već godinama, no ovoga je ljeta napetost dosegnula vrhunce, što je sve vezano uz nacionalističku tvrdoglavost političara Zagreba i Ljubljane. U samoj se Sloveniji, ne od danas, vode oštre rasprave o tome da li treba ili ne priznati 'međurepubličku' granicu koja je prema administrativnoj podjeli šest federativnih republika postojala do 1991., ili ucjenama i prijetnjama koje bi dovele do novih bilateralnih i multilateralnih sporazuma promijeniti karte. No u tom slučaju, može se zapitati, bi li i Italija imala pravo zatražiti reviziju mirovnog sporazuma iz 1947.? Slovenija bi izgubila. No vratimo se kronici ovih dana. Osim granica, najeksplozivnija proturječje odnosi se na nuklearnu elektranu Krško, u zajedničkom slovensko-hrvatskom vlasništvu, sagrađenu prije dvadesetak godina sredstvima obiju republika. Smještena je na slovenskom teritoriju, blizu granice, i praktički je održavaju Slovenci koji optužuju 'rođake' Hrvate da su dužni 130 milijuna maraka i da dovode u opasnost rad centrale kojoj je žurno potreban popravak.(...) No i mnogo toga drugoga podgrijava stanje. U drugom tjednu srpnja izbila su tri-četiri nova-stara spora, i sada pratimo njihove posljedice. U Piranskom zaljevu, kojega Slovenci svojataju u cjelini, dok prema Hrvatima crta razgraničenja prolazi sredinom, jedno je hrvatsko poduzeće duž obale Savudrije sagradilo postrojenja marikulture.(...) Još jedna zatrovana granična točka, opet u Istri, nalazi se u Bujštini, gdje tri sela, koja nastanjuju isključivo stanovnici koji govore slovenski, ali koja su ostala nekoliko stotina metara unutar hrvatskog teritorija, natrag traži veliki dio slovenskih političkih stranaka, vladajućih i oporbenih. Još zatrovanija točke je, duboko u unutrašnjosti upravo na granici između dvije zemlje, brdo Sveta Gera. 1991. zauzele su je slovenske milicije tijekom pokreta za odcjepljenje, a slovenske je postrojbe nisu više napuštale, i izgradile su malu pograničnu vojarnu uz jednu crkvu u kojoj se uvijek služba vršila na slovenskom jeziku, no koja je uvijek pripadala jednoj hrvatskoj župi. Zagreb kaže da je brdo na teritoriju Hrvatske i da pripada njoj, kao što joj je administrativno pripadalo i prije odcjepljenja. Valja navesti da su upravo na tom području, prije nekoliko mjeseci, u ruke hrvatske policije pala dva djelatnika slovenske tajne službe, koji se još uvijek drže u zatvoru u Zagrebu. LJubljana je priznala kako su ta dvojica protiv svoje volje odvedeni iz domovine. Težak problem u odnosima između dvije države čine i dugovi Ljubljanske banke, koja je sada državna banka, prema hrvatskim štedišama. Banka je prije odcjepljenja imala stotinjak podružnica u Hrvatskoj i tisuće hravstkih građana povjerilo joj je svoje uštede u dinarima i devizama. Oni su sve izgubili, a Slovenci ne namjeravaju ništa vratiti. To se pitanje već predugo vuče i otežava odnose. Ozračje visoke napetosti prešlo je i na malogranični promet i na gradnju budućih auto-cesta koje bi, iz Italije i Austrije, trebale preko Slovenije i Hrvatske povezati zapadnu s istočnom Europom. Hrvatska traži da jedan od koridora prolazi preko Rijeke i Zagreba, u svakom slučaju preko njenog teritorija, no Slovenija oklijeva i odugovlači i tako se za sada ne radi ništa. Osim toga Ljubljana i priječi modernizaciju ceste između Rijeke i Trsta koja prolazi slovenskom Istrom. Što se tiče malograničnog prometa između dvije zemlje još je prošle godine potpisan jedan sporazum, no neke stranke, i u samoj vladajućoj koaliciji u Ljubljani, odbijaju ga ratificirati 'kako se ne bi prejudicirale granice'. Kažu, bit će ratificiran samo ako Hrvatska prizna granice onakve kakve mi hoćemo, s Piranskim zaljevom u potpunosti u slovenskim rukama (inače Slovenija ne bi imala izlaz u međunarodne vode). I opet u vezi s malograničnim prometom, Slovenci ne prihvaćaju da prostor slobodne razmjene dođe sve do granice s Italijom. Ostaje neprijeporna činjenica, zid protiv zida i visoka napetost između Hrvatske i Slovenije ne koriste ni jednoj ni drugoj. Uslijed toga trpi stanovništvo uz granicu, na prvom mjestu ono istarsko, a prije svega pripadnici talijanske manjine koji na ovom poluotoku od 1815. nisu poznavali granice", piše Giacomo Scotti. Europa usred slagalice "Koliko će vremena zapadne diplomacije nastaviti uzaludno šetanje između Beograda i Prištine u teškom pokušaju okončavanja sukoba koji je bio tako opće predviđen i najavljen? Koje nove prijedloge će razni međunarodni izaslanici biti sposobni uobličiti kako bi se došlo do trajnog rješenja krize na Kosovu koja bi bila u stanju otkloniti širenje sukoba koje prijeti?(...) U susjednoj Makedoniji, u međuvremenu, osjećaju se prvi odrazi rata koji je u tijeku. A uoči općih izbora u jesen isključena je jedna od dvije albanske stranke (PDA), koja je za razliku od PPD-a u oporbi i predstavlja najradikalniji dio te 'zajednice'. U svezi Albanaca u Makedoniji "30% stanovništva" taj izraz nije tu slučajno stavljen u navodnike obzirom na staru prepirku da li tu etničku skupinu treba smatrati manjinom, kao što to smatra slavenska većina, ili pravom konstitutivnom zajednicom s istim pravima kao i ona druga, kao što to, ne neopravdano, traže neki albanski krugovi. Kako bi se izbjeglo najgore odlučilo se da se produži mandat kontingenta Ujedinjenih naroda, koji ističe ovoga mjeseca, razmještenog u skopljanskoj republici, uporno izbjegavajući suočiti se s problemom u korijenu. Isti je odnos imala Europska unija i Kontaktna skupina spram Kosova, gdje se za Albance ustrajava pri ponovnom traženju općenitog statuta široke autonomije, što su događaji već pregazili, a da se ne daju prihvatljivi razlozi zašto je za nju unutar nove jugoslavenske federacije rezerviran podređen odnos spram onoga što je dano Srbima i Crnogorcima. Ako se, što držimo da još uvijek vrijedi, želi potvrditi načelo nepovredivosti sadašnjih granica, potrebno je za to napraviti uvjete dok je to moguće a ne pripremati teren ratu za odcjepljenje najavljenom još prije jugoslavenske tragedije. Slabost mehanizama za spriječavanje sukoba, u Europi kao i drugdje, čimbenik je kojega međunarodna zajednica stalno ... podcjenjuje. Jačanje i širenje NATO-a nadomjestak je slabljenju i nestajanju sredstava i sadržaja OESS-a. Spriječavanje se svodi na zadržavanje a uloga civila prepušta mjesto vojnim hijerarhijama koje se sve češće bave humanitarnom pomoći, kao u albanskoj krizi prošle godine.(...) Prije nekoliko mjeseci, prije izbijanja sukoba na Kosovu, sa stranica ovog lista iznijeli smo ideju o 'regionalnom sporazumu o stabilnosti' koji bi se suočio s albanskim pitanjem u cjelini. Danas, u svjetlu onoga što se događa, ne možemo ne potvrditi da to nije jedini izvedivi put ako se uistinu želi pokušati doći do kraja ove tipično balkanske slagalice. 1994. je Europska Unija napravila jednu od rijetkih uspješnih zajedničkih akcija potaknuvši Mađarsku, Slovačku i Rumunjsku da okončaju stare teritorijalne sporove i riješe probleme mađarskog stanovništva podjeljenog među te tri države. Istu inicijativu treba predložiti Albaniji, Jugoslaviji i Makedoniji za albansku zajednicu koja se nalazi u situaciji istovjetnoj onoj mađarskoj, i iznijeti tim zemljama konkretan postupak približavanja Uniji što se može proširiti, uz pravi demokratski razvoj, u prvi uključivaje. U međuvremenu treba ojačati sve instrumente regionalne suradnje, počevši od institucionalnog ostvarivanja 'royaumontskog procesa' koji predviđa da se sve zemlje jugoistočne Eurpe nađu zajedničkom naporu prevladavanja starih podjela, uz odgovarajuću potporu usporednog razvoja nevladinog sektora koji se snažno zalaže za ulogu civilnog društva. Radi se o prvom sramežljivom pokušaju uspostave dobrosusjedskih odnosa u regiji koja se ne može otresti teškog tereta povijesti i s većom vedrinom gledati u svoju budućnost.", pišu Daniel Cohn-Bendit i Paolo Bergamaschi iz skupine Zelenih u Europskoj skupštini. CORRIERE DELLA SERA 3. VIII 1998. Kosovo, vatrena kiša po selima "(...)Prema albanskim izvorima jugoslavenske snage tuku prije svega civilne kuće, danonoćno pucajući topništvom po njima.(...)Prema očevicima, čije riječi navode albanski izvori, Srbi sustavno provode taktiku spaljene zemlje, ponavljajući etničko čišćenje već iskušano u Bosni.(...) Milošević je, međutim, upro prstom na Hrvatsku optuživši je da na Kosovo šalje albanska pojačanja, no prije svega, da organizira i obučava 'teroriste' oslobodilačke vojske. Prema državnoj agenciji Tanjug, hrvatski general Rahim Ademi nalazi se na čelu postrojbi koje su u ožujku poslane iz Zagreba. Hrvatska, prema izjavama Beograda, nastavlja djelovati potaknuta 'dobro poznatom mržnjom prema Srbima', ponavljajući katastrofičan scenarij rata u Bosni. Srbi, osim toga, nastavljaju prijavljivati nazočnost stranih plaćenika, posebice mudžahedina, koji su na Kosovo došli s Bliskog istoka i iz Europe preko Hrvatske, Italije i Albanije. To dijelom služi tome da se opravda proširivanje 'tampon zone' s 2 na 5 kilometara, koju su jugoslavenske snage stvorile duž granice s Albanijom kako bi spriječile ilagalan prijelaz 'terorista', 'plaćenika', njihove opskrbe i moguće tovare oružja. S druge strane izgleda da ona služi kako bi se prikrilo jedno od glavnih pitanja ovog sukoba, a koje je navela i vlada Tirane, internacionalizaciju rata." ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 3. VIII. 1998. Draženje između Bonna i Praga "Start socijaldemokratske vlade u Češkoj na tlu je vanjske politike ispao vrlo loš. Na svojem prvom putovanju u inozemstvo koje ga je odvelo u Berlin, novi je ministar vanjskih poslova Jan Kavan dobio ne samo oštre riječi od svojeg njemačkog sugovornika Kinkela, nego su ga odmah zatim izgrdile mjerodavne češke dnevne novine. Razlog je bila izjava koju je socijaldemokratski šef stranke i novi premijer Zeman prije istijeka roka od tjedan dana uputio na adresu sudetskih Nijemaca a koju je u Berlinu Kavan branio. Zeman je kritizirao nazočnost Neubauera, glavnog predstavnika sudetskih Nijemaca u koordinacijskom vijeću za dijaloški forum njemačko- češkog fonda budućnosti i rekao da je češka stranu odustala delegirati protivnike deklaracije o pomirbi, poput komunista ili republikanaca. Ta neizravna usporedba s češkim ekstremistima kod sudetskih je Nijemaca naišla na veliko neodobravanje i svršila zahtjevom vrhunskog političara CSU-a Waigela za ispriku. To međutim njemački ministar vanjskih poslova u berlinskim razgovorima s Kavanom nije podupro. Kinkel je od svojeg novog češkog kolege ipak zatražio relativizaciju Zemanove izjave. Tek kad je to Kavan odbio, došlo je do oštrije razmjene riječi koja je u češkim medijima sasma gurnula u pozadinu bilateralne stručne pregovore. Pogoršanje odnosa između Praga i Bonna ipak bi teško moglo izazvati buru u čaši vode. Sam Kinkel odmah je signalizirao da odbija svako preuveličavanje događaja i kritizirao oštre reakcije od strane saveza prognanika. Njemački veleposlanik u Pragu Steiner u jednom je interviewu češkom listu 'Dnes' rekao da takve marginalije ne mogu utjecati na bilateralne odnose. Steiner je ukazao da češki socijaldemokrati nakon dugo godina u oporbi tek moraju naučiti govoriti kao predstavnici države. Na to je uglavnom ciljala i kritika čeških medija koja je izbila poslije Kavanovog prvog neuspjelog putovanja: Zeman si je kao oporbeni političar mogao dopustiti neke oštre izjave ali kao šef vlade mora svoje riječi birati s više opreza. Treba pričekati da se Zeman snađe u svojoj novoj ulozi. Još proteklih godina potvrdio je svoje muke da svoje nastupe kao vođa oporbe odijeli od uloge šefa parlamenta koji presudno suodređuje imidž države. Ako kao premijer ne može promijeniti svoju retoriku, tako kritiziraju češki dnevni listovi, stalno će nanositi štetu državi. List 'Lidove Noviny' ukazao je nadalje na to da su socijaldemokrati sada dobili račun za svoje taktiziranje s njemačko-češkim procesom pomirbe. Ako je Zeman - po tumačenju njegovog glasnogovornika - u odbijanju deklaracije o pomirbi vidio usporednicu između zemljaka i čeških ekstremista, znači da je zaboravio da su i neki zastupnici njegove stranke odbili suglasnost dokumentu. Sada se zapravo osvećuje dvostruka igra koju je Zeman mjesecima igrao na temu svladavanja prošlosti, misleći na proširenje svoje izborne baze na lijevo. Stranka koja je u veljači zbog Neubauerove nazočnosti odbijala poslati predstavnika u koordinacijsko vijeće, mora sada zauzeti jasno stajalište i pri tomu promisliti da je u igri više od stranačko-političke računice" - piše novinar lista ruh. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 3. VIII. 1998. Bugarska postaje sajam oružja Zatvaranje sajma oružja u Bugarskoj osjetno bi smanjilo dotok oružja u regionalne ratove, izvješćuje Raymond Bonner. "Ta balkanska zemlja, poznati bivši nabavljač oružja za Sovjetski Savez, postala je sajmom oružja za pobunjenike i terorističke organizacije raznih političkih, etničkih i vjerskih uvjerenja, tvrde zapadni dužnosnici i stručnjaci za trgovinu oružjem na malo. Pošiljke oružja poslane su pobunjeničkim skupinama u Kongu i Angoli, koje prijete upotrebom nasilja, te u Eritreji, pojačavajući strahovanja Washingtona od eskalacije oružanih sukoba na Rogu Afrike. Među ostalim kupcima oružja nalaze se tamilski tigrovi iz Sri Lanke, koje je Washington proglasio terorističkom skupinom, i ruandanske neregularne postrojbe plemena Hutu, odgovorne za masovna ubojstva u toj zemlji. Zatvaranje bugarskog sajma oružja osjetno bi smanjilo dotok oružja u današnje regionalne ratove, kazali su obavještajni stručnjaci. 'Njihov stav prema trgovini oružjem na malo jest sljedeći: znamo da to ne bismo trebali raditi ali ne možemo si priuštiti prekid te trgovine', izjavio je jedan europski diplomat. Washington i Europa očituju zabrinutost ali nisu poduzeli ozbiljne korake kako bi prekinuli trgovinu, izjavili su diplomati. Zahvaljujući pritisku poslovnih krugova, Europa i Sjedinjene Države ozbiljnije su se potrudili nagovoriti Bugarsku da prekine proizvodnju gusarskih CD-a, dodali su diplomati. Nijedan pak lobby ne zahtijeva udar na proizvođače oružja, ističu oni. Osim toga, prodaja oružja u Bugarskoj 'u skladu je sa svim međunarodnim standardima i normama', izjavljuje Vladimir Tourtanski, dužnosnik bugarskog Vijeća za vojnu industriju i logistiku. Tourtanski je naglasio da Bugarska poštuje takozvani Wassenaarski sporazum, nazvan po nizozemskom gradu u kojem su ga prije tri godine potpisale 33 države. Taj sporazum regulira izvoz konvencionalnog oružja i robe za dvojnu upotrebu - poput računalne i telekomunikacijske opreme - u zemlje poput Irana, Iraka, Libije i Sjeverne Koreje. No, navedeni sporazum ne zahtijeva podnošenje izvješća o prodaji vrlo djelotvornih pušaka i ostalog malog oružja, kazali su američki dužnosnici. Takva međunarodna politika omogućuje Tourtanskom da točno zaključi da 'ne moramo nikome podnositi izvješće o našoj prodaji oružja u inozemstvo'", izvješćuje Raymond Bonner. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 1./2. VIII. 1998. Američka pasivnost na Bliskom istoku recept je za opasnost "Clintonova administracija pokušava na Bliskom istoku održati status quo i provesti strategiju kojoj je cilj, čini se, udaljiti probleme od radnog stola Billa Clintona, a ne ih rješavati", piše Jim Hoagland. "Ta pasivnost gotovo jamči da će američka moralna ovlast i političko vodstvo izgubiti na važnosti u toj regiji u kojoj stajati na mjestu znači brzo tonuti u pustinjski pijesak koji je neprestano u pokretu. Predanost politici izvlačenja - sprječavanja nezadovoljavajuće situacije da postane još gora - u posljednjih 29 mjeseci Clintonove vladavine jasno se pokazala u nedavnom neodlučnom stajalištu Washingtona prema Libiji, Iraku i izraelsko-palestinskim pregovorima. Sjedinjene Države počele su ovo desetljeće zauzimanjem strogog moralnog stajališta protiv destruktivnog arapskog radikalizma i nacionalizma. Određivači politike Bushove administracije ušli su u jedan arapski rat, koji je započeo iračkim velenapadajem na Kuvajt, na strani onih zemalja koje nisu željele prihvatiti primitivnu verziju pan-arabizma Sadama Huseina. Istodobno, Bush & Co pojačali su napore poticanja pravde u arapskoj politici vršeći jake pritiske na tadašnju izraelsku vladajuću stranku Likud i na Palestince da pregovorima okončaju svoj sukob. Kombinacija opravdanog rata i obaranja šaka za pregovaračkim stolom dovela je do mirovnih sporazuma iz Osla. Postupan prijelaz s velike strategije na legalističko pokrivanje bokova i čuvanje statusa quo danas je jasno vidljiv po načinu na koji je današnja administracija zadržavanje gospodarskih sankcija odredila kao svoj najvažniji cilj u Libiji i Iraku. Raniji izgovor predanošću mijenjanja režima u Bagdadu i otežavanja života Moamaru Gadafiju i onima koji mu pomažu i pružaju materijalnu potporu napušten je u praksi, ako ne već riječima. G. Clinton odustao je od vojnih udara na Irak u veljači većim dijelom zbog svog straha da će međunarodna reakcija onemogućiti zadržavanje sveopćih sankcija nametnutih Iraku nakon velenapadaja na Kuvajt. U pitanju Libije, američka se administracija sada bavi legalističkim borbama oko sankcija nametnutih Gadafiju kao kazna za odbijanje izručenja dvojice terorista osumnjičenih za rušenje zrakoplova Pan Am 103 kod škotskog mjesta Lockerbie godine 1988. State Department je potvrdio da razmatra prihvaćanje navodne spremnosti pukovnika Gadafija da dopusti suđenje osumnjičenicima u Den Haagu, pred škotskim sucima. Jedan viši dužnosnik kasnije mi je, međutim, izjavio da se uopće ne očekuje da bi se takvo suđenje moglo održati. 'Mnogi su duboko uvjereni da Libija blefira. Ako se to dokaže, naši napori da se zadrže sankcije ili da ih se čak i pooštri bit će pojačani', rekao je dužnosnik dodajući da će 'oni koji su tražili blaži tretman Gadafija oslabiti'. Stajalište je tipično klintonovsko: lukavo i čisto taktičko. Ono međutim ne odgovara onome što se događa u arapskoj političkoj dinamici koja ponovno tone prema najnižem mogućem zajedničkom nazivniku zastrašivanja i nasilja. Nepostojanje jasne američke predanosti da učini više od običnog izvlačenja na bilo rat bilo mir ohrabljuje Egipat, Saudijsku Arabiju i ostale ključne nacije da potraže vlastiti put prilagodbe režimima i silama koje ih ugrožavaju i suprotstavljaju se bilo kakvoj američkoj ulozi na Bliskom istoku. Kada je egipatski predsjednik Hosni Mubarak prošlog mjeseca posjetio Tripoli kako bi utješio Gadafija (i poboljšao njegov ugled u arapskome svijetu), Clintonova administracija se tomu u Vijeću sigurnosti UN-a nije usprotivila niti je to ozbiljno kritizirala. Administracija, naime, 'nije željela biti nerazumna' i oslabiti potporu sankcijama, rekao je jedan viši dužnosnik. A kada je jedan američki pilot, koji nadzire zonu zabrane leta nad Irakom, 30. lipnja otvorio paljbu na jedan irački radar koji je pratio savezničke zrakoplove, Arapska liga odmah je osudila Sjedinjene Države zbog uplitanja u iračka pitanja i ugrožavanja života civila, optužba za koju nije imala niti najmanji dokaz. To su pokazatelji da arapski politički establišment počinje osjećati da na jednom određenom minimumu ne postoji kazna za pomaganje američkim neprijateljima iz arapskoga svijeta. Bez američke predanosti aktivnoj borbi protiv najopasnijih i najdestruktivnijih političkih struja u arapskome svijetu, odbijanje suradnje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u izgradnji trajnog mira s Palestincima posve je predvidljivo. Taktiziranje, neodlučnost i dvosmislenost imaju svoje mjesto u diplomaciji i strategiji, ali imaju i svoju cijenu, što su, čini se, Bill Clinton i Bijela kuća odlučni dokazati na Bliskom istoku.", zaključuje Hoagland. Miloševićev iznenađujući i zastrašujući politički životopis "Međunarodna zajednica čini se da se protivi neovisnosti Kosova kao i strašan jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević. Ili bolje rečeno protivi se onoliko koliko se čini da se protivi i g. Milošević. Navodim tu razliku jer bi kosovska neovisnost g. Miloševiću riješila osnovne probleme. Pobuna protiv srbijanske vladavine na Kosovu koju je on prouzročio malo je vjerojatno da će biti poražena, koliko god brutalne bile mjere represije. Srbijanske snage također neće biti poražene. Ali ako kosovski pobunjenici mogu pokrenuti kontinuiranu, makar i ograničenu, pobunu, za Srbiju nastaje nemoguća situacija", piše William Pfaff. "Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), koja je nastala na prilično tajanstven način, posljednjih je dana učinila klasičnu pogrešku pokušavajući osvojiti i sačuvati nadzor nad gradovima u kojima ih redovite srbijanske policijske postrojbe i vojska mogu poraziti. Ako su gerilci naučili na svojoj pogrešci, vratit će se gerilskoj taktici. Čak i prije početka sukoba, kod srbijanske manjine na Kosovu postojala je spremnost da napuste Kosovo jer shvaćaju da budućnost Kosova nije svjetla. U Srbiji se može čuti negodovanje zbog troškova i žrtava gušenja kosovske pobune. Rijetka je želja da se pogine za Kosovo. Gubitak Kosova za koji bi se okrivili ne samo albanski pobunjenici već i uplitanje i pritisci međunarodne zajednice te, što bi bilo još i najbolje, Sjevernoatlantski savez i Sjedinjene Države, mogao i čak ojačati položaj g. Miloševića. Na taj način on bi se predstavio kao čovjek koji je pokušao povratiti srbijansku veličinu, ali koji je bio poražen - kao što je bio čest slučaj u srbijanskoj prošlosti, kako priča srbijanski nacionalistički mit, - zbog zlokobnih stranih sila koje su se ujedinile s neprijateljima Srbije. Milošević je već izvukao osobne prednosti izdajom srpske manjine u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Potaknuo ih je na nasilnu pobunu protiv tih država. Zatim je okrenuo leđa krajinskim Srbima u Hrvatskoj i Srbima u Republici Srpskoj kada mu je potpisivanje daytonskih sporazuma išlo na ruku. Miloševićev politički životopis je iznenađujući, no još je čudnija spremnost Srba da ga i dalje podupiru. Uništio je višenacionalnu Jugoslaviju u kojoj je Kosovo imalo autonomiju. Propovijedao je srbijanski nacionalizam, a njegova državna televizija i tisak Kosovljane, Hrvate i Muslimane predstavljaju kao đavle. Ukinuo je autonomiju Kosova i osudio miroljubiv pokret za vraćanje autonomije Kosovu koji su u znak prosvjeda pokrenuli kosovski Albanci. Njegova nepopustljivost na kraju je dovela do osnivanja Oslobodilačke vojske Kosova koja se sada bori za neovisnost Kosova ili, kako tvrde neki, za pripajanje Kosova Albaniji. Milošević je obećao Veliku Srbiju, no mogao bi stvoriti Osakaćenu Srbiju. Rezultat njegove politke mogao bi biti gubitak Kosova, povijesnog srca srpske nacije. Nakon toga mogao bi uslijediti pokušaj stvaranja velike Albanije koja bi Srbiji predstavljala velikog suparnika i prijetnju. Većina Srba podržava Miloševića u svemu tome. Čak kad se prošle godine zbog mirnih prosvjeda protiv Miloševićeve vlade u Beogradu činilo da će izgubiti vlast, vođe prosvjednika okrenuli su se jedan protiv drugog u borbi za vlast, a Miloševiće je ponovno pobijedio na izborima. U travnju ove godine, na referendumu kojim je odbačeno strano posredovanje u rješavanju kosovske krize, podržalo ga je 97 posto srbijanskih glasača. Mogućnost stvaranja velike Albanije plaši strane sile jer velika Albanija može nastati samo pripajanjem Kosova i dijela Makedonije s većinskim albanskim stanovništvom Albaniji. To bi bilo kobno za Makedoniju i prouzročilo grčku, bugarsku i čak i tursku intervenciju s doslovno nesagledivim posljedicama za čitavu regiju. Prilično očajni diplomatski napori Zapada da pokrenu pregovore naišli su na Miloševićovo odbijanje stranog uplitanja i na nedostatak sugovornika na kosovskoj strani koji bi mogao govoriti u ime OVK-a. Nitko, naime, ne zna tko njome zapovijeda. OVK je preuzela nadzor nad situacijom od miroljubivog 'predsjednika' Kosova Ibrahima Rugove neslužbeno izabranog 1992. Zapadni diplomati nadaju se da će gerilci biti skloniji pregovorima i kompromisu nakon pretpljenih poraza u posljednjih sedam dana. U to se moramo nadati. Ako je sada prekasno da rješenje bude autonomija (čak kad bi bila i ponuđena), obrana koju bi Zapad pružio kosovskim Albanicma mogla bi potaknuti albanski iredentizam. Makedonija i Grčka mogla bi sada biti zemlje u kojima bi trebalo stabilizirati situaciju koja se pogoršava", zaključuje Pfaff. LOS ANGELES TIMES 3. VIII. 1998. Crna Gora prekida kontakte s vladom u Beogradu "Crnogorska reformistička vlada prekinula je danas sve kontakte s vladom jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića a jedan je ministar izjavio da je moguće i održavanje referenduma o odcjepljenju. Crnogorska vlada izjavila je da neće komunicirati s jugoslavenskom vladom sve dok savezni premijer Momir Bulatović ne dade ostavku te dok ne bude imenovan njegov nasljednik iz Crne Gore. Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore, odani je saveznik Slobodana Milođevića. (...) Predrag Drečun, ministar za rad u crnogorskoj vladi, izjavio je da će njegova stranka sljedećeg mjeseca predložiti nacrt rezolucije koja bi Miloševiću trebala postaviti ultimatum da imenuje novog saveznog premijera iz redova crnogorskih reformista. 'Odbije li Milošević taj zahtjev, Crna Gora trebala bi održati referendum kako bi odlučila želi li ostati u zemlji u kojoj se ne poštuje želja većine', kazao je Drečun" na kraju izvješća. AUSTRIJA DIE PRESSE 4. VIII. 1998. Pomoć u etničkom čišćenju "Srpski šovinizam i njegova čelična ruka, policija i vojska, ponovno bjesne. Autonomiju ili čak nacionalno samoodređenje Albancima treba uskratiti po svaku cijenu. Beograd se svim sredstvima bori za svaki komadić 'velike Srbije'. Okrutnosti koje CNN šalje u svijet govore jasnim jezikom: tu se opet provode 'etnička čišćenja'. Nije čudo što dramatična izvješća ni kod nas nisu promašila. Velika većina Austrijanaca spremna je privremeno prihvatiti izbjeglice iz pokrajine u kojoj se vode borbe. Naglasak je na 'privremeno' i na akutnoj humanitarnoj pomoći. Isto tako je velika većina Austrijanaca protiv useljavanja kao takvog. Tragedija bosanskh izbjeglica koja je u stanovitoj mjeri protjecala slično, pokazuje nam da je to dvoje - i humanitarnu pomoć izbjeglicama i njihovo useljavanje koje iz toga proizlazi - teško odijeliti. Od oko 100 tisuća svojedobnih bosanskih izbjeglica najveći se dio integrirao, dakle našao stan i posao i time prestao biti na brizi države, ali i odbija povratak kući, potpomognut austrijskim novcem. Ti bosanski ratni izbjeglice na taj su način na posljetku postali useljenici. Slično bi se moglo dogoditi i s kosovskim Albancima. Oni koji imaju naše suosjećanje i našu humanitarnu pomoć, najprije će biti na državnoj brizi kao ratni izbjeglice. Svatko će dakako biti sretan ako se tijekom svojeg boravka što je moguće prije integrira u austrijsko društvo. Neizbježna posljedica: većina kosovskih Albanaca ostat će u zemlji ako nađu stan i posao. No nije li baš to što žele srpski agresori zaslijepljeni šovinizmom: trajno prognati dijelove politički svjesnog stanovništva? Da li Austrija nehotice pruža pomoć 'etničkim čišćenjima' koja obilježavaju sliku najnovijih balkanskih ratova? To se pitanje doista mora postaviti. To dakako ni na koji način ne može biti alibi za odbijanje humanitarne pomoći tim izbjeglicama. Ipak se vidi da su utoliko važnije preventivne političke mjere koje zahtijeva EU a ovih tjedana ponajprije austrijski ministar vanjskih poslova Wofgang Schuessel: ne smije se dopustiti da dođe do masovnih progona. Politički a ako treba i vojno, međunarodna zajednica treba krenuti kako bi se zaustavilo ludilo srpske soldateske. Bolje je spriječiti nego liječiti, kaže poslovica a točna je i u slučaju Kosova. Kad rijeke izbjeglica krenu prema Zapadu, prema Austriji, bit će prekasno. No našoj bi javnosti a i izbjeglicama trebalo biti jasno da je prijam ratnih izbjeglica privremena mjera - a ne ulaznica za useljenje. Vlastita zemlja, njihova domovina Kosovo ih treba. A Austrija i njezini građani žele im pomoći da se vrate živi i zdravi. U slučaju Bosanaca humanitarna je pomoć izazvala suprotno. Našoj je zemlji donijela desetke tisuća novih useljenika i neizravno potpomogla namjeru srpskog nasilnika da zemlju 'etnički' očisti. Drugi put se ne bi smjela dogoditi ista pogrješka" - drži Andreas Moelzer. DIE PRESSE 3. VIII. 1998. SAD plaćaju visoku cijenu za svoju politiku sankcija Američke tvrtke udružuju se u koaliciju kako bi potaknule Kongres i kabinet na promjenu politike sankcija, izvješćuje Monica Riedler. "'Sankcije su značajan dio američke vanjske politike. No, one zapravo imaju visoku diplomatsku i financijsku cijenu a tek su u rijetkim slučajevima djelotvorne', napisao je Richard Haass u vanjskopolitičkom stručnom magazinu 'Foreign Affairs'. Ravnatelj odjela za vanjskopolitičke studije na Brookings Institution i bivši suradnik Vijeća nacionalne sigurnosti radi trenutačno na knjizi, posvećenoj toj temi. Čini se da danas i u Kongresu i u kabinetu sve više prevladavaju oni koji očituju jake sumnje u djelotvornost sankcija općenito te u unilateralne američke sankcije konkretno. Najnoviji primjer: dok je ministarstvo za energetiku nakon atomskih pokusa Pakistana i Indije obustavilo sve programe suradnje s te dvije zemlje, izvozni krediti i jamstva, namijenjeni prodaji poljoprivrednih proizvoda tim dvjema oštro kritiziranim zemljama, neće biti ukinuti. Kongres je već usvojio odgovarajuću promjenu zakona o kontroli izvoza oružja, koji je bio pravni temelj za kaznene mjere, uvedene protiv spomenute dvije južnoazijske države. Time su uklonjene prepreke opsežnim američkim isporukama pšenice Pakistanu. Clintonov kabinet uzmaknuo je i pred svojim saveznicama Kanadom i EU nakon što su te dvije zemlje zaprijetile sporom pred Svjetskom trgovinskom organizacijom. Pozadina prijetnje Kanađana i Europljana bila je odluka američkog Kongresa o uvođenju kaznenih mjera protiv inozemnih tvrtki, koje ne poštuju unilateralan američki gospodarski embargo protiv Kube, Libije i Irana. Predsjednik Clinton iskoristio je svoje ovlasti i privremeno ukinuo mjere, uvedene protiv tih inozemnih poduzeća. 'Nakon tih iskustava postalo je jasno da moramo pronaći bolji put', izjavio je državni tajnik za gospodarska pitanja u američkom ministarstvu vanjskih poslova u izjavi za američki list 'New York Times'. Republikanski senator Chuck Hagel potvrđuje tu ocjenu: 'Treba hitno revidirati politiku sankcija'. Hagel je mjerodavno sudjelovao u nedavnoj odluci Senata da odbaci prijedlog zakona o kažnjavanju država koje ne jamče slobodu vjeroispovijesti. SAD uvode sankcije iz mnoštva razloga: kako bi kaznile širenje oružja za masovno uništenje, utjecale na uništavanje raketa odnosno kako bi urazumile agresora; sankcije također trebaju potaknuti određenu zemlju na poštivanje ljudskih prava odnosno na suzbijanje proizvodnje i trgovine drogama. Za 'kaznenim mjerama' posežu čak i savezne američke države i veliki gradovi - kao što pokazuje primjer Švicarske. Dok međunarodno usklađena politika sankcija - poput one protiv Jugoslavije ili Iraka - donosi rezultate u prvom redu kada je poduprta vojnim pritiskom, unilateralne sankcije donosile su dosada vrlo skromne ili čak nikakve rezultate. Naprotiv, samo 1995. g. gospodarske sankcije koje je uveo Washington stajale su američke tvrtke oko 19 milijardi dolara i odrazile su se na oko 200 tisuća radnih mjesta, utvrdila je studija 'Institute for International Economics'. Stoga nimalo ne čudi udruživanje 676 tvrtki u koaliciju ('USA Engage') radi zajedničkog poticanja Kongresa i vlade na promjenu politike sankcija. 'Unilateralne sankcije samo jačaju inozemne konkurente, prikazujući nas kao nepouzdane ponuđače', konstatirao je Bill Lane, predsjedatelj 'USA Engage'. Trenutačno je američkim sankcijama pogođeno 27 država a dodatnih 50 suočava se s prijetnjom uvođenja tih kaznenih mjera, tvrde predstavnici američkih tvrtki. I predstavnici vlade i predstavnici Kongresa tvrde da sankcije kao vanjskopolitički instrument neće biti u potpunosti odbačene ali će ubuduće biti korištene rjeđe i ciljanije. Kongres u prvom redu ne želi iz svojih ruku ispustiti instrument koji mu otvara mogućnost uplitanja u vanjsku politiku kabineta. Ultrakonzervativni predsjedatelj vanjskopolitičkog odbora Senata Jesse Helms kazao je sljedeće: 'Gospodarske sankcije kao djelotvorni vanjskopolitički instrument starije su od ove republike'", prenosi dopisnica lista iz Washingtona Monica Riedler. ŠPANJOLSKA ABC 2. VIII. 1998. Iznenađenje "Kažu da je Milošević u četvrtak izazvao iznenađenje najavljujući kraj srpske ofenzive na Kosovu. A poslije toga, svjedoci smo novih iznenađenja, kao što je nastavak srpskih napada te očekivanje i najmanje reakcije albanske strane. U svakom slučaju, ofenziva je iza sebe ostavila već poznat trag u obliku spaljenih i srušenih sela, iz kojih je nestalo stanovništvo, a imena tih sela samo su nova zrna u krunici koja je počela u Osijeku i Vukovaru, nastavila se u Srebrenici, a sada se odvija u Vučitrnu, Dečanima, Đakovici, Orahovcu i Mališevu... UNHCR sada već govori o sto tisuća izbjeglica, a sve su brojnije i priče o počinjenim zločinima. Ali ovoga puta Srbi znaju kakav utjecaj imaju televizijske slike na javnost i uspjeli su spriječiti snimanje. Hladna lica diplomata, koji su sve vidjeli i koji se odluče progovoriti o uništavanjima, ne postižu isti učinak. Jedino što je sigurno jest, i to na još nepoznatoj razini, činjenica da se opet događa ono za što su međunarodne ustanove tvrdile da se više neće ponoviti. Kažu da je iznenađenje i zaprepaštenje obuzelo i hrvatsko izaslanstvo s Trumbićem na pregovorima s jednom drugom Srbijom, na otoku Krfu, u srpnju 1917. godine, na pripremi stvaranja prve Jugoslavije, i to kad je Stojan Protić svojem hrvatskom kolegi objasnio kako će Srbi riješiti bosanski problem: 'Kad naša vojska prijeđe Drinu, dat ćemo Turcima (tako Srbi i danas nazivaju bosanske muslimane) 24, ma recimo i 48 sati da prijeđu na pravoslavlje. One koji to ne učine, strijeljat ćemo, kao što smo to svojedobno učinili i u Srbiji'. Trumbić, tada vatreni zagovornik stvaranja Jugoslavije, uzviknuo je: 'Pa ne govorite valjda ozbiljno!' A na to mu je Protić kratko odbrusio: 'Posve ozbiljno'. Ono što se ne može lako objasniti jest to da ta 'srpska politička kultura', s tako dugom tradicijom, i dalje može izazivati iznenađenje. A moguće objašnjenje dao sam u prošlotjednoj kolumni: korak koji su učinili Albanci, nakon desetljeća nedjelotvornog pasivnog otpora, odlukom o traženju pune neovisnosti uz pomoć oružja, i pojačavajući opasnost od toga da se i u Makedoniji razvije paralelna pobuna, izazvao je negativnu reakciju europskih država i Washingtona koju je Milošević iskoristio za izvođenje munjevite ofenzive. I dok u kontaknoj skupini, u kojoj se neslaganja više ne mogu prikrivati, mucavo slažu nesuvisle odgovore koje u Beogradu, naravno, ignoriraju, ima onih koji vjeruju da će ta pouka Albance prisiliti na pregovore koji bi ih ograničili samo na autonomiju. A nitko ne objašnjava kako bi to takva autonomija, ako i bude stvarna, mogla izbjeći postizanje neovisnosti 'de facto', a ako bude fiktivna, kako će na dulje vrijeme umiriti albansku pobunu koju su izazvali sadašnji užasi", piše Francisco Eguiagaray. L'EXPRESS 30. VII. 1998. Rasizam na internetu "'Ujedinite europski i američki svijet kako bi se obranila arijevska rasa', 'Tajna veza između crnaca i Židova, 'Plinska komora je mit'. Ovakvi bi se užasni naslovi mogli nalaziti na promidžbenim letcima. A oni se posve slobodno kreću internetom. 'Mreža' je postala omiljena tribina za neonacističke, rasističke, protusemitske i revizionističke teze. Prema riječima Jean-Yvesa Camusa, dužnosnika Europskog centra za istraživanja o rasizmu i protusemitizmu, na internetu postoji više stotina adresa s neonacističkim sadržajem. Prema francuskim zakonima, za takvu djelatnost može se izreći zatvorska kazna u trajanju od godinu dana, uz novčanu kaznu od 300 tisuća franaka. Ali internet pravosuđu zadaje mnoge muke. 'Postoje pravna sredstva za kažnjavanje postavljanja rasističkih sadržaja na internet, ali moramo naučiti kako ih koristiti', kaže Stephane Lilti, pravnik specijaliziran za informatiku. On je uključen, na strani Francuske udruge židovskih studenata, u sudski proces protiv Jean-Louisa Costesa, autora pjesama na internetu čiji je sadržaj otvoreno rasistički. Proces je izgubljen 10. srpnja 1997. godine, zbog zastarjevanja. Poslije toga Lilti je pokušao s novim procesom, a nada se da će do prosinca ove godine uspjeti postići osudu autoran pjesama i onoga koji mu je omogućio pohranjivanje tih podataka na internetu. 'Budući da ne postoje prethodni slučajevi, šanse za dobivanje toga procesa vrlo su ograničene. Pravosuđe tek sada sramežljivo počinje suditi onome što se zbiva na internetu', priznaje Lilti. Poteškoće na koje pravnici nailaze pri suđenju autorima neonacističkih sadržaja nisu uzrokovane nepostojanjem zakona, nego problemima u praktičnoj primjeni. A oni su uvjetovani načinom na koji je sadržaj prikazan - ekranom - i pravilom o zastarjevanju već tri mjeseca poslije objavljivanja, kako stoji u zakonodavstvu. Čim prođe taj rok, autor rasističkih sadržaja više ne može biti osuđen. 'Sadržaj adresa na internetu mijenja se iz dana u dan', kaže Lilti. 'Stoga je teško podizanje optužnice. Teško je odrediti i točan nadnevak prvog objavljivanja. A da i ne pričamo o traženju imena i adrese koji se mogu vrlo brzo promijeniti'. Ni pronalaženje autora ne može se obaviti bez poteškoća. Često se iza neke adrese ne krije nikakvo ime. Ako živi u inozemstvu, protiv autora nekog sadržaja mora se pokrenuti sudski postupak u državi koju je izabrao za svoje prebivalište, a sve to produljuje sam sudski postupak. No, autor nije jedina osoba koju se može napasti zbog toga. Pravnu odgovornost snosi i voditelj publikacije ili vlasnik tehničkog uređaja na kojemu su podaci pohranjeni. 'Kad je riječ o internetu, onaj koji pruža tehničke uvjete za objavljivanje ima ulogu voditelja publikacije'. Prema zakonu, on mora 'osobno' biti na strani autora. 'Glavni argument pružatelja usluga na internetu upravo je izjava da nisu odgovorni za sadržaje nego samo za tehničku potporu'. No, odgovornost pružatelja usluga na internetu ipak je priznata 9. lipnja ove godine, na sudskom procesu protiv vlasnika jedne adrese na internetu na kojemu su prikazane fotografije bez pristanka osobe koja se na fotografijama nalazila. Tada je jedan sudac visoke sudske instance u Parizu izjavio da 'pružatelj usluga mora paziti na moralnost sadržaja koji se na njegovim uređajima nalaze i na to da li njegovi korisnici poštuju deontološka pravila interneta te zakone i pravilnike kojima se štite prava trećih osoba'. No, Jean-Yves Camus pesimistički drži da to neće riješiti problem kad je riječ o stranim adresama na internetu: 'Internaute ništa neće spriječiti da te sadržaje potraže na američkim ili skandinavskim adresama'. Kao i internet, rasizam i protusemitizam ne znaju za granice", piše Laurence Despins. LIBERATION 1 - 2. VIII. 1998. Ustanici OVK-a plaše Zapad "Trenutna šutnja zapadnih prijestolnica glede Kosova čini se to više zaglušujućom što odudara od prijetnja i jasne odlučnosti da se umiješa protiv Beograda koja se očitovala u proljeće prošle godine kada su se pojačali nemiri u toj pokrajini na jugu Srbije koja je devedeset posto naseljena Albancima. Međutim, pothvat srbijanskih snaga koje su zadnjih dana zbrisale glavna uporišta OVK-a (Oslobodilačke vojske Kosova) i preko stotinu tisuća izbjeglica protjerali iz svojih sela, najvažniji je od početka krize. Represija je sve žešća u većim gradovima na Kosovu, čak i onima koji su daleko od područja sukoba. Jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević ističe pred predstavnicima europske 'trojke' svoju odlučnost da 'sasvim iskorijeni terorizam', t.j. albanski oružani otpor, ali i najavljuje kraj ove velike vojne ofenzive. Najavljena već prije nekoliko tjedana, očita promjena gledišta Zapada tumači se njegovom zabrinutošću zbog jačanja moći OVK-a koji je radikalan kako u svojim načinima borbe, tako i u svojim ciljevima. Njezin službeni predstavnik Jakub Krasniqi traži istodobno 'neovisnost Kosova i ujedinjenje svih Albanaca na Balkanu'. Ovi posljednji žive u trima državama, jugoslavenskoj republici, Makedoniji - gdje čine barem trećinu pučanstva - i Albaniji. Ostvarenje starog sna o zajedničkoj državi dovelo bi do velikog i krvavog premetanja granica na čitavom Balkanu. Velika je Albanija danas isto tako neprihvatljiva u očima međunarodne zajednice kao i velika Srbija jučer koju je htio Milošević. Zapad je odlučan da će ubuduće 'vršiti pritisak na Albance', kao što se zadnjih mjeseci činilo prema Beogradu. Nakon prve velike operacije čišćenja koju su Srbi poduzeli na dreničkom području, Washington, Pariz i Bonn su odmah u veljači pokazali odlučnost koja je bila u suprotnosti s njihovim oklijevanjem glede srbijanske agresije sedam godina ranije u Bosni. NATO je razmetljivo pripremao različite scenarije upletanja od preventivnog raspoređivanja snaga na albanskoj i makedonskoj granici i uvođenja zabrane leta do pretpostavljenog djelovanja na terenu. Ovo pokazivanje snage bilo je uspješno. Milošević je prihvatio nazočnost zapadnih promatrača na terenu i sve do nedavno nije se odvažio na uporabu svoje goleme vojne nadmoći, osim za ograničene operacije. No, koristeći spriječenost protivnika i ojačan tisućama novih dragovoljaca, OVK je zauzeo gotovo trećinu kosovskog područja. Uspjesi su pridonosili sve većoj uvjerljivosti vojnog opredijeljenja i iredentističkih snova OVK-a. Ovoj nije bilo teško dokazati slab rezultat strategije masovnog civilnog otpora koji je deset godina predvodio Ibrahim Rugova, antimilitaristički pisac koji je u ožujku ponovno svečano izabran za predsjednika samoproglašene 'republike Kosovo' na paralelnim izborima koje Beograd nije priznao. Na prvoj javnoj sjednici koja je održana prije petnaest dana, kosovski je parlament, iako u njemu većinu ima Rugovina stranka Demokratski savez Kosova, priznao ulogu OVK-a. Ni sam američki posrednik Richard Holbrooke nije se kolebao kada se u lipnju trebao susresti s dvojicom predstavnika OVK-a, tražeći od njih da se potčine Ibrahimu Rugovi koji 'ostaje najvažnijim sugovornikom' međunarodne zajednice. OVK se otvoreno nameće kao alternativa 'defetizmu' kosovskog predsjednika. Rugova sada pokušava da ih uključi u koalicijsku vladu. Svjesne opasnosti, zemlje kontaktne skupine za bivšu Jugoslaviju (SAD, Rusija, Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Italija) koje su se početkom srpnja okupile u Bonnu, pozvale su sve koji financijski ili vojno podupiru oružane skupine na Kosovu da to ne čine. Zapad se nada da će slabljenje OVK-a potaknuti pregovore između jugoslavenskih vlasti i kosovskih Albanaca. No njihova su stajališta i dalje sasvim suprotna. Srbi se boje da će i najmanji ustupak na kraju dovesti do odcjepljenja te pokrajine koju oni drže svojom kolijevkom. Albanci, za razliku od njih, odbijaju povratak na status autonomije koju je Milošević ukinuo 1989. Ibrahim Rugova podsjeća da za Kosovo nema trajnog rješenja ako se njegovim stanovnicima ne prizna pravo na samoodređenje", piše Marc Semo. 040359 MET aug 98