1. VII. EL PAIS - X. VIDAL-FOLCH O EUROPI

ŠPANJOLSKA EL PAIS 1. VII. 1998. Opet prema staroj rascjepkanoj Europi? Xavier Vidal-Foch piše o stanju u Europskoj uniji: "Europeizam proživljava svoje teške trenutke. Na nedavnom sastanku na vrhu u Cardiffu opet se na stolu našla sve jače izražena želja mnogih vlada da krenu u smjeru stvaranja Europe nacija i prema obnovi nacionalnih politika koje su se u međuvremenu već stopile u zajedničku. Ili, ako ništa drugo, prema njihovu ponovnom razmatranju s posebnim pogledom na novu podjelu ovlasti koja će više naginjati Europi s mnogim vladama nego Europi koja naginje ujedinjenju. A ta pojava nije nova. Jasno se pojavila prije godinu dana kad je na sastanku Europskog vijeća u Amsterdamu dvotrećinska većina spriječila bilo kakvo napredovanje pri donošenju odluka koje bi omogućile odustajanje od prava veta i suverenosti, a odgodila je i reformu ustanova Europske unije, toliko nužnu za početak proširivanja na istok. Ali sada je to uzmicanje dobilo i jak poticaj. Treba se manje baviti Europom i posvećivati joj manji proračun, kažu. Manje novca, manje vlasti. Odakle sve to dolazi? Postoji jedna pretpostavka: od neonacionalizma bogatih. A kompleks Padanije preselio se na cijelu Europu. Pobuna bogatih regija, kao što je Padanija, protiv juga ili Flandrije protiv Valonije. Nećemo govoriti o pobuni Katalonije protiv Extremadure zato što je u Španjolskoj, psihološki gledano, teritorijalna kohezija još na zavidnoj razini. I uvijek nailazimo na isti lažni argument: jug prisvaja vlast i troši novac koji mu daju. A taj se virus pojavio i u Europi zato što je njime zaražena njezina lokomotiva Njemačka. I odatle su zaražene i ostale države koje dosta pridonose - Nizozemska, Švedska i Austrija - tzv. skupina četvorice. Nepravedno je tako nazvana, jer taj naziv prikriva posve različite situacije. Njemačka se poziva na svoje argumente u kampanji protiv prevelikog izdvajanja za zajednički proračun. A njezin je doprinos gotovo trećina proračuna. Duge godine ponavlja se ova situacija, a i njezina diskriminacija u odnosu na ostale bogate države poput Francuske i Danske. Ostale tri države su ili tek nedavno prišle ili su tek sada postale pogane. U povezanom gospodarskom prostoru postoji dvostruko zlatno pravilo: trgovinski višak najrazvijenijih kompenzira njihov porezno-financijski deficit. Drugim riječima, cijena koju bogati plaćaju za zauzimanje novih tržišta u manje sretnim državama zapravo je upravo ono što one ovim posljednjima daju kako bi potaknule njihov razvoj. To je pravilo djelovalo i u državama-nacijama kao što su npr. Španjolska, gdje su Katalonija i Madrid uspostavljale ravnotežu svoje gospodarske hegemonije u odnosu na Andaluziju, Extremaduru i pokrajinu Asturias plaćanjem visokih poreza. A djeluje i u regionalnim projektima na razini Europske unije, i prema unutra i prema van. Između Njemačke i Španjolske i između Europske unije i država Magreba. Ali toga nema u prostorima bez kralješnice kakav je onaj stvoren sporazumom o slobodnoj trgovini između SAD-a, Kanade i Meksika, i gdje se jasno vidi da nema toga uravnoteživanja, osim u iznimnim slučajevima kao onda kad je trebalo nužno spašavati stanje poslije meksičke krize. Zašto je bogatima svega toga dosta? Zbog unutarnje situacije i pritiska na njihov porezni sustav koji je trajao godinama. Tamo nastaju pokreti koji se zalažu za reforme. Na razini država, zato što se rente na nekadašnja stanja, poput Churchillove pobjede nad nacistima, brzo troše, a njihovo se isplaćivanje teško odražava na cjelokupno stanje. Tako da se na europskoj razini sjevernjačka vladavina na iberskom tržištu prikazuje kao nešto stečeno, ali bi njezin godišnji završni račun mogao biti diskutabilan i upitan, zato što se ponavlja iz godine u godinu. Ako tome dodamo smanjivanje manevarskog prostora koje izaziva proračunsku štednju, zbog politike makroekonomskog prilagođavanja Europi, imat ćemo gotovo potpunu sliku stanja. Gotovo potpunu. U njemačkome slučaju, a on je najvažniji, toj slici treba dodati i malo drugačiji gospodarski ciklus. Razdoblje ponovnog pokretanja gospodarstva zakasnilo je za ostalim državama i izazvalo je nepredviđenu cijenu od 4 milijuna nezaposlenih. I, ponajprije, treba uzeti u obzir i teško prihvaćanje osiromašenih njemačkih istočnih saveznih pokrajina. Prije samo malo manje od deset godina, ostale europske države strahovale su da će njemačko ujedinjenje prije stvoriti njemačku Europu nego europsku Njemačku, prema sugestivnoj dihotomičnoj sintezi Karla Lammersa, europskog ideologa kancelara Helmuta Kohla. Pa dobro, tada nitko nije predviđao da će se bogati stanovnici Rajnske oblasti i Bavarske pobuniti protiv novčanog pomaganja istočnih saveznih pokrajina. I nastao je socijalni bunt, iako u svojem parapolitičkom obliku - u obliku podcjenjivanja i odbijanja djeteta od sise. A taj rezultat nije laskav za državu-naciju koja navršava tek stoti rođendan. Željezna Bismarckova Njemačka danas izgleda kao bezlična federacija regija koje se međusobno svađaju. A to nije dobro za vodeću državu Europe. I neće imati dobre posljedice za Europu. Budući da je vanjska politika, osobito europska vanjska politika, obično odraz unutarnje politike, umor njemačkog donatora automatski se prenosi i na Europsku uniju. I tako nastaje (lažna) borba između siromašnih i bogatih, a ono što se zapravo zahtijeva jest izjednačavanje doprinosa između bogatih država. Recimo to drugim riječima: nadjačavanje bi moralo postojati ne između onih bogatijih i siromašnijih nego između različitih kategorija razvijenih država s jednakim zahtjevima za gospodarsku i socijalnu koheziju. Nema veze. Ono što je vjerojatno djelotvornije je od onoga što je znanstveno dokazano kao moguće. Stoga je Bonn tražio opću doktrinu za kojom će zakloniti zahtjeve svojih malih saveznih državica, a upravo to jest genijalna nejasnoća načela subsidijarnosti. To se shvaća u onom najjednostavnijem smislu - podjeli ovlasti između pojedinih uprava prema kriteriju bliskosti (tjelesne? mentalne? voditeljske?) s običnim građanima, a ne prema onom ortodoksnom prilagođavanju u skladu s ciljem koji se želi postići. To je početak provincijalizacije, lokalpatriotizma, stvaranja mikroskopski podijeljene Europe. I povratka starim malim državicama. Slabljenju Njemačke pridružuje se Francuska sa svojom krizom identiteta, Italija koja i dalje pokušava vratiti smisao postojanja države i Velika Britanija - lišena gluposti M. Thatcher - koja i dalje o Europi razmišlja prije kao o velikom tržištu nego o stvarnoj cjelini. A budući da se sve to događa u četiri velike države Europske unije, petnaestorica gube strast prema stvaranju Europe, možda i zato što, poslije pada Berlinskog zida, više nije tako nužno stvarati alternativu za suprotstavljanje sada već nepostojećemu neprijatelju. Hoće li na taj način Europska unija stvoriti neki plan za zauzdavanje Europe, umjesto njezina proširivanja? I stvoriti države koje će dijeliti samo ono što im je slučajno zajedničko? Je li poraz EFTA-e, koju je Velika Britanija 1959. izmislila samo zato da bi se oduprla EEZ-u, stvorenom 1957., a koju je Europska ekonomska zajednica progutala prihvaćanjem nordijskih država 1995. godine, bio običan trojanski konj za Europsku uniju? Nije sve baš jasno. Kako bi pobijedila, Europa iz Cardiffa mora pokoriti Europu jedinstvene valute. (...) To je do te mjere istinito da petnaestorica, kad raspravljaju o načelu subsidijarnosti u Cardiffu, moraju dati za pravo i teoretskom protivniku, Europskom povjerenstvu, koje ih preko Jacquesa Santera podsjeća da su upravo oni, a ne Bruxelles, intervencionisti, hiperlegislacija i birokrati. I mijenja igru. Mala i tužna dodatna nada nalazi se u činjenici da imaju pravo oni koji tvrde da Europska unija zna raditi samo jednu stvar u isto vrijeme i da sada, budući da je zauzeta eurom, samo prolazi kroz trenutno razdoblje slabljenja volje. (...)" 020139 MET jul 98