14. VII. - ŠPANJOLSKI EL PAIS - O GLOBALIZACIJI

ŠPANJOLSKA EL PAIS 14. VII. 1998. Svjetska ideologija "Od Tunisa do Buenos Airesa, od Moskve do Washingtona, od Pariza do Canberre, od Rima do Rio de Janeira, bez obzira na razlike, bez obzira na kulture, zapovijedi prema kojima se moraju donositi političke odluke svuda su iste: stabilnost cijena, proračunska ravnoteža, konkurentnost, privatizacija i liberalizacija. Odakle to jedinstvo u političkom diskursu u bilo kojem dijelu planeta? Odakle taj čudan osjećaj koji čovjek ponekad ima u hotelima, koliko god oni bili slični, da nikamo nije otišao, iako se nalazi na kraju svijeta? Prvi odgovor jest da je globalizacija diskursa posljedica globalizacije tržišta, da se gospodarstvo podučava u svim dijelovima svijeta i da je u Moskvi zatvoreno sveučilište Lumumba. Prema tome, kako se čini, u svemu tome nema nikakve ideologije. Svaka se država suočava s istom realnošću i podvrgnuta je istim obvezama i zahtjevima - mora se prilagoditi svjetskim tržištima. Vjerodostojnost, konkurentnost i inovativnost glavni su sastojci strategije svake države pri rješavanju tih problema. Pad Berlinskoga zida uveo je tržišno gospodarstvo kao najvažniju referencu pri traženju modela gospodarskog razvoja. Ta 'ideološka činjenica', recimo to tako, jako je potkopala uvjerenja, pogodila predodžbe, i na kraju opet na svoje mjesto postavila političke odluke, suočavajući ih s njihovim ograničenjima. Tržište je sada jedinstveni sustav uz čiju će se pomoć organizirati konkurencija između država te gomilanje bogatstava i položaja unutar država. Ono prvo podrazumijeva ovo drugo. Bez obzira na prvotne namjere, tržište potiče konkurenciju i traženje prednosti u odnosu na konkurente. Izaziva nastanak nezbježne dinamike u kojoj su razmatranje cijena, inovacija i traženje dominantnih položaja najveći izazovi. Kod toga se okolina udružuje s individualizmom u neku vrstu simbioze. Unatoč tome, 'socijalizam' koji, u bilo kojem obliku, uvodi pojam kolektivnoga i podjele, duboko utječe na tržišne mehanizme, sve do te mjere da u državi koja se odluči za njega, čini zapreku stvaranju konkurencije. Ako ništa drugo, to je rašireno uvjerenje u vremenu u kojemu živimo, a pojačano je nemogućnošću održavanja socijalizma u samo jednoj državi. Iako se pokušalo dokazati da društvena kohezija ne samo da nije zapreka konkurentnosti, nego da, naprotiv, može biti i odlučna prednost, priznajem da je model koji omogućuje takvo zaključivanje toliko nesiguran kao i onaj koji vodi suprotnome zaključku i koji, osim toga, ima jako malo pristaša. Sve je to pitanje hipoteze, a treba priznati da hipoteze više odražavaju uvjerenje onoga koji ih postavlja nego objektivno znanstveno poznavanje gospodarskih i društvenih 'realnosti'. A to je drugim riječima rečeno da je gospodarstvo zapravo politika. Uza sve to, upravo model solidarnosti je proveden u praksi, poslije Drugog svjetskog rata, u većini zapadnih država, osobito u Europi, a on istodobno usklađuje našu maštu i našu stvarnu baštinu. Ali ljudi na vlasti podređeni su vanjskome pritisku svojih kolega i ne mogu, bez izazivanja velikih opasnosti, ignorirati model koji je u danom trenutku dominantan. Neovisno o svojim početnim uvjerenjima, oni se moraju prilagoditi tržištu. Stoga su države neprimjetno prisiljene djelovati na taj način da povećaju svoje tržište (uz pomoć privatizacije) i svoju djelotvornost (preko liberalizacije). Ti se zahtjevi postavljaju pred sve vlade, neovisno o njihovim doktrinarnim sklonostima. To je dio 'zajedničkog programa' industrijaliziranih država i svih onih koji žele razvoj. Sustav mješovitoga gospodarstva - traženja sklada između javnog i privatnog sektora - koji je karakterizirao europske države, mora se radikalno promijeniti. Uostalom, i taj naziv je već pao u zaborav. U tom kontekstu, ostvarivanje pune zaposlenosti i borbe protiv nejednakosti nemogući su i nedostižni ciljevi ovisno o stupnju napredovanja toga programa. Mogući su ako ne škode konkurentnosti neke države, drugim riječima, ako ne izazivaju preveliki pritisak zbog isplaćivanja plaća. Ako to nije tako, izaziva se rast inflacije i smanjivanje prihoda tvrtki. I jedno i drugo izaziva smanjivanje gospodarske aktivnosti, zato što cijene u nekoj državi rastu više nego u inozemstvu. A smanjivanje prihoda nepovoljno utječe na ulaganje. U oba slučaja, traženje rješenja za zapošljavanje svih radnika iluzorno je, budući da povećanje plaća odmah razinu zaposlenosti vraća na onu koja se može spojiti s odsutnošću inflacije i sa željom tvrtki da ostvare više prihode. Važno je naglasiti koji su tome razlozi. Pobjeda tržišta je, očito, pobjeda kapitalizma. Jednako tako, što je viša rentabilnost kapitala, manja će biti pregovaračka moć zaposlenih. Unatoč tome, i ona se povećava u onoj mjeri u kojoj se mi približavamo idealnom stanju pune zaposlenosti. U nekoj državi u kojoj je sustav socijalne zaštite relativno darežljiv, a zakoni o zaštiti radnika dobri, puna zaposlenost vodi prevelikom jačanju pregovaračke moći zaposlenih, a to smanjuje rentabilnost kapitala. U takvom slučaju radnici, dvostruko zaštićeni nepostojanjem nezaposlenosti, a budući da se smanjuje njihova ovisnost o tvrtki kad i drugdje mogu lako pronaći posao, logično zahtijevaju povećanje plaća. Na taj način postoji veza između razine zaposlenosti i stupnja socijalne zaštite. Što je viši stupanj socijalne zaštite, viši mora biti i postotak nezaposlenih, kako bi se smanjili zahtjevi za povisivanjem plaća. Sve je rečeno relativno. Kao referenca može se uzeti kapital, a ne naknada za obavljeni rad. U tom slučaju mora se postaviti na ovaj način: u gospodarstvu u kojemu je socijalni sustav dovoljno razvijen za djelotvornu zaštitu zaposlenih, stopa nezaposlenosti mora biti toliko viša koliko se viša rentabilnost zahtijeva od kapitala. A ako tu rentabinost nameće svjetsko tržište kapitala, jedina alternativa prihvaćanju visoke stope nezaposlenosti jest reforma sustava socijalne zaštite. Traženje posvemašnje zaposlenosti uz pomoć ekspanzionističke politike iluzorno je rješenje, budući da se sukobljava s postojećim odnosima snaga između kapitalista i zaposlenih. Jedino države sa slabo razvijenim sustavom socijalne zaštite i fleksibilnim tržištem radne snage mogu konkretno provesti u praksu politiku ostvarivanja pune zaposlenosti. U tim državama učinak pune zaposlenosti na pregovaračku moć zaposlenih nadoknađuje se relativnim nedostatkom različitih vrsta posla. A time se može objasniti makroekonomska aktivnost SAD-a i europska pasivnost. Na taj se način stvara svjetska ideologija. Kao i svaka druga ideologija, i ova sadrži elemente za analizu koji mogu biti uvjerljivi, ali se susreće i s mnogim proturječjima u stvarnosti. Ako, uz određeno ograđivanje u odnosu na kratkoročni razvoj situacije, promotrimo prosječne gospodarske rezultate industrijaliziranih država u posljednjih dvadeset godina, može nas iznenaditi samo njihova sličnost, osobito kad je riječ o stopi gospodarskog rasta. Suprotno sadašnjoj ideologiji, izgleda da raznolikost njihovih sustava socijalne zaštite nema nikakvog utjecaja na njihovu sposobnost bogaćenja. Čini se da demokratske države uživaju mnogo veću slobodu pri biranju stupnja društvene solidarnosti koji će najbolje odgovarati njihovoj kulturi i, prema tome, njihovu socijalnom modelu, nego što se to obično kaže. Jer, dugoročno gledano, pretjerano ideologiziranje pri biranju oblika društva može dovesti do izazivanja velike socijalne neravnoteže i do najvećih financijskih poremećaja. Azijska kriza, drugim riječima, kriza država u kojima se doslovno primjenjivala nova makroekonomska ideologija, za to je najbolji primjer. Jer ideologija tržišta sukobljava se s ograničenjima koja spominju i sami teoretičari tržišta, ali se to rijetko gdje uči. Čak i najbolje funkcioniranje tržišnog gospodarstva, iako stvara najviše bogatstava, ne jamči preživljavanje cjelokupnom stanovništvu. Taj strukturalni nedostatak tržišnog gospodarstva glavni je razlog za stvaranje socijalnog modela, za uvažavanje kolektiva i za solidarnost. Na taj se način tržište i 'socijalizam' nalaze na istome brodu, budući da prvo nema nikakvog smisla bez drugoga. Stoga je donekle ograničeno predlaganje tržišta građanima kao nedostižnog cilja pod izgovorom da oni koji posjeduju kapital traže goleme prihode. A osobito se mora izbjeći da, zbog mladenačkog oduševljavanja novom ideologijom, države u svijetu počnu provoditi reforme koje će im kasnije otkriti tu nemilosrdnu mogućnost tržišta da obavi odabir nad stanovništvom koje treba preživjeti", piše francuski ekonomist Jean-Paul Fitoussi. 150216 MET jul 98