BIH-LJILJAN-(NE)PRISTAJANJE-18-5

BOSNA I HERCEGOVINA LJILJAN 18.-25. V. 1998. (Ne)pristajanje "Jedna od bitnih konstanti bosanskohercegovačkog iskustva u posljednjih sedam-osam godina jest činjenica da mu realno stanje, u većoj ili manjoj mjeri, nije u prilog. Stoga su i varijacije u izboru strategije probosanske politike uvijek podrazumijevale otpor prema tzv. realitetu i argumentima činjeničnog stanja, u korist očuvanja stoljećima potvrđenog bosanskohercegovačkog identiteta", napominje Kasim Begić u uvodu kolumne. (...)Dayton je za BiH, i to je krucijalni, ovjeren od međunarodne zajednice, argument za probosansku politiku. Što znači u ovom kontekstu spomenuto pristajanje ili nepristajanje, pogotovo u odnosu na još uvijek snažna dva antibosanska politička projekta koja su prethodila Daytonskom sporazumu. Nepristajanje sa stajališta BiH u njezinu punom značenju, znači čuvanje Daytonskog sporazuma i njegovu adekvatnu provedbu, jer to je ključ poraza političkih opcija koje tzv. mirovno rješenje nalaze samo u podijeljenoj Bosni", ocjenjuje Begić. Drži da su, nasuprot tome, "neka pristajanja u dvoipolgodišnjoj provedbi Daytonskog sporazuma... zanemarila istaknuto stajalište, ili u najmanju ruku s aspekta probosanske politike izazivaju dvojbe". Izdvaja pritom konkretne primjere i piše: "Ako se u ožujku 1996. pristaje na zonu slobodne trgovine Federacije BiH i Hrvatske, po sustavu paralelnih odnosa, to isto pravo ima i drugi entitet, a posljedica toga su dvije zone slobodne trgovine, dvije carinske unije i nema ništa od Ustavom utvrđenog jedinstvenog ekonomskog prostora BiH. Ako se na prvoj godišnjoj Konferenciji za implementaciju mira, u prosincu 1996. pristane na 'razvijanje programa za integraciju izbjeglica i raseljenih osoba koje se žele naseliti u oblastima njihova izbora, korak od toga jesu 'većinska' i 'manjinska područja', a to znači, ne samo pojeftinjenje Aneksa 7 nego i pristajanje na etničke predznake pojedinim dijelovima BiH. Ako Federacija BiH i Republika Srpska sklapaju međusobno carinske aranžmane, onda to znači legaliziranje podebljanja međuentitetske crte i nema ništa od Ustavom zajamčene slobode u kretanju ljudi, roba, usluga i kapitala odnosno odsutnosti bilo kakva upravna nadzora na toj crti. Ako se pristane na funkcioniranje državne strukture po sustavu što se dogovore entiteti i uz puni stranački konsenzus u svim pitanjima, onda ne vrijede ustavne odredbe o izvornoj nadležnosti BiH, i funkcionalno ona postaje labava unija, a ne država; Ako se u zakonu o vanjskom dugu BiH, pristane na sukcesiju duga države na entitete, onda treba znati da je korak nakon toga da entiteti a ne BiH postanu sukcesori bivše SFRJ". Begić upozorava kako ti primjeri "pojedinačno ne moraju značiti revidiranje Daytona, ali u slijedu upiti ove vrste su neminovni", pogotovo stoga što im je "zajedničko ishodište - legaliziranje činjeničnog stanja. Taj najnoviji Tuđmanov prijedlog o 'kantoniziranju Bosne' je na slijedu da se činjenično stanje potvrdi. A Daytonski sporazum traži upravo suprotno, odnosno promjenu činjeničnog stanja. U ovom kontekstu treba i procjenjivati 'bosansko' pristajanje ili nepristajanje u okviru nadasve složenog mirovnog procesa", ocjenjuje na kraju Begić. 190155 MET may 98