13. V. EL PAIS - O NEOLIBERALIMA-

ŠPANJOLSKA EL PAIS 13. V. 1998. Protuliberalna revolucija "Mnogi od nas pitaju se je li sama riječ 'neoliberalizam' pogodna za označivanje i opisivanje onoga što mi danas podrazumijevamo pod time kad je izgovaramo. Jer, čini se da ta pojava, utopija i program, koju nazivamo neoliberalizam, više naginje ograničavanju slobode pojedinca nego nego njezinu proširivanju, kako je to pokušavao učiniti klasični liberalizam iz XVIII. i XIX. stoljeća. O toj sam temi pisao u podlistku objavljenom u zbirci 'Cristianismo y Justicia' pod naslovom 'Velike proturječnosti suvremenog neoliberalizma'. A sada bih želio još točnije odgovoriti na to pitanje. Pitanje je zapravo da li neoliberalizam, takav kakav se propovijeda i kakav se primjenjuje u praksi, proširuje slobodu pojedinca i društva ili ih ograničava i smanjuje. Jer, kad bi takvo bilo stvarno stanje, ne bismo tu pojavu nikako mogli nazivati neoliberalizmom. Prije bismo mogli govoriti o protuliberalnoj doktrini i praksi. Ako se proučavanju povijesti ekonomske misli priđe bez predrasuda, može se doći do zaključka da je socijalizam, u svojim različitim oblicima u kojima se pojavljivao u XIX. stoljeću, logična posljedica liberalizma. Jednakost ljudi pred zakonom, ljudska prava, slobodno poslovanje i zarađivanje novca shvaćano je kao mogućnost na koju u načelu imaju pravo svi ljudi, i to je neizbježno uzrokovalo kritiziranje golemih razlika u podjeli stečenoga u industrijskoj revoluciji te pokušaje pronalaženja nove organizacije podjele dobara, kako bi se stvorila jednakost i na gospodarskom polju, ta sloboda i jednakost koja je opće prihvaćena na političkom i pravnom polju. Uostalom, dovoljno je pročitati članak koji je J.S. Mill napisao o onome što on naziva komunizmom kako bi se shvatilo kakav je bio etički poticaj prema naprijed koji je klasični liberalizam donio u svrhu smanjivanja socijalnih razlika. S druge strane, analize zakona o ovlastima i podjeli proizvodnog viška koje donose klasični liberali u političkom gospodarstvu - osobito kad je riječ o suprotstavljanju interesa kapitala i rada - navode neke na to da se pobune protiv sudbine radništva. Marxa se ne može zamisliti bez teorija Adama Smitha, Saya, Ricarda, Malthusa i dr. Qesnaya. Ovo spominjem kako bih naglasio da su razlike između klasičnih liberala i sadašnjih neoliberala goleme. Ovi posljednji bave se gospodarstvom koje raščlanjuje odnose između ekonomskih varijabla u društvenoj praznini u kojoj društvene ustanove i mnoštvo oblika ljudskog ponašanja ne utječu na rezultat. A oni su se bavili političkim gospodarstvom koje je promatralo aspekte društvenoga života koji su utjecali na ekonomsku stvarnost i na koje je i ona utjecala. Neoliberalizam traži procese poput globalizacije, na temelju apsolutnog determinizma ('moguća je samo jedna politika'), a politička ekonomija je oduvijek smatrala da ljudi mogu upravljati gospodarskim procesima i da ništa nije unaprijed određeno u ljudskom društvu te da se sve može promijeniti, a ljudski život poboljšati. Za to je dovoljno pogledati poglavlje o 'predvidljivoj budućnost radničke klase' (John Stuart Mill, Principles of Political Economy). Monopoli su bili neprijatelji društva protiv kojih su se klasični liberali borili bez predaha, a neoliberali ih toleriraju i promiču, svojim teorijama o konkurenciji i globalizaciji, spajanje i kupovanje tvrtki, a to je način stvaranje monopola i uklanjanja konkurencije. Zarada je kod Smitha i kod klasičnih zagovornika liberalizma djelovala u kontekstu zakonitoga, građanskoga i 'fellow feelinga', a neoliberali namjeravaju ukiniti bilo kakav oblik zapreka za bogaćenje malog broja ljudi. I na kraju, država je trebala igrati važnu ulogu u gospodarskom životu, kako bi provela ono što ne bi mogao nitko drugi, ni osoba ni ustanova, kako piše J. S. Mill. To je supsidijarna uloga, naravno, ali u dva smisla te riječi: da ne posreduje kad to nije nužno i da bude odgovorna za sve što podrazumijeva opće dobro. Za neoliberale 'država nije rješenje, ona je problem'. Klasični liberali su izmislili porezne sustave koji su osiguravali djelotvornost i ravnopravnost. A neoliberali se bore protiv toga u ime nužnosti ulaganja i rasta bogatstava. Kad se sve rezimira, neoliberali su ispali posve drugačiji nego što bi trebali biti i napuštaju sve ono što su propovijedali liberali, u ime opstanka jačega. Neoliberalizam kaže da je sloboda pojedinaca, udruga (kooperativne, sindikati, nevladine organizacije itd.), pa čak i država, ograničena neizbježnim silama koje vladaju na globalnom tržištu i da se tu ništa ne može spriječiti. Da je bolje dragovoljno prepustiti se onome što je neizbježno i pustiti da nas nosi. Kad čujemo takve govore, onda možemo slobodno govoriti o konzervativnoj protuliberalnoj revoluciji, ili jednostavno o protuliberalnoj revoluciji", piše Luis de Sebastian, profesor ekonomije na sveučilištu Ramon Llul iz Barcelone. 140154 MET may 98