FAZ-CRVENI KROVOVI SU ZNAK NADE - 5. V.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 5. V. 1998. Crveni krovovi u Bosni su znak nade "Već pri slijetanju u Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, vidi se koliko se toga u posljednje dvije godine promijenilo na bolje: poput crveno obojenih pjega pojavljuje se bezbroj nanovo pokrivenih krovova ispod kojih opet žive ljudi. Poslije slijetanja i tijekom vožnje u središte grada, vidi se koliko su još velika oštećenja. Dvije i pol godine poslije sporazuma u Daytonu, Bosna i Hercegovina pruža sliku zbrke, miješa se ponovno stečena normalnost svakodnevnog života o kojoj svjedoči pulsirajući život u središtu Sarajeva i na Baščaršiji, s ponekim iznimkama civilizacijskog stanja. Kad je sredinom prošlog stoljeća osmanski guverner Omer Paša Latas stigao u Sarajevo kako bi tamo proveo reforme sultana iz Carigrada, morao je slomiti otpor uglednika 'Sarajbosne' - kako se tada zvalo Sarajevo. U naše je doba kao 'namjesnik' u službi međunarodne zajednice Španjolac Westendorp pred sasma drukčijom, možda puno težom zadaćom. Mora pomoći Bosancima u provedbi Daytonskog sporazuma i ponovno ustrojiti zemlju koja želi izgraditi tržišno gospodarstvo, ali najprije mora ukoniti ratne štete, i to materijalne i duševne. O daljnjem razvitku nedavno je pokušao steći dojam bonnski ministar za gospodarsku suradnju i razvitak Spranger, tijekom dvodnevnog posjeta Sarajevu i Tuzli. Njemačka daje deset posto financijske pomoći koja se Bosni dodjeljuje i međunarodno i bilateralno. Osim toga su Nijemci zastupljeni u programu izgradnje u liku Društva za tehničku suradnju (DTS) i drugih dobrotvornih organizacija. U okviru postrojbe SFOR daju 2800 vojnika Bundeswehra za očuvanje mira, što stanovništvo visoko cijeni. Najnoviji nasilni sukobi naime pokazuju da napetosti između tri etnije Bosne nisu nestale. Općenito vlada shvaćanje da će poslije povlačenja postrojbe SFOR ponovno otvoreno izbiti. Ujedinjeni narodi su 1998. službeno proglasili 'godinom povratka izbjeglica'. Taj je proces otpočeo, no pred Bosnu postavlja teško savladive poteškoće. Predsjednik države Izetbegović potvrdio je Sprangerovo mišljenje da se Bosanci moraju vratiti jer ih zemlja treba za obnovu. To govori i njemačka dužnosnica za ljudska prava Bärbel Bohley koja se već neko vrijeme u Sarajevu bavi ponovnom integracijom Bosanaca koji su se vratili. Od 345 tisuća izbjeglica registriranih u Njemačkoj, u Bosnu se vratilo 115 tisuća, oko jedne trećine. Od preostale dvije trećine tri četvrtine potječu iz srpske republike (RS) u Bosni koja za sada ne prihvaća povratnike. Zbog toga cijelom poslu povratka previđenom Daytonskim sporazumom koji bi trebao ispraviti rezultate etničkih čišćenja, prijeti propast. Poboljšanje stanja mogao bi postići samo pojačani međunarodni pritisak na vladu RS-a u Banjoj Luci. U Sarajevu se očito muče s reintegracijom povratnika. Samo djelotvorna organizacija koja ima pregled brojeva, porijekla i mogućnosti reintegracije, po Sprangerovom bi mišljenju mogla podnošljivo oblikovati proces povratka. Sada postoji opasnost od kaosa, jer je za sada nemoguć povratak Bošnjaka (Muslimana) u njihova mjesta u srpskoj republici i jer je naseljavanje u drugim područjima teško. To je očito primjerice u kantonu Tuzle gdje na manjoj površini od predratne živi daleko više ljudi. Pitanje povratka izbjeglica opterećeno je i time što neki povratnici slušaju da su se sklonili na sigurno u Njemačkoj, dočim su drugi tijekom rata od 1992. do 1995. ustrajali i pružali otpor. Tu se ponovno bude averzije i negativni osjećaji. Od izbijanja rata Njemačka je za bosanske izbjeglice potrošila 17 milijarda maraka, no ni Bonn nema točan pregled koliko je izbjeglica odakle došlo. Na želju za povratkom djeluje i to što u razorenoj zemlji ima premalo radnih mjesta za povratnike. Spranger je naglasio da taj problem Bosna i Hercegovina mora sama riješiti. Bonn može samo, kao do sada, dati pomoć na mnogim područjima. Kad je rat završio, skoro je cijela Bosna bila prekrivena minama. Do danas nije puno drukčije. I Sarajevo je okruženo minskim prstenom koji se uklanja pomalo i minucioznim sitnim koracima, kako primjerice rade suradnici organizacije 'Help' u teško pogođenom dijelu grada Dobrinji u blizini zračne luke. Izvan užega gradskog područja i izvan cesta nitko se ne smije bezbrižno kretati. Potresno je vidjeti kako se polažu i nove mine, i to od ljudi koji poslije povratka žele izravnati račune sa svojim bivšim susjedima. Izgledi za normalizaciju političkih odnosa u Bosni ocjenjuju se sasma različito. Dok pripadnici dobrotvornih organizacija ili suradnici Europske unije kao i Ujedinjeni narodi odaju stanoviti optimizam, drugi su skeptični. Rane rata još ni izdaleka nisu zarasle. Proći će desetljeća dok će jedni drugima moći bez predrasuda pogledati u oči. Cjelovitu državu Bosnu i Hercegovinu dokinuti kao fikciju, bilo bi prejednostavno a i nepravedno, no svaka etnija brine najprije o sebi. U hrvatsko-bošnjačkoj federaciji stvari teku jamačno bolje nego u prvo vrijeme poslije svršetka rata, čak i u problematičnom Mostaru, glavnom gradu Hercegovine; no stanje ispod mirne površine i dalje je napeto i nepredvidljivo, iako mnogi govore da si nešto takvo kao što je bosanski rat neće i ne mogu više priuštiti, da su naučili svoju lekciju. Sve veće napetosti u srpskoj pokrajini Kosovu s 90 posto albanskog stanovništva koja je u susjedstvu Bosne, izazivaju novu nesigurnost. Neki se boje da bi iskra tog nemira mogla doletjeti ako se sukob pretvori u otvoreni rat. Multikulturno Sarajevo je grad uglavnom obilježen islamom. No ne osjeća se pretjerana vjerska revnost. Doduše iranski je kulturni centar vidljiv svima i očito je namjerno u središtu grada, no većina malih džamija smještenih u pokrajnjim sarajevskim ulicama svjedoči o nenametljivoj vjerskoj praksi. Vjera u kulturnom identitetu stanovništva ima važnu ulogu, osobito poslije katastrofa ovoga rata. Osim malobrojnih fanatika, njeguju 'europski islam', kako se kaže. Književnik Dževad Karahasan jedan je od vodećih likova u kulturnom životu Bošnjaka. Vjerski vođe Muslimana, katolika i pravoslavnih uvijek istupaju zajedno i prizivaju mir između vjera. Takve simbolične poteze ne treba podcijeniti u zemlji poput Bosne i Hercegovine. Parlament vijeća o pitanju treba li javne ploče u buduće ispisivati na 'tri jezika' zemlje - bosanskom, hrvatskom i srpskom - uz stanovništvo koje se u svakodnevnom govoru sporazumijeva bez teškoća. O tome se može misliti što se hoće" - drži Wolfgang Günter Lerch. 060044 MET may 98