NJEM SZ-EURO-30.IV/1. V.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 30. IV./1. V. 1998. Euro, euro über alles "Monetarna unija ne počinje tek sljedeće godine nego već sljedeću nedjelju. Čim čelnici država i vlada Europske unije idućega vikenda imenuju onih jedanaest zemalja koje su voljne ujediniti se s eurom, ministri financija tih zemalja krenut će na djelo i svoje valute nerazdvojno povezati. 'Jaka' marka tada više neće postojati. Od nedjelje će ostatak svojeg života vjerojatno vrijediti 3,32 francuska franka, 101 portugalski eskudo ili 1109 talijanskih lira. Životni vijek marke mjeri se još samo mjesecima. Građani Savezne republike će doduše i iduće godine - čak do kraja 2001. - moći plaćati uobičajenom markom. No zapravo već od 1. siječnja 1999. ona više nije prava valuta nego, kao i pfenig ili groš, samo ime jednog dijela eura, upravo polovica jednoga eura. A o tome hoće li se s pola eura moći kupiti isto toliko koliko danas s jednom markom, od 1. siječnja više neće određivati Bundesbanka nego neiskušana ustanova za koju nema uzora. Ne ide li sve to prebrzo? Vijeće europske središnje banke je eksperiment koji čak nije ni pod dobrim znakom, kao ni cincarenje za šefovsku stolicu. Nije li to natezanje posljednji znak upozorenja da s eurom treba pričekati još tako dugo dok se države članice koje bi zajednički trebale njegovati svoju valutu, barem ne oslobode svojih djetinjastih nacionalnih ljubomora? No kancelara i njegove stručnjake ništa ne ljuti toliko kao tužaljka da euro dolazi prerano. Od prije točno 31 godine - u veljači 1967. tadašnji je bruxelleski povjerenik i kasniji šef francuske vlade Raymond Barre predočio prvi plan - Europljani stalno odbijaju monetarnu uniju. Helmut Kohl ima pravo, euro ne stiže prerano. Čak i ona monetarna unija koju je zaključila koferencija na vrhu tadašnjeg EEZ-a 22. ožujka 1971. za kraj 1980. ne bi bila prerana. Naprotiv, imala je povoljnije pretpostavke nego euro, jer njezini vjerojatni sudionici, šest zemalja osnivača EEZ, Benelux, Francuska, Italija i Savezna republika te Irska, bolje su pristajale zajedno nego današnjih jedanaest. No tada je izbila naftna kriza i postalo je jasno da bi europska monetarna unija u dvojbi mogla funkcionirati samo kao priredba za lijepa vremena. U Francuskoj je država držala pametnim kupiti nafte za 20 godina unaprijed jer je mislila da će cijene i dalje rasti. U Njemačkoj, naprotiv, nitko nije došao na zamisao da državi preda odgovornost za nabavu nafte. To je bila stvar gospodarstva, a ono je lukavo špekuliralo s padom cijena. Monetarna unija sedamdesetih je propala, ne stoga što bi bila prerana, nego stoga što su države partnerice u krizi instinktivno tražile svoje, različite izlaze. Takvo se ponašanje do sada malo promijenilo. Današnja kriza je nezaposlenost, a prigovori oporbe vladi u Bonnu odražavaju prijepor pred kojim će se naći i buduća europska središnja banka ako uskoro ne padne broj nezaposlenih. Njemačka bi trebala slijediti primjer Francuske, savjetuje Oskar Lafontaine, jer bi u suglasnosti s Francuzima htio potaknuti središnju banku da borbi za radna mjesta dade prednost pred stabilnosti cijena. Ako će Theo Waigel i sljedeće godine biti ministar financija, ne će biti za to, jer zna da između stabilnog novca i pune zaposlenosti nema razlike. No ta spoznaja neće umiriti dogmatski prijepor, ni u Bonnu ni u budućoj monetarnoj uniji. Savezna Republika neće zbog toga doći u opasnost. No monetarna unija bez političke unije po svim bi iskustvima teško podnijela takvu svađu. Nije li to pesimizam? Euro-zemlja ipak se osniva, unatoč 18 milijuna nezaposlenih u EU. Zapravo između maastrichtske monetarne unije i svih prijašnjih pokušaja postoji velika kvalitativna razlika. Maastricht ne proizlazi iz gospodarske računice nego političkih motiva, a oni potiskuju gospodarske prigovore i proturječnosti. Ponovno ujedinjenu a time zapravo preveliku Njemačku držati postrojenu pomoću monetarne unije kao i za sva vremena riješiti se dominacije Bundesbanke, to su ipak interesi kojih se partneri eura neće tako brzo odreći. Ali onda će i u buduće, htjeli ne htjeli, morati pristajati na kompromise. Tako će u euro-zemlji uvijek biti borbe između onih koji će željeti očuvati valutu zbog blažene uspomene na marku prije zahvata političara, osobito socijalpolitičara i onih koji će u novoj novčanoj eri opet pokrenuti stare pohlepe. Kako će u tomu proći euro, napeto je pitanje" - zaključuje Winfried Münster. 040051 MET may 98