US THE WASH TIMES 6. IV. EURO UVODNIK

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 6. IV. 1998. A što je euro? "U prosincu 1991., europske političke vođe dogovorile su se u Maastrichtu o uspostavi središnje europske banke koja bi izdavala zajedničku valutu, euro. U to se vrijeme vjerojatnost da će doslovno svih 15 članica EU ispuniti oštre uvjete do roka 1998. činila neznatnom. Zaista, još je prije godinu dana izgledalo je sigurno da južnomediteranske zemlje Italija, Španjolska i Portugal neće uspjeti na vrijeme zadovoljiti uvjete. Ipak, uz pomoć kreativnog računovodstva, prodaje imovine u posljednji trenutak te općeg petljanja, EU je prošli tjedan potvrdila da je svaka od 11 članica (uključujući Italiju, Španjolsku i Portugal) koja želi promijeniti nacionalnu valutu u euro, zadovoljila uvjete. Italija, Španjolska i Portugal priključit će se eksperimentu zajedno s Njemačkom, Francuskom, Austrijom, Irskom, Finskom, Luksemburgom, Belgijom i Nizozemskom. Samo se Grčka nije uspjela kvalificirati, dok su Velika Britanija, Švedska i Danska izabrale zadržati vlastite valute, barem zasad. Kriteriji koje su države trebale ispuniti (ili barem približno ispuniti, kao što se u nekim slučajevima pokazalo), sastojali su se od smanjivanja proračunskih manjkova na 3% gospodarskog outputa, odnosno bruto domaćeg proizvoda; smanjivanje nacionalnog duga na 60% BDP-a; smanjivanje godišnjih stopa inflacije unutar 1,5% odstupanja od prosjeka tri najbolje države; te postizanje stabilnog tečaja. Njemačka je središnji igrač ove drame. A nije tajna da je većina Nijemaca sumnjičava prema mijenjanju svoje čvrste marke za valutu na čiju će vrijednost utjecati gospodarska politika koju slijede njihovi južni susjedi, koje oni smatraju manje discipliniranima. Ipak, njemački kancelar Helmut Kohl dosljedno vodi kampanju u korist eura, kojeg smatra svojim krunskim doprinosom dugoročnom procesu koji će na posljetku politički združiti Europu, zauvijek oslobađajući kontinent od ratova koji su ga dva puta uništili u ovom stoljeću. Ipak, usprkos svim izvanrednim diplomatskim postignućima g. Kohla, njegovo slijeđenje eura pogrešan je potez. Euro će prije pogoršati, nego poboljšati europske političke probleme. Radi se o tome da 11 članica EU koje prihvaćaju euro, za razliku od američkih država, predstavljaju slabe kandidate za zajedničku valutu. Atributi koji zajedničku valutu čine tako prikladnom za Sjedinjene Države, Europi nedostaju. U Sjedinjenim su Državama dohoci i cijene relativno fleksibilne unutar 50 država. Amerikanci, koji dijele jezik i kulturu, slobodno se kreću iz jedne države u drugu u potrazi za gospodarskim mogućnostima (primjerice, poslom). Iako svaka država ima vlastiti proračun, federalni proračunski izdaci uvelike nadvisuju ukupne izdatke država. Svi ti čimbenici važni su, zapravo, neophodni, da ublaže gospodarske šokove koje pogađaju jedno područje dok istovremeno koriste drugom. Tu nam padaju na pamet naftni šokovi sedamdesetih godina. Autodjelatnici selili su iz Michigana u Teksas, no pomisao da bi se Francuz preselio u Bavarsku čini se smiješnom. On čak ne bi preselio iz Pariza u Nicu. Američka federalna vlada prikuplja milijarde dolara poreza te ih kao transferna plaćanja alocira onima kojima trebaju. U bogatijem, sjevernom dijelu Italije postoji toliko ljutnje zbog poreznih davanja koja se redistribuiraju prema jugu, da je izbio separatistički pokret. Na posljetku, kruta i visoko regulirana europska tržišta rada unaprijed isključuju prilagodbu nadnica da bi privukla više ulaganja u područja koja prolaze kroz disproporcionalne napade nezaposlenosti. Mehanizam koji su europske države imale za ublaživanje stvarnih šokova bili su devizni tečajevi. A sad se čini da su europske vođe odlučile ukloniti tu mogućnost zbog časnog, ali pogrešnog, slijeđenja političkog jedinstva koje teško da ćemo vidjeti na kraju tunela zajedničke valute, zaključuje list." 070216 MET apr 98