US WALL ST. JOURNAL 7. IV. BRZEZINSKI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WALL STREET JOURNAL 7. IV. 1998. Rusija posrće prema reformi "Iznenadni izbor nepoznatoga tridesetpetogodišnjeg Sergeja Kirijenka na mjesto ruskog premijera podcrtava činjenicu da je 'smuta' daleko od kraja. 'Smuta' je ruski izraz za povijesno razdoblje u kojem prevladavaju očaj, tuga i nevolje. Neuspjeh sovjetskog sustava i razmrvljenost staroga ruskog carstva bacila je Rusiju u duboku i produženu krizu koja je istovremeno politička, gospodarska i psihološka", piše bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski. "Temeljna stvarnost današnje Rusije jest da je ona zbrkana kombinacija anarhije i demokracije, osobne diktature i kaosa u vladi, umirućeg socijalnog gospodarstva i parazitskog kapitalizma, kao i nostalgije političke elite za statusom supersile te javnosti umorne od imperijalističkih težnji. U tom zbrkanom i kontradiktornom ambijentu predsjednik Jeljcin igra ulogu izabranog ali inače arbitrarnog cara. Poput cara, on je iznad politike, voli narod i osjeća njegov bol. Umjesto da osmisli ozbiljni program reforma, g. Jeljcin povremeno 'skine nekoliko glava' (ministarskih, ili čak premijersku) kao dokaz svoje naklonosti prema odanim podanicima. Opravdavajući čudno imenovanje mladog premijera,g. Jeljcin je čak (vjerojatno nesvjesno) evocirao sjećanje na Staljina: 'Prije rata, imali smo ministre stare 27, 30, 32 godine ... Godine nisu odlučujući čimbenik.' Staljinova je vlada bila mlada zbog toga što su gotovo svi stariji članovi ustrijeljeni. No Jeljcinova ležerna opaska na nju pokazuje kako on sebe doživljava kao velikog, djelotvornog moćnika koji je iznad običnih pojedinosti svakodnevnog bavljenja politikom. Njegova je uloga da pasivno predsjeda te lomi kalupe koje nameću 'sud' ili stari 'aparat'. Ta složena stvarnost ne uklapa se baš u prilično utopijsko stajalište koje Clintonova vlada službeno propagira: da je Rusija već djelotvorna demokracija. S tim ružičastim naočalama, 'Bill' i 'Boris' osobni su prijatelji jer su obojica izabrani da upravljaju velikim demokratskim sustavima. To ih čini članovima ekskluzivnog kluba demokratskih vođa koje povezuju zajednička strast za vladavinom zakona, slobodom izbora i ljudskim pravima. I čak kad g. Jeljcin ponešto odstupi od tih norma, primjerice kad sravni sa zemljom čečenski glavni grad Grozny, on zaslužuje našu svesrdnu potporu jer on je navodno demokrat. Mnogo takvog optimizma prožima službeno stajalište o ruskom gospodarstvu. Govori se da je ono većim dijelom privatizirano, s novom poduzetničkom klasom koja je zamijenila stare staljinističke aparatčike. Službeno se objavljuje da je gospodarski rast baš iza ugla. (...)U posljednje dvije godine, ruski gospodarski oporavak samouvjereno se i opetovano predviđao, pa zatim odgađao. Pristajući uz tu optimističku perspektivu, Washington obraća malo pažnje na činjenicu da je veoma visok postotak milijarda dolara poslanih u Moskvu od 1991. doslovce ukraden. Također, kojih 50% zapadnih ulaganja u rusko gospodarstvo ograničeno je na Moskvu, gdje živi politička elita. Tužna je činjenica da je nova gospodarska elita Rusije gotovo potpuno parazitska te da ne ulaže u rusku budućnost već da živi raskošno ili svoje bogatstvo sprema na Zapad. Da stvari učini gorima, raskorak između novih bogataša i starih siromaha proširuje se. Ne radi se samo o zakašnjenjima isplata dohodaka i širenju masovnog siromaštva. (Kojih 22% stanovništva toliko je osiromašilo da bi se smatrali sretnima da žive na razini američkih primatelja socijalne pomoći.) Raskorak je i psihološke naravi. Ruska elita - posebice moskovska politička elita - još sebe doživljava kao vodeću globalnu silu te žudi za svjetskim priznanjem kao takvim. Kao suprotnost tome, ruski narod, zaokupljen svakodnevnim problemima, ogorčen je i otuđen od 'nove klase' te nije posebice zainteresiran za globalni status Rusije ili njezin stari imperijalistički nagon. Taj je raskorak bio dramatično očevidan za vrijeme rata protiv Čečenije, a zjapi i danas što se tiče pitanja proširenja NATO-a. Elita je u cijelosti podupirala rat protiv Čečena; neki ga čak i danas zagovaraju. Mase, tmurne i mrzovoljne, jer njihova su se djeca morala boriti i umirati, ne mogu manje mariti za to je li Čečenija dio Rusije il ne. Danas postoji isti taj raskorak glede proširenja NATO-a. Kad bi ozbiljno shvatili uvodnike 'The New York Timesa', koji je u prošlih godinu dana reciklirao kojih 25 ponavljajućih navještenja proširenja, čovjek bi morao zaključiti da je ruska javnost intenzivno zaokupljena tim pitanjem. Zapravo, uvodnici tvrde da će se ruska javnost, zbog nesklonosti prema uključenju srednje Europe u zapadni savez, okrenuti ili komunizmu ili nacionalizmu te čak aktivno poduprijeti ponovno započinjanje hladnog rata. No mnoga su ispitivanja javnog mnijenja pokazala da ruske mase uopće ne mare, da je iznenađujuće visok postotak ravnodušan te da samo ruska vanjskopolitička elita (koju još uvijek većim dijelom čini starosovjetska vanjskopolitička elita) ozbiljno prigovara, zbog svoje nostalgije za izgubljenim statusom. U korijenu kako pretjeranog optimizma o ruskoj stvarnosti, tako i bojazni o ruskoj imperijalističkoj osjetljivosti, nalazi se neuspjeh da se prepozna složen, pa čak i kontradiktoran karakter ruske smute. Pretvaranje Rusije u modernu, postimperijalističku, europskiju i napokon potpuno demokratsku državu bit će spor i neujednačen proces. Na sreću, ruska javnost i mlađi naraštaj počinju shvaćati da se nova postimperijalistička Rusija mora usredotočiti na unutrašnju modernizaciju, a ne vanjske ambicije. Za Zapad, političke su implikacije jasne. Rusiji i dalje treba pomagati, a NATO se treba proširiti. Samo će se tad stvoriti stabilni unutrašnji i vanjski uvjeti za konačno izrastanje Rusije u demokratsku i neimperijalističku državu, Rusiju koja je pomirena kako sa svojim novim statusom tako i s europskim susjedima. G. Jeljcin je možda razdražljiv, kapriciozan i ekscentričan. No on je presudni katalizator u teškom procesu mijenjanja ruskih nazora. G. Jeljcin je, možda više od Mihaila Gorbačova, izazvao raspadanje Sovjetskog Saveza. On je pozdravio neovisnost baltičkih država. G. Jeljcin je imenovao mladog gospodarskog reformista Jegora Gajdara, kao vršioca dužnosti premijera, kako bi pokrenuo gospodarstvo; g. Gajdar je dvije godine obavljao taj posao. Jeljcinovo najnovije imenovanje još jednog mladog i nepoznatog reformista na mjesto premijera pokazuje da je, nakon petogodišnje stanke pod starim aparatčikom Viktorom Černomirdinom, g. Jeljcin opet instinktivno osjetio potrebu za novim prodorom inovacije. Svaki takav prodor čini obnovu prošlosti manje mogućom te Rusiju vodi nešto bliže kraju ove smute." 080202 MET apr 98