SZ - EU - 30. III. 1998.

NJEMAČKA SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 30. III. 1998. Prilika Europa "Bude li po želji država i šefova vlada EU-a, Europska će unija početkom idućeg stoljeća imati najmanje 20 članica. Prijamom istočnoeuropskih država trebala bi konačno biti svladana desetljećima duga dioba kontinenta iz doba hladnoga rata. Između Buga i Atlantika nastaje unutarnje tržište koje će u budućnosti imati više od 500 milijuna ljudi. Početkom ovoga tjedna u Bruxellesu počinju pregovori o prijamu sa šest kandidata, Poljskom, Mađarskom, Češkom, Slovenijom, Estonijom, kao i s Ciprom. Natjecalo se daljnjih pet država iz istočne Europe (Letonija, Litva, Bugarska, Rumunjska i Slovačka). Već prijam prvih šest favorita postavlja EU pred besprimjerni izazov: od pregovora o prijamu tijekom osamdesetih godina sa Španjolskom, Portugalom i Grčkom, političke su se i gospodarske činjenice zajednice temeljito izmijenile. Dok su tada zajednička pravila - takozvani acquis communitaire - ispunjavala samo jedan fascikl, danas su na oko 80 tisuća stranica. Samo za unutarnje tržište postoji više od 1300 smjernica i odredaba. Kandidati će doduše imati prijelazni rok, recimo za prilagodbu zakona o zaštiti okoliša ili ukidanje graničnih nadzora. No na posljetku će punopravna članica do zadnje točke i zareza morati ispunjavati acquis communitaire. Istočni Europljani ne moraju preraditi samo svoja narodna gospodarstva koja su još vladajuća u mnogim dijelovima starih državnih poduzeća nego i svoje uprave i pravosuđa moraju dovesti na razinu EU-a. Dvojbeno je može li to uspjeti za četiri ili pet godina, čemu se teži. EU bi tako mogao postati zarobljenikom svojih vlstitih obećanja. Upustio se u nerealan vozni red prijama čija je cijena krhki acquis communitaire. Prijamom južnoeuropskih država EU se razvila u divovsku mašineriju razdiobe subvencija. Strukturni bi i kohezijski fondovi morali pomoći da se izjednače velike socijalne i gospodarske razlike, one između sjeverne i južne Europe također. Granice su transfera koji gutaju milijarde dakako već davno dosegnute: Njemačka koja se bori s vlastitim gospodarskim problemima - primjerice izgradnjom novih saveznih zemalja - postala je rizničarem unije. Bonn godinu za godinom doznačuje oko 22 milijarde maraka više u proračun EU-a nego što dotječe natrag. Osim toga, uspjesi strukturne politike puno su skromniji nego što Bruxelles navodi. Gospodarska snaga Grčke postiže svega 65 posto prosjeka EU-a. Razmak se od polovice osamdesetih godina nije promijenio. U 25 najsiromašnijih regija EU-a, nezaposlenost je proteklih godina kontinuirano rasla sa 17,2 na 22,4 posto. Sličnu negativnu bilancu pokazuje i agrarna politika zajednice: čak polovicu proračuna EU-a progutaju izdaci za poljoprivredu. I poslije reforme iz 1992., pola milijuna poljoprivrednika, među njima 50 tisuća iz Njemačke, mora svake godine odustati od svojeg imanja. Uz stalni gubitak radnih mjesta tu je još i pritajeno izdubljivanje seljačkog prihoda. Samo malo bruxelleskog novca doista koristi poljoprivrednicima. Veći se dio tog apsurdnog sustava primjenjuje za podupiranje izvoza. Viškovi naime svršavaju u zemljama trećega svijeta i tamošnjim malim poljoprivrednicima oduzimaju tržište. Planirano proširenje EU-a je pitanje unutarnje reformske sposobnosti zajednice. Jer divovski troškovi - oprezne procjene polaze od oko 200 milijardi maraka do 2006. godine za istočnoeuropske kandidate - mogu se namaknuti samo ako se EU odluči na radikalnu promjenu svoje politike subvencija. No za sada se nažalost još ništa od toga ne naslućuje. Temeljni dokument koji je predočilo povjerenstvo, 'Agenda 2000', ne ide dalje od bojažljivih reformskih prijedloga. Za strukturnu politiku treba pripremiti još više sredstava. Ipak, već sada počinje u EU uobičajeno cjenkanje: zemaljski se političari boje da Bruxelles ubuduće više neće velikodušno pridonositi skupim projektima poput autocesta i elektrana na vjetar. Ujedinjeni europski seljački lobby juriša protiv sasma smislene promjene agrarne politike na izravnu pomoć u prihodu. Čak se i o maloj reformi dugo isprazno priča. Ali: ustrajanje na dosadašnjim strukturama neće se isplatiti. Najkasnije kad nove zemlje članice uđu u svoje urede u Bruxellesu, zajednica bi se mogla ugušiti u svojem vlastitom bijesu regulacije. Ako EU želi biti od koristi građanima, mora biti svjestan svojih temeljnih vrlina: slobodno unutarnje tržište, uključujući buduću monetarnu uniju, nadzor utakmice i zajednička trgovačka politika spram trećih država. Proširenje na istok nudi priliku za novi, vitkiji i djelotvorniji EU" - drži Andreas Oldag. 310345 MET mar 98