22. III. ŠPANJOLSKI EL PAIS - P. MATVEJEVIĆ - "CRNA KNJIGA KOMUNIZMA"

ŠPANJOLSKA EL PAIS 22. III. 1998. 'Crna knjiga komunizma' gledano s Istoka Predrag Matvejević piše o mogućim pogledima na prošlost komunizma: "Unatoč svojim nedostacima, 'Crna knjiga komunizma' nudi i nešto više od običnog zrcala. Nudi niz zrcala koja uvećavaju ili umanjuju, već prema slučaju, ali vrlo često iskrivljuju sliku. A to potvrđuju i duge i iscrpne raspre koje prate objavljivanje te knjige, najprije u Francuskoj, zatim i u nekim drugim državama, budući da se prevodi i na druge jezike, osobito u Italiji. U bivšu Istočnu Europu i u države koje još uvijek nazivamo 'slavenski svijet', gdje knjiga još nije prevedena, dolaze samo odjeci, kao neki usporeni učinak tiskanja te knjige. 'Već znamo što se događa', izjavljuje jedan od preživjelih iz gulaga. Jadno stanje u kojemu se nalazi izdavaštvo u većini tih država ne omogućuje brzo objavljivanje tako obimne knjige, ali već su otkupljena prava za tiskanje na više nego jednom slavenskom jeziku. Prigodom nedavnog putovanja u Rusiju imao sam priliku vidjeti više od 200 stranica Crne knjige koje, već prevedene, kruže ispisane na pisaćem stroju, ručno fotokopirane, poput nekakvog starog 'samizdata', tako dugo dok se ne pronađe izdavač koji će biti sposoban pokriti troškove 'normalnog' izdanja. To me podsjeća na vic koji se pričao za vrijeme Brežnjeva, o djedici koji je prepisivao 'Rat i mir' za svojeg unuka. Na pitanje zašto prepisuje knjigu koja se nalazi u svim knjižarama, on odgovara: 'Tko zna hoće li se već sutra nalaziti u njima'. Siromaštvo danas djeluje jednako tako kao što je nekada djelovala cenzura. Iako, naravno, čovjek nije u istoj opasnosti kao nekada. O komunizmu je već sve rečeno, tako da neke nove pojedinosti o onome na čemu ustraje bučna javnost, o onome što je prethodilo ili slijedilo, ne mijenja bitno sliku o njemu. Ekipa povjesničara i publicista koju je okupila izdavačka kuća Laffont, pod predsjedanjem Stephanea Courtoisa kao koordinatora, ima i neke bivše komuniste ili komuniste teoretičare koji se upuštaju u međusobne polemike. To nas ne bi trebalo iznenaditi, budući da smo to viđali i na Zapadu i na Istoku. U Francuskoj je prodano 200 tisuća primjeraka, a u Italiji 130 tisuća za samo dva tjedna, iako knjiga sama po sebi ne zaslužuje tako dobru prodaju. A da možda sam termin 'komunizam' nije 'neprikladan za nazivanje nekih režima koji su vrlo brzo izdali revolucionarne ideale?' Na to pitanje još nije dan odgovor koji bi svakoga zadovoljio. U knjizi se praktički sva pozornost posvećuje režimima koji su sebe smatrali komunističkima, a vrlo se malo pozornosti posvećuje samim komunističkim idealima. Takav način pristupa problemu ne vodi računa o komunističkim strankama koje su djelovale u ilegali, pod totalitarnim režimima, kao žrtve represije s jedne strane, i kao saveznice onih koji su diskreditirali njihove vlastite ideale, na drugoj. Ta 'crna knjiga' opet je snažno vratila na površinu staru svađu oko poistovjećivanja komunizma i fašizma, dodirujući temu koju jako vole neki povjesničari, a nazivaju ih 'revizionistima'. Sovjetski se komunizam malo razlikovao od nacističkog fašizma kad je riječ o slobodi njihovih građana. No, on je najprije uništavao 'svoje', dok je fašizam sustavno istrebljivao 'one druge', prema prethodno sastavljenom programu: Židovi, Slaveni, Romi itd. Procjene i vrijednosni sudovi u vezi s komunizmom i fašizmom, bez obzira na to jesu li donošeni individualno ili su međusobno povezani, uglavnom se razlikuju ovisno o tome koliko se usredotočujemo na početak ili na kraj. S jedne strane, zamisao o emancipaciji i spašavanju, a s druge isključivanje i uništavanje. Tu imamo jednakost, bratstvo, internacionalizam, a tamo superiornost, egoizam i rasizam. Ništa nije slično, sve je upravo suprotno. No, kad je riječ o konačnom rezultatu, i na jednoj i na drugoj strani postoje milijuni žrtava, a to je tragičan dokaz da ljudsku sudbinu određuju i najsvjetliji snovi i najmračnije namjere. Knjige posvećene komuizmu, čak i one najbolje napisane i povezane, poput 'Prošlosti jedne iluzije' Francoisa Fureta, ne uzimaju dovoljno u obzir raznolikost imaginarnih jedinica koje uspoređuju. 'Pozitivna imaginarna jedinica' (koja se često pretvara u mit) i 'negativna' (ili jednostavno kritična) obilježavaju cijelu povijest o kojoj je riječ. Na jednoj se strani nalazi Manifest i 'Prokletnici zemlje' (knjiga Franza Fanona, op. prev), Lenjin i Oktobar, Aurora, Spartak i internacionalne brigade u Španjolskoj, zatočeni Gramsci, crvena zastava nad Reichstagom, pokret otpora u Europi, Dugi marš u Kini, Granma na Kubi, Che Guevara, Ho-Chi- Min... Na drugoj je Kronstadt, sudski procesi i čistke, ubijanja i gulazi, Katynska i Kolimska šuma, Budimpešta 1956. godine, Prag 1968., 'zid sramote' u Berlinu, Crveni Kmeri i pokolji za Tienanmenu. Crvene knjige hvale one prve događaje, a crne se bave ovim posljednjima. I jedne i druge posežu i za manipulacijama, tako da su zapravo slične, iako polaze sa suprotnih stajališta. Istočna Europa, u političkom značenju te riječi - određena Drugim svjetskim ratom i razdobljem hladnog rata - nema nijedan valjan zajednički nazivnik za svaku od pojedinih etapa razvoja komunizma. Njezina je sudbina nehotice povezana s Rusijom. U svim mjestima te velike, sada smanjene države, danas se bez izmotavanja ponavlja da ni komunizam ni nacizam nisu ruske zamisli ili nekakva ruska filozofija. Zapadna Europa, gdje su nastali, previše je voljela svoja dobra i svoje blagostanje da bi se upustila u opasnosti koje je podrazumijevalo njihovo ostvarivanje. Za to je bila nužna ludost i velikodušnost Slavena, naviklih na to da gube i pate (tu se sada opet pojavljuju i neke stare 'mesijanske' ideje). I, na kraju krajeva, 'mi smo ti koji plaćaju, samo mi'. Kad je riječ o 'pozitivnoj' bilanci, i osobito o 'negativnoj' bilanci komunizma, kako u Moskvi tako i u Sankt Peterburgu, može se čuti sličan govor. Revolucija se dokopala vlasti u toj velikoj državi, kakav je bio Sovjetski Savez, i prisilila kapitalizam da daje sve veće ustupke 'obespravljenim klasama', siromašnima i izrabljivanima. Bog zna bi li, da nije bilo straha od revolucije, radnici i građani dobili takva socijalna prava. 'A mi smo to platili vlastitom bijedom'. Drugi su 'to iskorištavali'. 'A sada još moramo doživljavati i ovu sramotu'. Oni koji su živjeli u patnji, o čemu pišu crne knjige, nemaju volje čitati ih. 'Znamo mi povijest'. Tužno je to. Uoči pada Gorbačova, u jednom sam pismu vođi perestrojke postavio nekoliko pitanja o budućnosti Rusije, države u kojoj je rođen moj otac. Hoće li biti moderna i liberalna, ili će opet biti konzervativna i tradicionalna? Sveta ili oskvrnuta, pravoslavna ili shizmatična, mistična ili mesijanska, laička ili svjetovna? Bjelija ili crvenija, manje slavofilna nego prozapadna ili obrnuto? 'Populistička', na svoj način, ili tiranska? Toliko europska koliko i azijska? Još jedna Rusija koja 'ne bi mogla djelovati razumno i u kojoj se samo može vjerovati (kako je govorio pjesnik Tjučev u XIX. stoljeću) ili 'robusna i debeloguza (tolstozadaja), kako ju je opisivao Aleksandar Blok u vrijeme Revolucije? Samo ruska (russkaia) ili 'sveruska' (rossiskaja)? Kako bilo da bilo, Rusija će na kraju morati računati sa svim onim što joj je ostavio Sovjetski Savez i sa svime čega ju je lišio. Možda i zauvijek. Ona će pisati svoje 'crne knjige', dostojne svojih najvećih umova i pune vlastite patnje". 240154 MET mar 98