NJ 28.XII.FR: I ZAPAD KRIV ZA ČEČENIJU

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 28. XII. 1999. Rusko kopito "Optužiti Borisa Jeljcina za licemjerje vjerojatno bi značilo nanijeti nepravdu teško bolesnu čovjeku. Ipak, njegova patetična želja 'za životom u stabilnoj i sigurnoj Europi - oslobođenoj nasilja i razdvajajućih jazova, u atmosferi mira, sloge i suradnje' - nameće upravo takvu ocjenu. Lijepe riječi, pisanim putem priopćene predsjedniku njemačke federacije, razbijaju se o stvarnost ruskog istrebljivačkog rata na Kavkazu. Svakom bombom i raketom, ispaljenom na gradove, sela, naselja i izbjegličke kolone, ruska vlada uništava mir u vlastitoj zemlji. Ono što premijer Vladimir Putin, kojega je predsjednik Jeljcin sam proglasio svojim nasljednikom te koji je dobio neizravnu legitimaciju na izborima za Dumu, čini na Kavkazu, posredstvom ruske vojske, nadmašilo je dimenzije takozvane 'Operacije Kopito' u izvedbi naoružanih postrojba Slobodana Miloševića u okviru rata na Kosovu. Jeljcinovo i Putinovo vodstvo ne može čak navesti ni dovitljive povijesne argumente koji bi opravdali njihov genocid. Nije dokazano da su bombe, podmetnute u Moskvi, Bujnaksku, Volgodonsku i ostalim mjestima uistinu postavili Čečeni i time poubijali pet stotina ljudi; no, tom je tvrdnjom opravdan rat - ali pritom valja napomenuti da posrijedi nije rat protiv 'bandita i terorista' - takvih zacijelo ima nekoliko i među Čečenima kao i među Rusima i svim ostalim narodima - već terorom prožet rat protiv čitavoga naroda. Čak i ako je oponašana vojna metoda NATO-ova ratovanja na Kosovu, ciljevi više nalikuju na one koje je srpska vlada željela ostvariti na Kosovu. Ipak, nije moguće nazrijeti nijedan stvarni cilj, osim kolektivnog kažnjavanja jednoga naroda za nedokazane zločine - osim ako nije u pitanju taktička namjera pobjede na izborima i osiguravanje opstanka središnjice moći, čija pozitivna postignuća nije lako potvrditi. Nigdje se službeno ne spominje želja za dominacijom nad izvorima nafte, rafinerijama i za sudjelovanjem u nadzoru naftovoda u okolici Groznog, važnih za izvoz azerbajdžanske nafte. Tema moskovskih pledoajea rata jest isključivo vojno nasilje, kao načelo samo po sebi i kao instrument u ostvarivanju određenog načela. Tim ruskim kopitom potkovan je Putinov zaprežni konj koji bi trebao izvući Jeljcinova kola iz blata. Prva zapovijed ratnog kočijaša bila je vjerolomstvo: poderan je sporazum o odbacivanju nasilja od 12. listopada 1997., koji je rješavanja statusa Čečenije prepustio kasnijim pregovorima. Taj su sporazum potpisali Jeljcin i Aslam Mašadov, s kojim se, po Putinu, sada ne isplati razgovarati. Pogažen je i ugled OESS-a, čija je načela Rusija ranije prihvatila. Počinjena je i kolateralna šteta - publicističke kampanje, usmjerene protiv disidentskih mišljenja i njihovih zagovornika, sasvim opravdano potiču sumnju u proces jačanja građanskoga društva u Rusiji i u istinsku demokraciju. Dosad se moskovska dvor-država pogrešno uzdala u šutljivo odobravanje Zapada. To odobravanje nije bilo samo šutljivo. Za vrijeme prethodnog rata u Čečeniji - u razdoblju od 1994. do 1996. - Jeljcinova autoritarna kamarila uživala je materijalnu pomoć, krediti su stalno pritjecali, a Zapad je prihvaćao moskovska tumačenja po kojima su zbivanja na Kavkazu unutarnje rusko pitanje. Gledano iz realpolitičke perspektive, ta su tumačenja bila točna; naime, Jeljcinov izbor na predsjedničku dužnost činio se upravo poželjnim - kada su uzeti u obzir njegovi najozbiljniji konkurenti Genadij Zjuganov i Alexander Lebed. Jeljcin je zacijelo bio manje zlo. No, ondašnji zapadni političari moraju danas prihvatiti prigovor da nisu uočili zlo u tom manjem zlu te da su ga razgovorima u sauni i ostalim manifestacijama muškog prijateljstva čak i pospješili; taj su prigovor morali prihvatiti i u ono vrijeme. Ta činjenica ne odrješuje pak njihove nasljednike obveze prisjećanja na Opću deklaraciju o ljudskim prvima, na načela Ujedinjenih naroda, na zadaće OESS-a čija je svrha mir. To nije samo moralno pitanje; duh našega vremena očito je odbacio tu kategoriju. Posrijedi je i realpolitičko pitanje. Pritom valja napomenuti da je brutalizacija ruske politike istodobno i posljedica realpolitike koja ruske financijske deficite malo pokriva kreditima, istodobno s odobravanjem - ili možda čak i likovanjem? - prihvaćajući u interesu određenih bankovnih poslova rizik izrabljivanja ruskih resursa. Brutalizacija ruske politike također je posljedica geostrateškog razvoja događaja koji možda nije hotimice usmjeren prema takvim posljedicama a koji službena Rusija tumači kao neprekidno poniženje u razdoblju nakon implozije sustava, čiji je okrutni tvorac bio Staljin. Ne intervenirati, uzdati se u 'ljekovitu moć tržišta' (koja neće automatski proizvesti demokraciju već je u Rusiji začeo oligarhiju), uopće ne upozoravati na dogovorena moralna načela - takvo ponašanje pomaže pri proizvodnji stvarnosti koja kod nekih danas izaziva žmarce. No, upravo zato Putinova Rusija i udara Putinovim kopitom", ističe na kraju komentara Karl Grobe.