US 22. XII. IHT NATO NEZAKONITO NA KOS

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 22. XII. 1999. Zapadna politika prema Srbiji bila je pristrana "Vojna operacija NATO-a protiv Jugoslavije ove godine trebala je biti humanitarni rat. Britanski premijer Blair rekao je da će ona stvoriti obrazac savezničkih akcija za sljedeće stoljeće", piše Malcolm Fraser, bivši premijer Australije i predsjednik organizacije Care Australia. "Takav bi rat navodno trebao smanjiti veličinu humanitarnoga problema. Na tom je ispitu intervencija NATO-a protiv Jugoslavije doživjela neuspjeh. Na početku rata s Kosova je otišlo 80.000 izbjeglica, a na kraju rata broj izbjeglica iznosio je dosta više od milijun ljudi. Tvrdnja NATO-a da napada samo vojne mete nije bila točna. Čak i u prvim danima bombardiranja, hodao sam kroz srpske tvornice koje su bile potpuno uništene, iako su proizvodile robu za civilne svrhe. Postupci NATO-a nisu bili usmjereni samo protiv srpske vojske nego i protiv srpskoga naroda. Kuće, bolnice, čak i izbjeglički centri nisu im izmakli. Pogrješke Zapada protiv Jugoslavije nisu bile samo vojne prirode. Diplomacija se provodila nerafinirano. Ljudi koji nisu razumjeli Balkan sastavili su plan i okupili OVK i jugoslavensku vladu u Rambouilletu. Nije bilo pregovora. Činilo se da je ta diplomatska inicijativa stvorena da pruži izliku za rat. Na svršetku borba NATO je napravio tri znatna ustupka koja nisu bila na programu u Rambouilletu. Ti se ustupci mogu smatrati samo slabljenjem položaja NATO-a. U Rambouilletu je NATO zahtijevao da njegove snage zauzmu Kosovo i vladaju njim. Na koncu rata ta je dužnost predana UN-u. U Rambouilletu NATO je tražio referendum u roku od tri godine kako bi se odlučilo o sudbini Kosova. Na koncu rata, Kosovo je priznano sastavnim dijelom Jugoslavije. U Rambouilletu ultimatum je zahtijevao da se vojnicima NATO-a dopusti pristup u sve dijelove Jugoslavije. Na koncu rata, snage su ograničene na Kosovo. Uvjete Rambouilleta ne bi prihvatio nijedan srpski vođa ni predsjednik Jugoslavije. S umješnijom diplomacijom rat se mogao izbjeći. Nakon rata, OVK zajedno s albanskim organiziranim kriminalom, doima se odlučnim u namjeri da zavlada Kosovom. U izvješću objavljenom 11. kolovoza, Human Rights Watch iz New Yorka iznosi da je od dolaska vojnika NATO-a, sredinom lipnja, više od 164.000 Srba napustilo Kosovo. Mirotvorci su izvijestili o gotovo 200 ubojstava. Kasnije je Međunarodna krizna skupina izvijestila da se na Kosovu tjedno dogodi oko 30 ubojstava, uglavnom srpskoga stanovništa. Taj tempo znači da bi do Božića stradalo zamalo 800 ljudi. Uza svu svoju moć i ovlasti, NATO očito nije kadar zaštititi manjine na Kosovu. Hoće li se NATO-ova osuda Srbije sada pokazati pogrješnom? I ako je tako, tko će kazniti NATO? Što možemo zaključiti? Može li se rat ikad voditi u humanitarne svrhe? Rat je neuspjeh diplomacije razuma, on ohrabruje najniže instinkte ljudske vrste, i istina postaje njegova prva žrtva. Stara je vijest da je taj rat bio kršenje NATO-ove vlastite povelje. UN nije odobrio rat. On je zato, prema međunarodnim mjerilima, bio nezakonit. Postaje li nezakonitost dopuštena kad je počinitelj najmoćnija strana? Postojale su alternative - diplomacija, jačanje napora OESS-a u nadgledanju Kosova, primjena mudrosti naspram bezumnoga sukoba. Čak i nakon rata, Zapad nije spreman izvući nikakve pouke. Sankcije pogađaju najsiromašnije. Zbog hladne zime u srednjoj Europi, mnogi bi starci i djeca mogli umrijeti. U čitavoj toj tragediji, Srbija i Srbi širom svijeta demonizirani su. Nema svetaca na Balkanu, no povijest i gorčina u području previše su stari i ukorijenjeni da bi bili podložni brzim zapadnim rješenjima. Od svih članica NATO-a, sa svojim iskustvom u Irskoj, Britanija bi to trebala znati. Srbi širom svijeta nailaze na neprijateljstvo jer ih je zapadna terminologija pretvorila u krivce za sve nevolje na Balkanu. U tom okolišu važno je da Jugoslavija učini sve što može kako bi ohrabrila širu i manje neprijateljsku percepciju njezinih poteza. U rujnu su jugoslavenske vlasti pustile na slobodu dva pritvorena australska humanitarna djelatnika organizacije Care Australia, nakon što su bili osuđeni na vojnom sudu zbog prenošenja informacija organizaciji Care i neimenovanim zemljama članicama NATO-a, iako je sud priznao da su takve informacije bile važne za humanitarni rad organizacije Care. Bio je to čin milosti predsjednika Slobodana Miloševića. Njihov srpski kolega, Branko Jelen, još nije pušten na slobodu, iako su optužbe protiv njega bile manje ozbiljne od onih protiv barem jednoga Australca." U nastavku teksta autor se zalaže za puštanje Branka Jelena. "Puštanje Jelena na slobodu dalo bi veću vjerodostojnost onima koji vjeruju da je zapadna politika prema Jugoslaviji bila neuravnotežena i nerazborita. To bi također pomoglo potkopati one koji su toliko gorljivo promicali politiku NATO-a."