DNEVNI PREGLED BR. 247 - 21. PROSINCA 1999.

BRITANSKI RADIO - BBC 20. XII. 1999. Pregled tiska "Naslovnim stranicama britanskih listova danas dominiraju zimske fotografije, odnosno snijeg u sjevernim dijelovima Engleske i u Škotskoj. Gotovo svi listovi na naslovnim stranicama spominju parlamentarne izbore u Rusiji i najnoviji slučaj prelaska nekog od političara iz oporbene konzervativne u vladajuću, laburističku, stranku. 'The Times' piše kako je to tek upozorenje Williamu Haigu, čelniku konzervativne stranke, da će ga još više članova stranke i birača napustiti. 'The Financial Times' i 'The Daily Telegraph' prvi put objavljuju fotografije unutrašnjosti građevine 'Millenium Dome' koja se otvara povodom novog tisućljeća, a čiji sadržaji, kako je najavljeno, slave dosadašnja dostignuća čovječanstva. Današnji 'The Financial Times' javlja kako će britanska vlada podnijeti izvješće Vijeću sigurnosti UN-a u kojemu se hrvatske obavještajne službe optužuje za djelovanje na području Bosne i Hercegovine. Prema britanskim tvrdnjama, hrvatska obavještajna služba je, između ostalog, ometala rad međunarodnoga suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook izjavio je kako materijal zaplijenjen u operaciji SFOR-a koja je u listopadu provedena u Mostaru, čini se, pruža neoborive dokaze pokušaja hrvatskih vlasti da potkopaju mir u Bosni i Hercegovini. 'The Financial Times' piše kako je hrvatska obavještajna služba HIS zanijekala da je sudjelovala u nezakonitim aktivnostima te tvrdi kako je godinama surađivala sa stranim obavještajnim službama odgovornim za sigurnost snaga SFOR-a. Međutim, 'The Financial Times' opet navodi riječi britanskoga ministra vanjskih poslova koji kaže kako zaplijenjeni materijal bez dvojbe ukazuje na to da je u Zagrebu na najvišoj razini organiziran otpor naporima međunarodne zajednice. Gospodin Cook je dodao kako je posebno užasnut informacijama da su aktivnosti, čini se, financirane kriminalnim radnjama, uključujući i krivotvorenje kreditnih kartica, pornografiju i malverzacije oko privatizacije, piše današnji 'The Financial Times'. Na vanjskopolitičkim stranicama britanskih novina danas dominiraju izbori u Rusiji i predaja Macaoa Kini nakon 442 godine portugalske vlasti. 'The Times' predviđa kako će u Rusiji stranka Jedinstvo, osnovana prije samo tri mjeseca, zauzeti drugo mjesto u donjem domu, Dumi, odmah iza favorita, komunista. List piše kako će i osim dubokoga nepovjerenja glasača izbori biti zapamćeni po potpori ruskoj intervenciji u Čečeniji i po još jednom dokazu moći predsjednika Jeljcina i njegovoga kruga političara. 'The Independent' piše kako se broj glasova za premijera Vladimira Putina dramatično povećao zbog rata u Čečeniji. Pišući o predaji kolonije Macao Kini, današnji 'The Guardian' primjećuje kako to znači kraj imperija koji se najduže održao. Portugalci su uspjeli nadživjeti dvije velike kolonijalne sile kao što su Velika Britanija i Francuska. Na vrhuncu svoje kolonijalne moći, portugalski se imperij prostirao po Europi, Aziji, Africi i Americi. 'The Guardian' zaključuje kako je vjerojatno najveća ostavština toga carstva portugalski jezik koji je peti jezik na svijetu po broju ljudi koji ga govore." *** U međunarodnim diplomatskim krugovima i dalje pozornost privlače rezultati istrage protuobavještajne službe SFOR-a u Bosni i Hercegovini u vezi s aktivnostima obavještajnih organizacija bosanskohercegovačkih Hrvata i Republike Hrvatske koje su, kako se tvrdi, ometale i ugrožavale mirovni proces u Bosni. Dok hrvatski obavještajni i medijski izvori drže da je riječ o neutemeljenom političkom pritisku na Hrvatsku, neki zapadni mediji govore o mogućnosti da Hrvatska bude prijavljena Vijeću sigurnosti. Današnji 'The Financial Times' donosi izjavu britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka da postoje nepobitni dokazi da su hrvatske vlasti potkapale mir u Bosni i Hercegovini. Prilog Žarka Vodinelića. "Hrvatski obavještajni izvori u Bosni i Hercegovini s omalovažavanjem govore o rezultatima SFOR-ove istrage koji su objavljeni prošloga tjedna. Ravnatelj službe nacionalne sigurnosti bosanskih Hrvata Ivica Primorac pita zašto je zapovjedništvo SFOR-a čekalo više od dva mjeseca s objavom spornih informacija, i to dovodi u vezu s političkom situacijom u Hrvatskoj. No čini se da u međunarodnim krugovima shvaćaju ozbiljnije rezultate SFOR-ove istrage. Prema napisima u britanskim listovima, britanska vlada mogla bi prijaviti Hrvatsku Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda zbog, kako se tvrdi, ilegalnih aktivnosti Hrvatske obavještajne organizacije HIS u suradnji s SNS-om na području Bosne. Navodi se da je britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook izjavio da se čini da SFOR-ovi podaci nepobitno dokazuju da su hrvatske vlasti pokušale potkopati mirovni procesu Bosni i Hercegovini. Za podrobnije informacije obratili smo se glasnogovorniku SFOR-a u Sarajevu, pukovniku Davidu Rainyu, i najprije smo ga upitali koliko su ozbiljne optužbe na račun hrvatskih vlasti: = Prije svega, SFOR nije sud. Mi ne iznosimo bilo kakve optužbe već samo iznosimo informacije. Kad smo počeli ovu operaciju rekli smo da ćemo izvijestiti o nalazima istrage, i to smo učinili. Također nismo spomenuli hrvatsku Vladu, već samo dvije tajne službe, SNS i HIS. Mi smo iznijeli informacije koje upućuju na to da su dvije službe bile povezane i da je HIS utjecao na akcije SNS-a. Mi ćemo predati rezultate svoje istrage vlastima u Bosni i Hercegovini i na njima je da poduzmu odgovarajuće mjere i ako treba podignu optužnice. Prema rezultatima istrage, potencijalno najozbiljniji dio rezultata SFOR istrage tiče se navodnih pokušaja obavještajnih služba da ometu i spriječe aktivnosti istražitelja međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu. Pukovnik Rainy ovako o tome govori: = Imamo jasne informacije da su postojali pokušaji da se omete rad suda, i to je potvrdila i glavna tužiteljica suda Carla Del Ponte prošlog vikenda. Jasno je, na primjer, da su u jednom hotelu u Livnu agenti SNS provalili u sobu i pokušali spriječiti istragu koju su vodili istražitelji suda. U drugim slučajevima imamo jasne indikacije o prisluškivanju osoblja SFOR-a i drugih međunarodnih organizacija, uključujući i ambasadora Petritcha i drugih. Imamo indikacije onoga što bismo zvali kriminalnom djelatnošću, ali smo naznačili tu jasnu razliku u svojim priopćenjima između protudaytonskih aktivnosti koje smo prekinuli, što je bio i cilj ove operacije, i kriminalnih aktivnosti koje su možda poduzimane iz osobne koristi. No, ako se profit od prodaje kreditnih kartica ili pornografije upotrebljava za protudaytonske aktivnosti, to nastojimo po svaku cijenu spriječiti. Hrvatska izvještajna služba HIS demantirala je da se bavila nezakonitim djelatnostima u Bosni i ističe da već niz godina surađuje sa stranim obavještajnim službama, koje su odgovorne za sigurnost međunarodnih snaga u Bosni. No iz informacija SFOR-a proizlazi da se, kako se tvrdi, protudaytonske djelatnosti odnose na utjecaj HIS na operacije SNS u Bosni. Kako je više puta naglasio pukovnik Rainy, zadatak SFOR nije da donosi političke ni pravne sudove o rezultatima svoje istrage, već samo da ih podnese na uvid bosankohercegovačkim vlastima i međunarodnim institucijama. Pitamo ga stoga što SFOR očekuje od jamaca Daytonskog sporazuma, u ovom slučaju: = To je političko pitanje, a mi smo vojna organizacija. Mi smo iznijeli informacije kojima raspolažemo, a naglasili smo da je obrađeno samo deset posto materijala. U tome surađujemo s uredima visokog predstavnika OESS-a i Ujedinjenih naroda u Bosni i oni nas podupiru u našoj istrazi. Što se tiče političke prosudbe rezultata naše istrage, očekujemo da na to reagiraju osobe koje su za to zadužene, a mi ćemo nastaviti istragu." (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 20. XII. 1999. U komentarima današnjega njemačkog tiska prevladavaju dvije teme: to su financijska afera CDU-a i jučerašnji parlamentarni izbori u Rusiji. Komentator berlinskog lista 'Die Welt' bilježi da postoje prihvatljivi prijedlozi, čija se udaljenost od realnosti raspoznaje tek kad ih se dvaput promotri. Takav je i prijedlog SPD- ova zastupnika Bundestaga Hansa Petera Bartelsa. On želi, s obzirom na financijsku aferu CDU-a, da se stranke ubuduće odreknu donacija tvrtka. Po njemu, to bi trebalo donijeti transparentnost i veću neovisnost politike. No slučaj će biti upravo obrnut. Ono na što sada nailazimo nije rub jedne velike močvare. Njemačka trenutno ne tone u korupciji i anarhiji. Ono na što ponovno nailazimo jest viđenje da su stranke dio društva i da se od njega ne mogu odvojiti. Zbog toga će uvijek biti afera, koje će pak iznova voditi političkim i pravnim konzekvencijama - ali ne i onim modelima koji u svijetu već nisu poznati. 'Neue Osnabruecker Zeitung' o posljedicama financijske afere piše da je CDU od birača dobila prvi gorki račun za neodgovornu financijsku aferu. Doduše, u Luebecku se radilo samo o položaju gradonačelnika, ali je poraz u drugom gradu po veličini u Schleswig-Holsteinu značio upozorenje na opasnost za CDU. Još prije nekoliko tjedana ta je stranka u ispitivanjima javnog mnijenja vodila pred SPD-om u tom gradu za 10 posto glasova. Sada je odnos snaga postavljen potpuno naglavačke. Zaostatak od 15 posto je rezultat koji prelazi najgora strahovanja unije, i koji se ne da objasniti ni lokalnim, a niti osobnim razlozima. O istoj temi, 'Allgemeine Zeitung' konstatira da se upravo na slučaju Kohl mora ući u tamu financijskih afera, da bi se bez sumnje moglo razjasniti jesu li uistinu postojala prepletanja politike i gospodarstva. To sada uključuje i imenovanje osoba. Politika i unija ponovno mogu dobiti na vjerodostojnosti samo krajnjom otvorenošću. Bilo bi fatalno, izrazito nedostojanstveno i protivno demokraciji kada bi se morala izreći kazna pritvora. Građani samo žele saznati istinu. U svom osvrtu na jučerašnje parlamentarne izbore u Rusiji, 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' komentira da su parlamentarni izbori bili samo početni galop za predsjedničke izbore sljedećeg ljeta. Prljava predizborna kampanja prošlog tjedna degustacija je onoga što se može očekivati sljedećih mjeseci, kada se bude sporilo oko Jeljcinova nasljeđa. Krhka ruska demokracija, u krajnjoj mjeri reducirana na formalnost, već je sada oštećena. Kritike na rat u Čečeniji gotovo da i nije bilo, jer su mediji koji u Rusiji prenose javno mnijenje, u rukama onih financijskih malverzanata koji pripadaju obiteljima vlastodržaca. Kandidati s dobrim izgledima za predsjedničku službu - Putin, Primakov, Lužkov, jesu, baš kao i Jeljcin, ideološki nasljednici stare nomenklature i profiteri novog sustava. Mijenjati taj sustav, a time i politiku, ne interesira nikoga od njih. Osvrćući se nedavne događaje u Moskvi, kao i na rat u Čečeniji, 'Stuttgarter Nachrichten' primjećuje da se prije nekoliko tjedana, nakon terorističkih napada na stambene zgrade u Moskvi, u Rusiji špekuliralo o uvođenju izvanrednog stanja, a time i o otkazivanju parlamentarnih izbora. No, na sreću, takav scenarij se nije dogodio. Rusi su se našli u jednoj neočekivano mirnoj unutarnjopolitičkoj situaciji. Izbori su prošli tako čisto i pošteno, kako se samo moglo poželjeti. Čečenski rat nije ostavio razdor niti u stranci, a niti u stanovništvu. Naprotiv, premijer Putin sa svojim nemilosrdnim smjernicama protiv pobunjenika ima većinu za sebe. Tako rastu njegovi izgledi za nasljednika Borisa Jeljcina u Kremlju. Mogućim ishodima izbora u Rusiji bavi se 'Dresdener Neueste Nachrichten', koji piše da je najviše profitirao savez 'Jedinstvo', koji je gotovo ni iz čega postao druga snaga u zemlji. O programu tog saveza - koji je na upute Jeljcina, stvoren od ministara za zaštitu od katastrofa - za sada se gotovo ništa ne zna. Ali zato se udara šakom o stol kad se radi o obrani propagande i laži koje se odnose na humanitarnu katastrofu i žrtve u Kavkazu. Jučerašnjim uspjehom 'Jedinstva' Jeljcinov vjerojatni nasljednik, premijer Putin, može se u svakom slučaju promatrati kao jamac za jednu jaku Rusiju. 'General Anzeiger' bavi se krizom talijanske vladi nakon ostavke talijanskog premijera Massima D'Aleme i zaključuje da je bespredmetna, pretjerana i razorna za imidž izvan granica zemlje. Drugačije se najnovija kriza vlade u Rimu ne može označiti. Čak je i sama riječ 'kriza' pretjerana, jer kad premijer podnese ostavku prema čvrstom planu, a svi sudionici točno znaju da će tri dana kasnije nastaviti rad s vladom u kojem su samo poneka nova lica, tada se prije može govoriti o spektakularno insceniranom restrukturiranju vlade nego o političkom problemu. No Massimo D'Alema očito nije imao drugog izbora nego bježati prema naprijed. (RDW) GLAS AMERIKE - VOA 19. XII. 1999. Koalicija SDP-HSLS nudi najbolji gospodarski program - s Gustom Santinijem razgovarao Željko Matić. Poznati hrvatski ekonomist i urednik časopisa 'Ekonomija', dr. Guste Santini, organizirao je ovoga tjedna znanstveni skup na kojem je, s ostalim stručnjacima, analizirao gospodarski program političkih stranaka uoči predstojećih izbora. Temeljni je dojam da su gospodarski programi općeniti, slični i teško uporabljivi. Upitali smo gospodina Santinija slaže li se i on s tom ocjenom? = Mi se učimo demokraciji i manje-više shvaćamo je kao neobvezno obećanje. Zato imamo toliko obećanja od političara. Političke stranke, naime, smatraju da nemaju nikakvu obvezu ako nešto kažu, međutim birači tome više ne vjeruju. Treba reći, bez obzira što imam dosta primjedbi, da je koalicija SDP-HSLS najviše uradila. Oni su neke stvari i pozicionirali i ja bih imao niz pitanja autorima tog programa, jer neke mi stvari ne izgledaju onakvima kako su u tom programu prezentirane. Ipak, njihov gospodarski program je najsnažniji i najupečatljiviji. Liberalna stranka je, također, uložila dosta truda i možda bi se toj listi, uz ozbiljnije primjedbe, mogao pridodati i program Hrvatske seljačke stranke. - Kako ocjenjujete gospodarski izborni program Hrvatske demokratske zajednice? = Program HDZ-a je, zapravo, rad iza kojeg stoji profesor Pero Jurković, vrstan ekonomist i poznavalac ekonomske politike, međutim on je u tom svom pisanju više zastupao stranku nego što je stavljao svoje stavove. Vjerujem da je bilo više sluha u HDZ-u da bi taj program bio puno kvalitetniji i operabilniji! - U dijelu javnosti stvoren je dojam da će odlaskom HDZ uslijediti velika financijska pomoć Zapada. = Ako bi to bila istina to znači da smo mi spremni uvesti prinudnog upravitelja u Hrvatsku, a taj prinudni upravitelj onda bi od nekoga dobio novce kako bi mogao realizirati programe onoga tko je i dao novac. Podsjetio bih da u Bibliji piše: 'Kad se izrelski narod najeo, bolio ga je trbuh'. Dakle, nema razloga za poklanjanje i nismo mi nesposobna zemlja koja ne bi mogla živjeti od vlastitog rada. Mi smo zemlja koja se mora okrenuti radu, međutim rad očito nije još uvijek kriterij uspješnosti. - Gotovo sve političke stranke obećavaju smanjenje javne potrošnje uz istodobno povećanje životnog standarda na svim razinama. Je li to moguće? = Jedan je odgovor - ne znam, jer ako mislite sve platiti i smanjiti potrošnju, onda to znači da će vam netko dati novac! Ja u to davanje ne vjerujem. Ono što ja vidim je redifiniranje javnih rashoda. Možemo precizno reći jesmo li, što se tiče zdravstvenog, obrazovnog, kulturnog, znanstvenog, socijalnog, vojnog i policijskog aspekta, jesmo li zadovoljni s tom strukturom. Pitanje je kako treba izgledati struktura javne potrošnje u Hrvatskoj, znači proračun rashoda, za idućih pet godina. Dok je trajao rat bilo je razumljivo da je bila velika koncentracija svih poreznih prihoda u centralne vlasti. Postavlja se pitanje odnosa centralne i lokalnih vlasti, pitanje što znači općina u Hrvatskoj. Što znači grad od pet tisuća stanovnika, što znače županije? Ako nekakva uža teritorijalna jedinica, društveno-politička jedinica, ima razlog da se identificiraju potrebe, onda te jedinice moraju imati i svoje prihode kako bi mogli zadovoljiti te potrebe. Ja mislim da je to dobar pristup, ali to znači potpunu demokratizaciju. To znači, de facto, potpunu suprotnost od onoga što imamo danas. - Zanimljivo je da sve političke stranke obećavaju reviziju, pa i poništenje pretvorbe. = A, što ćete poništiti kada je sve to prodano, što ćete poništiti kada je sve to toliko puta devastirano i tko će vratiti ona radna mjesta koja su izgubljena, tko će vratiti izgubljene proizvodnje? Možda ja ne razumijem problem, ali mislim da ono što nije rađeno mimo zakona nije moguće osporiti, jer posljedice bi mogle biti veće i višestruke. Cijeli bi se proces započeo zbog malih i upitnih učinaka, zapravo bi se počeli baviti sobom, a svijet se neće doći baviti nama dok mi sami ne raščistimo stvari među sobom. - Vladajuća stranka je najavila daljnju privatizaciju javnih poduzeća. Nakon Telekomunikacija prodana je i Privredna banka. = Nema koncepcije razvoja, strategija nema cilja i sve je moguće. Sve što se napravi ne valja dok se ne donese razvojna strategija. Tek po njezinom donošenju to bi imalo smisla. Ja Privrednu banku nikada ne bih prodao. Bolje bi bilo, umjesto što smo držali devize u inozemstvu, a znamo što se sve s tim devizama događalo, da smo ta devizna sredstva iskoristili da kupimo, recimo, nekakvu banku u Europskoj uniji koja ima bilans od 10 milijarda dolara i da smo, od tih 10 milijarda i mi ušli s dvije milijarde dolara i da smo preko te banke, de facto, sanirali naš bankarski sustav. Istodobno, trebali smo pokušati da Privredna, Zagrebačka, Osječka, Riječka i Splitska postanu dijelovi te banke, da strani kapital prijeđe u domaće banke. Ako je vlasnik banke u Njemačkoj, Austriji ili Italiji, onda će on definirati kriterijalne funkcije. U ovome trenutku Hrvatska duguje inozemstvu devet milijarda i 600 milijuna dolara. Unutarnji dug je oko četiri i pol milijarde dolara, a neuposlenost je oko 18 posto. Prema podacima objavljenim u časopisu 'Banka', Hrvatska je prva u Europi po potrošnji alkohola i broju alkoholičara, druga je po broju samoubojstava, treća po razmjerima korupcije i mafijokracije i posljednja po optimizmu naroda kada su anketirana očekivanja od neposredne budućnosti. - Gdje je izlaz? = Izlaz je vrlo jednostavan - Hrvatska ima nekoliko aktivnosti vezanih uz more i proizvodnju hrane. Uzmimo za primjer Norvešku i Island. Prvo treba u te zemlje na dvije godine poslati 20 mladih stručnjaka da bi oni vidjeli kako se to tamo radi. Cijelom morskom obalom može se proizvoditi hrana, tu je, zatim, turizam kao način življenja, a ne kao turizam u kojem se iznamljuju sobe donjoj klasi radnika Europske unije. Treba otvoriti škole, centre... Tu je proizvodnja zdrave hrane. Ne vjerujem da ćemo u kratkom roku dostići raniju proizvodnju pšenice... Svijet se globalizira, svijetom gospodare multinacionalne korporacije. Regionalne asocijacije su u funkciji svojih multinacionalnih korporacija. Uvijek postoji veza između biznisa i države, samo je pitanje koliko mi to priznamo i koliko smo o tome spremni otvoreno govoriti. Mi toj globalizaciji nemamo što ponuditi, nemamo niti jednog proizvoda kao što imaju Švicarska, Nizozemska. Mi možemo ići u specijalizacije. Naprimjer - proizvodnja srdela. Jadranska srdela je posebna srdela i sada treba razviti tehnologiju proizvodnje srdele i cijelu lepezu te proizvodnje, i tražiti tržište. Nama ne treba veliko tržište, dovoljno je do pet milijuna stanovnika, jer mi nemamo sredstava za tako nešto čak i ako hoćemo to uraditi. (VOA) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 20. XII. 1999. Potrebno je uskladiti političku imaginaciju s gospodarskim rastom "Slom konferencije Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu usred kaosa na ulicama nije bio samo diplomatski fijasko nego i propuštena prigoda. Predsjednik Clinton mogao je iznijeti dalekovidni program rješavanja onog što sluti na jedan od najozbiljnijih izazova sljedećega stoljeća: golem raskorak između složenosti glavnoga gospodarskog obrasca, zvanog globalizacija, i tradicionalnog političkog načina razmišljanja koji se još temelji na zamisli nacije - države", piše Henry Kissinger, bivši ministar vanjskih poslova Amerike i predsjednik međunarodne tvrtke za konzalting Kissinger Associates. "No umjesto da se ugleda na Trumanovo vodstvo u inspiriranju ustroja svijeta poslije Drugoga svjetskog rata, Clinton se odlučio dodvoravati puku. Prije konferencije, pozdravio je mogućnost prosvjeda, na taj način ohrabrujući taktike zastrašivanja skupine ministara koji su bili američki gosti. A čak i nakon što je do nasilja došlo, on je prosvjede opravdao argumentom da je nekad, 'odlučivanje bilo uglavnom u djelokrugu ministara trgovine, vladinih vođa i poslovnih interesa. No svi ovi ljudi na ulicama govore nam da žele da se i njihov glas čuje.' A zašto ih se nije čulo prije? Čemu okupiti ministre trgovine ako američka vlada sad tvrdi da ima nešto nezakonito u njihovoj sferi moći? U Seattleu je zapravo trebalo nacrtati kartu sljedeće faze globalizacije, s namjerom očuvanja njezinih gospodarskih prednosti i istovremenog širenja njezina političkog dometa. Globalizacija je ohrabrila eksploziju bogatstva i tehnologije kao nikad prije, ni u kojoj povijesnoj epohi. Takva brza promjena je izazov prevladavajućim društvenim i kuturnim obrascima. Tržišta stvaraju rast, ali i poremećaje. Iako su ti poremećaji navodno motor konačnog većeg blagostanja, političke su vođe obvezne nositi se s njihovim posljedicama ovdje i sada. Osjećaj političke nelagode neizbježan je, posebno u svijetu u razvoju - osjećaj prepuštenosti milosti i nemilosti sila na koje ni pojedinac ni vlada više ne mogu utjecati. Novi pristup mora započeti spoznajom da je, po svakom objektivnom mjerenju, globalizacija bila golem uspjeh - posebno za Sjedinjene Države. Tijekom protekla dva desetljeća Sjedinjene su Države stvorile besprimjerno bogatstvo; proširile i produbile probitačnost kapitala; financirale razvoj i široku raspodjelu različitih novih tehnologija; i stvorile tržišta za široki spektar roba i usluga, istodobno poboljšavajući svoju raspodjelu prihoda. Što se američkog gospodarstva tiče, ovo su 'dobra stara vremena'. Sasvim sigurno, čak i u Sjedinjenim Državama, globalizacija je ostavila neke pojedince i skupine za sobom. U nekim se sektorima poslovi gube dok se u drugima umnažaju. No ipak, protekcionistički argument da globalizacija općenito proizvodi nezaposlenost, u Americi opovrgava činjenica pune zaposlenosti i plaća koje rastu. (...) Iako su koristi globalizacije u Sjedinjenim Državama bile dramatične, učinak na ostatak svijeta bio je dvosmisleniji, barem kratkoročno. Europa (koja je poslije Amerike od globalizacije imala najviše koristi) oprezno reagira na inozemna preuzimanja, čak i ako je riječ o europskim zemljama, iako ona odražavaju slobodno kretanje kapitala, jedno od glavnih načela globalizacije i Europske unije. A Europi je teško odbaciti tradicionalnu dominantnu ulogu svojih vlada. Slično tako, japansko gospodarstvo i politika stagniraju, djelomično zbog nesklonosti otvaranju da bi se išlo u korak s globalizacijom. No gospodarske i političke posljedice globalizacije najozbiljnije su za zemlje u razvoju. U svijetu gdje se kapital može slobodno kretati, ulaganja će ići prema najvišoj stopi povrata. Ta pokretljivost kapitala znači znatne rizike, kao i velike prigode za zemlje domaćine jer će inozemni kapital otići ako se drugdje otvore bolje mogućnosti, ili ako gospodarstvo zemlje domaćina pretrpi ciklički pad. Velika, raznolika gospodarstva, poput američkog i europskog, s visoko razvijenim tržištima kapitala i trgovačkim zakonom, mogu se nositi s tim fluktuirajućim kretanjima. Krhka gospodarstva i društvene strukture većine zemalja u razvoju nerazmjerno su ranjiva, barem kratkoročno i srednjoročno. Ti su problemi složeni zbog toga što urbanizacija, koja je svojstvena industrijalizaciji, neizbježno sa sobom donosi slabljenje tradicionalnih političkih i društvenih sustava potpore. Čak i kad se materijalni uvjeti poprave u apsolutnom smislu, jača svijest o raskoraku između siromašnih i bogatih koji, u zamalo svim zemljama u razvoju, rane faze globalizacije čini se uvećavaju. (...) Nadalje, tokovi kapitala nisu nužno određeni gospodarskim stanjem zemlje domaćina. Špekulativni kapital seli se kako bi iskoristio prednosti kratkoročnih trendova; on može imati koristi od padova jednako kao i od procvata. Tijekom padova, domaći kapital odlazi a inozemne se financijske ustanove štite smanjivanjem izloženosti čak i u zdravijim gospodarstvima, kako bi poravnale gubitke pretrpljene drugdje. Sve to nacionalne ili regionalne razmirice pretvara u globalne krize. Način na koji međunarodni sustav upravlja svojim periodičnim krizama politički je izazov. Standardni lijek međunarodnih ustanova - posebno MMF-a - bio je obnoviti kreditnu sposobnost tako da se pogođenim zemljama nametnu drastična ograničenja. No ti se pretjerani zahtjevi smatraju oblikom neokolonijalizma, u kojem zabrinutost inozemnih zajmodavaca dobiva prednost pred dobrobiti pogođenih. Tijekom prvih 20 godina postkolonijalnog razdoblja, javni je novac financirao većinu ulaganja u svijetu u razvoju. Kad su se, osamdesetih, zapadni porezni obveznici pobunili protiv tih subvencija, mnoge su se zemlje u razvoju trudile privući privatni kapital sa Zapada. A do sredine devedesetih, privatna su ulaganja izgleda omogućila zemljama u razvoju da grade svoj industrijski kapacitet. Od tad su američka - a od nedavno i japanska i europska - financijska tržišta tako moćni magneti, da obeshrabruju tok kapitala u područja gdje je politički rizik veći a regulacijski sustav manje predvidljiv, kao u južnoj Americi ili Aziji osim Japana. No budući da je domaći kapital skuplji, kompanije koje su prisiljene ovisiti o njemu u nepovoljnom su položaju spram konkurencije. Ta dinamika podudara se sa sklonošću prema velikom radi velikog, što je postala ključna posljedica, gotovo sinonim, za globalizaciju. Dok se mjesne kompanije osjećaju prisiljene na spajanje s multinacionalnima, koje imaju bolji pristup globalnim tržištima kapitala, tipični poslovni sektor zemalja u razvoju razdvaja se: jedan skup poduzeća integriran je u globalno gospodarstvo i u vlasništvu velikih međunarodnih korporacija; ostatak, odsječen od globalizacije, zapošljava veći dio radne snage uz najniže plaće i s najtmurnijim izgledima. Oba skupa kompanija izazivaju politička pitanja: multinacionalni jer iz sfere domaćeg političkog nadzora povlači ključne odluke koje utječu na opću dobrobit; mjesne kompanije zato što stvaraju političke pritiske u korist protekcionizma i protiv globalizacijskog obrasca. Nadalje, do stupnja do kojeg dosad mjesno gospodarstvo postaje integrirano globalno, ono postaje ranjivije na prolongiranu recesiju u Sjedinjenim Državama. To je tamni oblak koji visi nad globalizacijom: ako - ili kad - američko gospodarstvo padne, globalne bi posljedice mogle biti katastrofalne. Neki tvrde da je odgovor na te opasnosti još brže uvođenje još slobodnije trgovine. I u dugoročnom smislu, to je možda istina. No zato što globalizacija u biti uključuje globalno prihvaćanje američkog obrasca, važno je sjetiti se da su trebala desetljeća da se razviju fleksibilna tržišta rada Amerike, dereguilirane financijske ustanove, razmjerno jeftin kapital i sklonost prema smanjenju troškova. Taj se model ne može brzo preslikati na svijet u razvoju, u svakom slučaju ne dovoljno brzo da spriječi sve veću političku reakciju protiv globalizacje. Ključni izazov je taj da se veoma malo ljudi bilo gdje smatra primarno sastavnicama globalnog gospodarskog mehanizma. Oni poistovjećuju političku odgovornost s nacijom - državom i zahtijevaju da ih vlade zaštite od pretjeranih patnji ili poremećaja. Vođe - posebno u demokracijama - gube vlast kad ne uspiju u toj zadaći. Protekcionizam doziva, zajedno s napadima na Ameriku kao vodeću industrijsku silu. Industrijalizirane zemlje izbjegle su mnoge od tih posljedica uvelike zato jer nisu ostavile svoje građane nezaštićene u suočenju s tržišnim promjenama. Ograničenja monopola i društvene mreže sigurnosti bili su temelji politike industrijaliziranih demokracija skoro jedno stoljeće. Za razliku od toga, svijet u razvoju ima malo mreža sigurnosti osim primitivnog oblika protekcionizma. Ako ti uvjeti ustraju ili postanu gori, svijet bi se mogao razviti u dvoslojni sustav u kojem su globalizirane elite povezane zajedničkim vrijednostima i tehnologijom, dok oni isključeni traže utočište u nacionalizmu i etničkoj pripadnosti i pokušajima da se oslobode onog što smatraju američkom hegemonijom. U takvu ozračju, napadi na globalizaciju mogu se razviti u radikalnu modu, posebno tamo gdje su vladajuće elite male, a raskorak između bogatih i siromašnih golem i sve veći. Nijedan gospodarski sustav ne može se održati bez političke baze. Izazov za one koji vjeruju u slobodnu trgovinu jest uskladiti gospodarski rast s političkom imaginacijom; ploviti između onih koji vide svijet u samo tehnički-gospodarskom smislu i njihovih kritika koji žude za povratkom nekog kvazisocijalističkog obrasca vladina nadzora. Izazov je njegovati međunarodni osjećaj društvene odgovornosti bez gušenja uspješnog gospodarskog sustava u regulacijama koje nameću međunarodni birokrati. Povijesna antitrustovska politika Sjedinjenih Država tek treba naći svoj globalni izražaj. Međunarodni financijski sustav treba smanjiti svoju nepostojanost i naučiti ublažiti utjecaj kriza. Uloga špekulativnog kapitala ostaje izazov. U rješavanju gospodarskih kriza treba uspostaviti bolju ravnotežu između zahtjeva zajmodavaca i društvenih potreba pogođenih društava. Brige našeg društva o radnim normama i okolišu potrebno je umiriti bez gušenja slobodne trgovine i ostavljanja dojma da nam je stvarni cilj zagušiti konkurenciju zemalja u razvoju. Ne pretvaram se da imam odgovore na ta pitanja. No znam da ugađanje prosvjednicima nije jedan od njih." THE WASHINGTON TIMES 20. XII. 1999. Snažnija europska obrana "Sastanak na vrhu u Helsinkiju donio je neke važne odluke o europskoj obrani. On je posljednjih tjedana bio predmetom mnogih nagađanja. Dobrim dijelom ta su nagađanja bila netočna, a neka su namjerno navodila na pogrješno mišljenje. Vrijeme je da se stvari objasne", piše Geoffrey Hoon, britanski ministar obrane. "Objasnimo što odluke donesene prošloga vikenda ne znače. Europsko povjerenstvo izričito nije potpisalo dogovor o stvaranju jedinstvene europske vojske. Odluka o tome treba li obvezati britanske snage na sudjelovanje u vojnim operacijama i dalje će biti odluka koju donosi britanska vlada. Ne radi se ni o kontinentalnoj uroti o stvaranju goleme europske superdržave. Naravno, u pitanjima sigurnosti britanska vlada, zajedno s drugim suverenim vladama, uglavnom će djelovati kao dio saveza. Sad nije previše vjerojatno da će bilo koju veću vojnu operaciju u Europi ili drugdje samostalno provoditi Britanija ili druge europske države. Pedeset godina je NATO bio u središtu naših vojnih pokušaja. I to će ostati tako, zato što je NATO oduvijek bio partnerstvo između Amerike i Europe. No sve više uviđamo da je u tom partnerstvu zavladala neravnoteža. Kvaliteta i sposobnost snaga europskih zemalja nisu dostatne, bez američkog doprinosa. Europa mora obavljati svoj dio posla. Moramo preuzeti veći dio tereta u pitanju vlastite sigurnosti. Stoga je to što radimo i što smo donijeli iz Helsinkija predanost zadaći proširenja sposobnosti koje su na raspolaganju zemljama Europe. Trebamo to učiniti ne kao alternativu NATO-u, već da bismo ojačali NATO. Tu mogućnost naše američke saveznice prihvaćaju, čak pozdravljaju. Više figure američkoga sigurnosnog establišmenta ohrabruju stvaranje snažnije, sposobnije Europe. (...) Stoga 'više Europe' ne znači 'manje Amerike'. Nije uopće vjerojatno da bismo provodili operaciju u stilu Kosova, a bez Sjedinjenih Država, odnosno NATO-a. Najteže operacije oduvijek su se, i nastavit će se, planirati i provoditi u NATO-u. No ne smijemo pretpostaviti da će naše američke saveznice uvijek željeti uključiti svoje snage, u svakoj europskoj mirovnoj operaciji. Zemlje Europe stoga trebaju odlučno djelovati kad savez kao cjelina nije uključen. Kao prvo, to znači moderniziranje europskih oružanih snaga. S premalo iznimaka, ustroj tih snaga još je uvijek prilagođen obuzdavanju ratnih prijetnja jučerašnjice. Na Kosovu smo uvidjeli da velike snage koje imamo na papiru nisu spremne. Problem je dovesti ih tamo gdje trebaju biti i tamo ih držati. Stoga moramo povisiti uloge. Za neke zemlje to možda znači više trošenja na obranu, ali prva zadaća mora biti trošiti mudrije. Previše je umnažanja. Iako u Europi trošimo otprilike dvije trećine onoga što Sjedinjene Države troše na obranu, ne dobivamo ništa ni slično toj količini sposobnosti djelovanja. (...) U Helsinkiju, na temelju britanskih prijedloga, vođe Europske unije obvezale su se na postizanje specifičnih obrambenih ciljeva. Oni su specificirali opseg oružanih snaga koje bi trebale biti kadre brzo se razmjestiti, s prikladnom osposobljenošću i opremom kako bi bile uspješne u rješavanju krize. Kao s NATO-om, trebamo biti sigurni da će zemlje Europske unije ako odluče djelovati zajedno, to biti u stanju provesti s maksimalnim učinkom. Europska unija kao organizacija još nema ni ustroj ni iskustvo u provođenju vojnih operacija. No to je nešto što se može, i što će se razviti, ugledanjem na iskustvo NATO-a. Mi ne zamišljamo veliku vojnu birokraciju koja bi podvostručila NATO. To ne bi imalo smisla, ni financijski, ni politički ni vojno. Veći dio vojnih kapaciteta za planiranje i provedbu europskih operacija stići će iz onih sredstava koja su na raspolaganju NATO- u. A NATO je već na travanjskom summitu u Washingtonu objavio da je spreman na dogovore kojim bi se europskim zemljama dopustio pristup njegovim sredstvima. Nitko ne sumnja da si Europa postavlja zahtjevnu metu. Stvarni test je hoće li nas te promjene učiniti snažnijima ili slabijima. Teško je razumjeti one koji prvo kažu da Europa ne uspijeva obaviti svoj posao, a poslije govore da bi to na neki način oslabilo uključenje Sjedinjenih Država. To je defetistički argument. Naravno da nikad nećemo moći imati isti stupanj sredstava ili istu snagu kao Sjedinjene Države. No to nije razlog da europske zemlje ne učine više." THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 20. XII. 1999. Američko-ruske veze smjeraju u novi sukob "Ako je balkanski poluotok bio sigurnosno točka požara devedesetih, područje Rusije i Kavkaza na putu su da postanu zona sukoba za sljedeće desetljeće", piše Justin Brown. "Osim eskalacije rata u Čečeniji, američke dužnosnike zabrinjavaju ruski upadi u granično područje susjednih zemalja, nacionalizam u Moskvi, uspon neovisnih muslimanskih boraca i veći utjecaj Irana u naftom bogatom području Kaspijskog mora. Rastuće napetosti stižu u vrijeme kad su američko-ruski odnosi na jednoj od najnižih razina od kraja hladnog rata. Kao posljedica toga, za razliku od slučajeva Bosne i Kosova, Sjedinjene Države će vjerojatno ostati na sporednoj pruzi ako se stanje pogorša. 'Ispast će da smo pobijedili u hladnom ratu, ali izgubili posthladni rat', kaže Edward Walker, izvršni direktor programa postsovjetskih studija na kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu. Jedna od najvažnijih političkih investicija predsjednika Clintona i potpredsjednika Al Gorea za njihova mandata bila je pokušaj poboljšavanja veza s Rusijom i istovremenog uspostavljanja većeg utjecaja u Kavkazu, teško pristupačnoj regiji bogatoj prirodnim resursima. Sad je dobar dio tog poništen, kažu analitičari. Kao prvo, prema američkim dužnosnicima, ruski napad na Čečeniju doima se poput podužeg rata koji Moskva ne može dobiti i koji može samo pridonijeti nestabilnosti u regiji. Iako je Rusija možda kadra udarati čečenske gradove bombama i napredovati na kopnu tenkovima, ona gubi dugoročnu sposobnost utjecanja na sve radikalniju muslimansku republiku, kažu analitičari. U tom procesu iscrpljuje i svoje gospodarstvo. (...) Nadalje, druge zemlje u regiji, posebno Gruzija i Azerbajdžan, žale se na upade Rusa u njihova granična područja i destabiliziranje njihovih unutarnjih poslova. U petak su gruzijski dužnosnici optužili Ruse za treći upad u svoje granice, u kojem su helikopteri ušli u Gruziju i bacili bombe u blizini sela Šatili. Gruzijci također optužuju Ruse da stoje iza pokušaja atentata na njihova predsjednika Eduarda Ševarnadzea, što Moskva poriče. 'U Gruziji postoji velika količina nelagode', kaže dužnosnik američke vlade. 'Učinili smo sve što možemo da pomognemo toj zemlji, a (problemi s Rusijom) rade protiv toga.' No možda još više obeshrabruje, kažu analitičari, političko ozračje u Moskvi. Pred izbore, ruski političari se razmeću nacionalističkom retorikom, pozivaju na povratak vremena kad je Rusija bila velika sila, i potiču val protuzapadnoga raspoloženja. Intervencija NATO-a u Jugoslaviji još je svježa u njihovu sjećanju, i služe se njome da bi opravdali svoju intervenciju u Čečeniji. Elita u Moskvi i St. Petersburgu već godinama odnosi se s prjezirom prema Sjedinjenim Državama, ali tek sad je taj antagonizam prešao na ostatak stanovništva, kaže Fiona Hill, direktorica zaklade Eurasia, koja pruža pomoć regiji. Ona kaže da se istovrsni osjećaj razvija i u Washingtonu. 'Postaje nepopularno govoriti o uključenju Rusije', kaže ona. 'Primjećujem istu vrst proturuskog raspoloženja ovdje, kao i protuameričkog u Moskvi.' Dok Rusija traži novi identitet, a njezino gospodarstvo postiže neke male dobitke zbog nedavnog rasta cijena nafte, zapadna međunarodna zajednica vjerojatno ima manje utjecaja. To je stajalište dokazao ruski odgovor na pokušaje OESS-a da promatraju stanje u Čečeniji. Ruski dužnosnici nisu dali OESS-u puni pristup regiji i rekli su da međunarodno tijelo, koje broji 54 zemlje članice a Rusija je jedna od njih, nema jurisdikcije u unutarnjem napadu protiv, kaže Moskva, 'terorističkih bandita.' Nadalje, predsjednik Jeljcin upozorio je međunarodnu zajednicu da je Rusija još uvijek nuklearna sila i da ju ne treba omalovažavati. Americi je u pitanju sigurnosti i Rusije glavno osigurati da su njezine nuklearne zalihe zaštićene. No sukobi koji se razvijaju mogli bi ugroziti nekoliko programa ruskog razoružanja. Novo stajalište Moskve već utječe na Muslimane u susjednim državama, kažu analitičari, i vodi ponovnom stvaranju islamskih boraca za koje se smatra da su došli pod utjecaj susjednog Irana. U najgorem slučaju, moglo bi doći do rasta terorizma u toj veoma nemirnoj regiji. (...)" THE NEW YORK TIMES 20. XII. 1999. Usmjerena uloga za MMF "Tajnik Ministarstva financija, Lawrence Summers, prošloga je tjedna predložio da Međunarodni monetarni fond polako počne odustajati od dugoročnih posudba zemljama u razvoju i da se umjesto toga usmjeri na jednu ključnu misiju: posuđivati novac zemljama u privremenoj financijskoj krizi. Taj razumni prijedlog potaknut će dvostranačku potporu u Kongresu koji postaje sve neprijateljskije raspoložen prema neuspjesima fondacije u Rusiji, Brazilu i drugdje. Zaista, Summers zna da će odbor koji je imenovao Kongres uskoro predložiti sužavanje misija fonda na način koji on predlaže. Odbor, koji vodi prof. Allan Meltzer sa sveučilišta Carnegie Mellon, odlučio je pokusno preporučiti uklanjanje programa fonda za poticanje razvoja u siromašnim zemljama - što drže da bi trebala biti odgovornost jedino Svjetske banke. Odbor će ukinuti i programe fonda koji potiču tržišnu tranziciju bivšeg Sovjetskog Saveza. Summersov govor ne samo da unaprijed prihvaća preporuke odbora, pomaže i izolirati potpredsjednika Ala Gorea od republikanskih kritika zbog neuspješnog pokušaja spašavanja Rusije, koje je provedeno uz snažnu potporu Clintonove vlade. Neke zemlje od fonda posuđuju i na 30 ili 40 godina bez značajnijih rezultata. Mnoge od tih zemalja, ističe Summers, umjesto toga bi mogle načeti tržišta privatnog kapitala. Pa ipak, Summersov govor nije išao niti približno onoliko daleko koliko bi to kritičari fonda voljeli. Predložio je da fond nastavi posuđivati novac siromašnim zemljama kako bi se borile protiv siromaštva, na taj način ublažavajući svoj prijedlog za sužavanje misije fonda. Prihvatio je načine na koje fond trenutno posuđuje novac tijekom kriza dok Meltzer tvrdi kako će njegov odbor predložiti velika poboljšanja. Summers je razočarao neke kritičare iznoseći tek mlak poziv fondaciji da novac posuđuje zemljama zahvaćenima krizom čak i u slučaju da već duguju novac stranim bankama. Mnogi ekonomisti prigovaraju sadašnjoj praksi fonda prema kojoj se zahtijeva da se banke u potpunosti isplate prije nego što fond posudi novac - što garantira da će banke proći neoštećene dok će radnici trpjeti svu težinu gospodarskog sloma. Nakon pada Sovjetskoga Saveza, fond je bio tek međunarodna financijska institucija koja je bila voljna pomoći bivšim komunističkim zemljama da prijeđu na tržišta, no njezina sposobnost utjecaja na sudbinu tih gospodarstava sve se više smanjuje. Svjetska banka je u boljem položaju kada je u pitanju borba protiv siromaštva u siromašnim zemljama koje ne mogu privući privatne ulagače. Tako posuđivanje u hitnim slučajevima ostaje jedna misija za čije je rješavanje fond najbolje opremljen. Summers ne ide tako daleko. No SAD je barem doveo u položaj da fond počne gurati u tom smjeru", stoji u uvodniku lista. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 20. XII. 1999. Politika je odvratna ili čini bjesnim gotovo polovicu Talijana "Da će reakcija biračkoga tijela na krizu vlade biti razdražljivost moglo se očekivati. No veličina pojave bila je iznenađujuća i, priznajem, prvi put uistinu zabrinjava one koji su, poput potpisnika članka, prilično naviknuti na takvu vrstu rezultata. (...) Krajem osamdesetih godina pretežna reakcija bila je nezainteresiranost, uz stalnu i manjinsku kvotu, pozitivnog i negativnog odnosa, međusobno gotovo izjednačenog. Potom su s aferom podmićivanja negativni osjećaji uvelike porasli. Posljednjih godina ravnodušnost se ponovno pojavljivala u sve većoj mjeri, šireći se među svim kategorijama birača, no posebno među mladima, izazivajući, između ostaloga, poznati rast suzdržanosti. U posljednje vrijeme čini se da se trend još jednom promijenio. Kriza je dovela do veće prisutnosti i isticanja političkih događaja u medijima i, neizbježno, do jačeg interesa građana. No on se odmah pretvorio u snažno naglašavanje negativnih osjećaja, podsjećajući i na scenarij iz afere podmićivanja. Gotovo četiri od deset Talijana danas osjeća bijes ili, u većoj mjeri, odvratnost prema politici, a gotovo polovica iskazuje kritičku ravnodušnost, obilježenu, kod 20 posto ispitanika, istinskim nepovjerenjem. Postavlja se pitanje što potiče i pokreće tu junačku, slučaj je takav da i to treba kazati, manjinu, koju čini 18 posto Talijana koji i danas izjavljuju da politiku drže dobrom. Iz anketa se pokazuje rašireno nerazumijevanje pravih uzroka krize vlade. Jasno, mediji to objašnjavaju pomoću 'moći ucjene' koju u svakom izvršnom tijelu utemeljenom na koalicijama između stranaka mogu provoditi manje političke snage. Osim toga, tu je i bojazan nekih čelnika da bi bivša komunistička priroda D'Aleme mogla, ako se ovaj kandidira na izborima za premijera 2001., obeshrabriti birače centra. Istini za volju, ta se posljednja opaska čini opovrgnuta u raznim analizama. Razlozi odbojnosti prema D'Alemi ili razlozi poštovanja D'Aleme mogu biti mnogi, no njegova prošlost, čini se, nije među važnijima. Jasno, D'Alema uživa manje naklonosti u dijelu centra nego na ljevici. (...) No mimo objašnjenja koja nude mediji, ta se kriza Talijanima čini gotovo potpuno povezana s ravnotežama i pitanjima u 'palači vlade', koja se čine, premda važna, dalekima od bilo čijih svakodnevnih interesa. 'To je njihov problem, a ne naš', kazao nam je jedan ispitanik. (...)", piše Renato Manheimer LA REPUBBLICA 20. XII. 1999. Sarajevo, otkrivene ubojice Talijana "Ime i prezime imaju sada autori napada iz zasjede počinjenoga 29. svibnja prije šest godina, u vrijeme punog rata u Bosni, na konvoj talijanskih humanitaraca na cesti koja od Gornjeg Vakufa vodi u Travnik. Jedna skupina Bošnjaka opljačkala je i zatim ubila novinara Guida Pulettija, poduzetnika Fabia Morenija i Sergia Lanu, koji je civilno služio vojni rok u Caritasu. To je bio prvi slučaj hladnokrvnoga ubojstva stranaca koji nisu uključeni u rat, i reakcija međunarodne zajednica bila je vrlo snažna. Sada su karabinjeri koji su u sastavu Multinational Specilized Unita (MSU- a), 350 ljudi pridruženih vojsci, otkrili ubojice. Poznato je samo ime vođe bande - Hanefile Prjijc, zvani 'Paraga', kojega njegovi smatraju nekom vrstom junaka, dok su imena ostale petorice 'zelenih beretki' (pripadnika muslimanskih milicija) top secret. Neki od njih već su otkriveni u inozemstvu. (...) Unatoč logističkim teškoćama i velikom poslu, časnici vojske su zadovoljni. I govore poglavito o tri važna rezultata istrage. Dva su već postignuta (Paraga i otkriće šest novih skupnih grobnica), a treći je na putu (mega trgovina opojnim sredstvima). Operacija 'Paraga', kako je nazivaju pukovnik Renato Scuzzarello, koji zapovijeda kontingentom MSU-a i bojnik Giovanni Paone koji vodi istražni odjel, zaključena je, s gledišta istraga, prije dva mjeseca. U tužiteljstvu u Travniku postoji opširno izvješće koje sadrži svjedočanstvo dvojice Talijana koji su pobjegli iz zasjede, i sva imena odgovornih. Priča se da Prjijc živi u Gornjem Vakufu, ne skrivajući se, davajući čak i intervjue. Zasad ga nije moguće uhititi: bosanski suci trebaju utvrditi radi li se o običnom kaznenom djelu za koje su mjerodavni ili je riječ o ratnom zločinu. U tom slučaju se ovlasti predaju Međunarodnom sudu u Haagu. Djelatnost karabinjera često se isprepleće s djelatnošću ureda koji vodi bivša švicarska tužiteljica Carla del Ponte. Upravo je zajedno s njom, prije mjesec dana u Sarajevu, ispitan rad na pokoljima u Srebrenici gdje su u srpnju 1995. Radovan Karadžić i general Ratko Mladić zapovijedili veliku operaciju etničkog čišćenja. Karabinjeri su otkrili još šest skupnih grobnica koje treba pridodati mnogim već otkrivenim. (...) S Carlom Del Ponte, koja u Sarajevu već ima svoju istražnu strukturu, karabinjeri su podijelili i buduće zadaće. Dok slučaj 'Paraga' i otkriće grobnica nisu više tajne, u potpunosti ostaje povjerljiva istraga o trgovini drogom. 'To je još sasvim otvorena aktivnost', objašnjavaju časnici, 'a o tome ćemo govoriti tek nakon uhićenja'. No jedna je stvar sigurna: u Bosni, kao i u Crnoj Gori i Albaniji, u punoj su aktivnosti talijanski kriminalci uključeni u slučaj trgovine drogom koja prolazi preko Bosne, koristeći se ortaklukom mjesnih ličnosti u koje se ne sumnja. Uostalom, nije novost da taj politički svijet obilježavaju tijesne veze sa svijetom kriminala", piše Liana Milella. Jeljcinova osveta "Ako konačni rezultati potvrde prve službene projekcije, ono što pokazuju ruski izbori, na stranu predviđeno zadržavanje komunista kao glavne oporbene snage, jasno je potvrđivanje provladinog centra, koji se ovdje obično naziva strankom vlasti i neočekivani uspjeh liberalne desnice, koju vodi ona skupina bivših mladih reformatora, Kirienko, Nemtsov, Čubajs čija se politička sudbina držala definitivno završenom u kolovozu 1998., s padom rublje i rastućim valom škandala koji je uslijedio. Sada, s obzirom na te dvije homogene snage koje se prepoznaju u vrijednostima predstavničke demokracije i slobodnog tržišta, može se kazati, a da se ne bude optužen za bilo kakvo tendenciozno pretjerivanje, da se jedan veliki dio biračkog tijela jasno očitovao za nastavak gospodarskih i društvenih reforma koje je prije devet godina inaugurirao Boris Jeljcin. No osim što sadrže očito svjedočanstvo, korisno da se osjete raspoloženja stanovništva u jednoj tako kaotičnoj fazi nacionalnog života, ovi su izbori imali i, poglavito, znatnu političku važnost uoči bitke, odlučujuće za budućnost Rusije, koja će kulminirati 4. lipnja 2000. s predsjedničkim izborima. Igra sklapanja saveza između stranaka koje su se izborile za 450 zastupničkih mjesta u Dumi odredit će tko će biti novi car, nakon Borisa Jeljcina. Prema stanju stvari, uspjeh reformističke fronte automatski se pretvara u golemu potporu čovjeku kojega će Jeljcin izabrati za svog nasljednika, odnosno predsjedniku vlade Vladimiru Putinu. (...) Nedvojbeno, na sliku koja se ocrtava u novoj Dumi utjecalo je i masovno i neuravnoteženo posredovanje medija. U srazu između dva bloka centra, televizije, pod djelomičnim ili potpunim nadzorom države, svrstale su se, u nekim slučajevima i okrutno, protiv Lužkova, ne prikrivajući svoje naklonosti stranci Jedinstvo, koja se pojavila tek prije dva mjeseca s blagoslovom Kremlja i koja bi se trebala naći na oko 29 posto. Kao što je jasno i da je rat u Čečeniji dao lijepilo za ponovno nađen nacionalni ponos i da je priskrbio znatno povjerenje premijeru Putinu, koji je bio ledeni i odlučan pobornik toga sukoba. (...) Ostaje posljednji osvrt. Slika koju je o sebi Rusija dala u političkim, i ne samo političkim, događajima posljednjih godina, pokazuje da je još dug put prije no što će se moći kazati da je budućnost ove zemlje čvrsto vezana uz demokratsku perspektivu i osigurana djelotvornim i transparentnim institucijama. I ovi sami izbori dugo su vremena bili predmet špekulacija, koje su ih vidjele u središtu autoritarnih poteza usmjerenih na njihovo brisanje. To što su se održali, pozitivna je činjenica sama po sebi", piše Alberto Stabile. ŠVICARSKA LE TEMPS 20. XII. 1999. Pobjeda nasilja "Jučerašnji izbori, treći takve vrste otkako je demokracija došla u Rusiju, daju dobru predodžbu o općem stanju ruskog diva uoči novog tisućljeća. To stanje nije nimalo utješno. Za razliku od mnogih drugih europskih naroda, Rusija nije izišla iz meteža u koji ju je gurnuo raspad njezina carstva i izravan sukob sa zakonima tržišnog gospodarstva. Politička je pozornica još nemirna i uzburkana, obilježena promjenom raspoloženja, kratkotrajnim očekivanjima i strašnim razočaranjima. Iznenađuje činjenica da su u tom nemirnom krajoliku samo komunisti stabilna snaga i, što je na prvi pogled besmisleno, stalno i nostalgično jamstvo za sve u zemlji koje su događaji pregazili i ne postižu osobni uspjeh u novom društvu. No u svemu ostalom, Rusi su još jednom htjeli promjenu. G. 1993. dali su glasove histeričnom nacionalističkom lakrdijašu Žirinovskom koji je izazivao strah na Zapadu. Danas se bori da dobije kvorum. G. 1995. prednost su dali nacionalističko- komunističkom pokretu 'Naš dom je Rusija' bivšeg premijera Viktora Černomirdina. Sada je pretrpio velik poraz. Ovaj put su iznenadili otvoreno dajući prednost strankama bliskim sadašnjem šefu vlade Vladimiru Putinu. Učinili su to odlučno podupirući Savez desnih snaga, nov savez različitih liberalnih stranaka. A još otvorenije, prihvaćajući program stranke Jedinstvo čiji se uspjeh uopće nije predviđao u ispitivanjima javnog mišljenja. Kako to da stranka, rođena prije jedva dva mjeseca, koju predvodi visoki dužnosnik Odjela za izvanredna stanja bez ikakve simbolične važnosti, može odjednom dobiti oko 20 posto glasova? Dakako, velikom promidžbom u glasilima, jer su se u predizbornoj utrci gazila sva pravila političke pristojnosti i jednakosti. Ali je ona napose odgovarala moćnoj težnji koju je utjelovio šef vlade Vladimir Putin: red, stega, sila, umjesto demokratske rasprave, liberalnih reforma i pravne države. Znakovito je da su sve stranke koje su manje ili više očitovale suzdržanost glede rata u Čečeniji, bile kažnjene. Naprotiv, one koje su pokazale spremnost da uzvrate na povijesna poniženja i udaljili se od Zapada, našli su se među pobjednicima. Dakle, to su upute za skore predsjedničke izbore. Određena su pravila buduće rasprave. Ratnički govor i sustavna primjena sile na koncu su se isplatili. Nema dvojbe da će kremaljski klan, čija je strategija danas potvrđena i čiji je utjecaj u Dumi porastao, doći u iskušenje da iskoristi tu dinamiku kako bi izvukao političku korist iz rata. Nisu isključeni prijevremeni izbori. A najteže će biti prekinuti širenje nasilja", u uvodniku lista piše Eric Hoesli. NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 20. XII. 1999. U Rusiji "Ministri vanjskih poslova država G-8 prije nekoliko su dana oprezno odustali od toga da Rusiju formalno osude zbog njezina rata u Čečeniji. Rečeno je da će manevarskog prostora za rusko vodstvo a time i za mogućnost utjecaja Zapada biti vjerojatno tek poslije parlamentarnih izbora. Valja se nadati da to nije preuranjen zaključak. Točno je: drugi čečenski rat bio je i unutarnjopolitički manevar kojim je kremaljsko vodstvo htjelo dokazati da okuplja domoljubno nastrojene birače i da može izgraditi novog kandidata za Jeljcinova nasljednika. No na Kavkazu za Rusiju je na kocki više od toga. Regionalno se radi o nadzoru tradicionalno nemirnog područja kroz koje prolaze važni prilazi i opskrbni putovi. Kremlj se neće dati izgurati s te geoekonomske okretnice. Osim toga Rusija je proteklih tjedana signalizirala da želi stabilizirati i proširiti svoje utjecajno područje i poboljšati svoj strategijski položaj: prema Zapadu uz pomoć unije s Bjelorusijom, prema Istoku približavanjem Kini. Mogla bi biti varljiva i zapadna nada da će rusko vodstvo poslije nedjeljnih izbora za Dumu prekinuti ekscese ratovanja u Čečeniji, protivne međunarodnom pravu, jer se politička strast za profiliranjem opet vraća na normalnu razinu. Ti su parlamentarni izbori bili samo zajednički startni galop za predsjedničke izbore idućega ljeta, prljava izborna borba protekloga tjedna okus predstojećega što treba očekivati idućih mjeseci kad će biti spora oko Jeljcinova naslijeđa. Krhka ruska demokracija, uglavnom ograničena na formalnu, već sada je pretrpjela štetu. Kritike čečenskoga rata nije ni bilo, jer su mediji koji u Rusiji stvaraju javno mišljenje, u rukama onih mogula koji pripadaju 'obitelji' vlastodržaca. Kandidati za predsjedničku dužnost s najvećim izgledima - Putin, Primakov, Lužkov, da spomenemo samo najvažnije - poput Jeljcina su potomci stare nomenklature i profiteri novog sustava. Stoga nitko od njih nije zainteresiran za njegovu promjenu a niti za neku drukčiju politiku" - piše komentator lista Nm. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 20. XII. 1999. Ogledna vožnja ispred Kremlja "Što zapravo radi netko poput Borisa Jeljcina kad iz ruku preda vlast? Drži napeta predavanja pred odabranim općinstvom, ide na daleka putovanja ili jednostavno u vrtu na koljenima ziba unuke? Glasnogovornik Predsjednika nije to odao, iako se inačica s unucima po vanjskim znacima čini najadekvatnijom za kremaljskoga šefa, poznatog po ljubavi prema djeci. No Rusi ipak, zahvaljujući glasnogovorniku, jedno znaju: za Predsjednika je 'pitanje časti' da svoju dužnost, kako je planirano, napusti u ljetu 2000. i nasljednicima zajamči mirnu predaju vlasti. Budući da kremaljski šef 'nije prilijepljen za vlast', on i njegovi savjetnici oprezno su već šest mjeseci prije izbora počeli ustoličavati odgovarajućega nasljednika. Na parlamentarnim se izborima u nedjelju nije naime radilo samo o razdiobi vlasti u zakonodavnoj skupštini: političari i birači izbore za Dumu drže i pokusnom vožnjom za predsjedničke izbore. Kremlj - za sada - računa na premijera Vladimira Putina. U izbornoj borbi za Dumu predstavili su se i drugi službeni i neslužbeni kandidati kao jurišnici na Kremlj. Čak je i vječito oklijevalo Jevgenij Primakov iz stranke 'Domovina - cijela Rusija' u posljednjem trenutku obznanio svoju kandidaturu. Demokratska predaja predsjedničke vlasti bit će 'politički i moralni znak svijetu i Rusima', dodao je kremaljski glasnogovornik. Baš tako i jest. A taj Jeljcinov imperativ nekako vrijedi i za izbore za Dumu" - zaključuje komentator lista ave. FRANCUSKA LIBERATION 20. XII. 1999. Televizija, kobno oružje kandidata "Kao i zemlja, politički i gospodarski običaji i rat u Čečeniji, predizborna utrka u glasilima nije pokazala dostojanstvo i jednakost, a često je davala prednost promidžbi. Ništa čudno, budući da su državna glasila u rukama velikih financijskih skupina kojima upravljaju oligarsi i koji svoju snagu medijskog udarca stavljaju u službu kandidata ili stranke (ili saveza) koje podupiru i nekih pojedinaca koje potajno potiču. Ne tako davno, Jedinstvo, stranka koju predvodi Sergej Čoigu, ministar za izvanredna stanja, nije ni postojala. Osnovana je da bi prikupila glasove sklone Kremlju dok je popularnost Predsjednika Jeljcina bila na najnižoj razini. Vladimir Putin, premijer koji omogućuje naglo širenje njezine popularnosti, rekao je da će kao građanin dati svoj glas toj stranci. Rekao je to pred kamerama ruskih televizija, ponajprije ORT-a (poluprivatni kanal) i RTR-a (državni kanal). Od tada se u informativnim emisijama tih televizija svakodnevno pojavljuje vjetrovka s crvenim točkicama kandidata Čoigua koji sudjeluje u predizbornoj utrci. To možemo nazvati velikom promidžbom. Ona je djelotvorna. Premda je u rujnu krenula od ništice, unatoč Čoiguu koji nije sjajan i unatoč tomu što nema nikakvog programa, Jedinstvo je postiglo uspjeh. Televizija može uveličati stvari, ali može biti i iznimno škodljiva. Od rujna, emisija Vremja koja se nedjeljom navečer prikazuje na ORT-u, a vodi ju pogibeljni Sergej Dorenko, ubojitim riječima, neprovjerenim tvrdnjama i montažom snimaka ruši ugled moskvoskog gradonačelnika Jurija Lužkova i bivšeg premijera Primakova, dviju crnih ovaca Kremlja ujedinjenih s petrogradskim gubernatorom Jakovljevom. Nakon toga, ovom savezu pada ugled, iako je sve do rujna imao velike izglede. Dorenko nije toliko novinar, koliko proklinjač, neka vrsta Rasputina malog ekrana, a to se ljudima sviđa. Na privatnom kanalu NTV, izravnom suparniku ORT-a, krajolik nije tako jednolik. Kanal pripada skupini Mediamost bankara i financijaša Gusinskog, a podupire stranku Lužkova i Primakova. Na njemu se ne mogu vidjeti teme koje bi ovu dvojicu srdila (nećemo ni govoriti o kanalu TV Centar ograničenog dometa koji pripada moskovskom gradonačelniku i potpuno mu je podčinjen). No NTV također poštuje kandidata reformatora Grigorija Javlinskog kojeg su pozivali i kada nije bio njegov red. U isto vrijeme kao i Vremja, emisija Itogi ('rezultati') koju vodi zvijezda ovog kanala Jevgenij Kiseljov, ljepše se ponaša. Kiseljov je beznačajniji od Dorenka, ali je vrlo stručan i utjecajan čovjek. U početku predizborne utrke nudio je emisije u kojima su zajedno sudjelovali vođe glavnih stranaka. No s vremenom su zaredali više ili manje dolični napadi i neprovjereni podaci, iako nisu pali na razinu ORT-a. NTV je tako više puta na tjedan prikazivao razgovor 'u živo' između suparničkih kandidata koji je vodio Kiseljov. To je pridonijelo razmjeni mišljenja - dovoljno rijetkoj da bi se i spominjala - ali i prizorima koji nisu bili toliko smiješni koliko zabrinjavajući. Tako se mogao vidjeti Vladimir Žirinovski ('ruski Le Pen') kako iz džepa vadi pištolj i predlaže svom sugovorniku Borisu Nemcovu (Savez desnih snaga) da se ubije u izravnom prijenosu. Također se mogao vidjeti filmski redatelj Mihalkov (koji podupire listu Viktora Černomirdina) kako od svog protivnika, bivšeg premijera Sergeja Kirijenka, traži da, u ime pravoslavlja, otpjeva Oče naš. U oba slučaja, Kiseljov je odgovorio kao civiliziran čovjek: prekinuo ih je. U unutrašnjosti, glasila su najčešće u rukama gubernatora koji ih stavljaju na raspolaganje onima koje podupiru. Ni tu nije dobro biti neovisni novinar: od Kalinjingrada do Vladivostoka bezbrojne su prijetnje, tučnjava i zabrane izlaska novina. Ima gubernatora koji ne razumiju da se neki novinari ne žele prodati, iako su brojni 'kupljeni' novinari koji su se spustili na vrlo nisku razinu. Na koncu, ova je predizborna utrka samo pokazalo koliko je poslijesovjetska Rusija još daleko od stvarno slobodnog, profesionalnog i pluralnog medijskog prostora", piše Jean-Pierre Thibaudat. AUSTRIJA DER STANDARD 20. XII. 1999. Pad spomenika "Ruši se jedan spomenik. Velikom Helmutu Kohlu, njemačkom kancelaru ujedinjenja, europskom kancelaru, u najgorem slučaju prijeti istražni zatvor. Kohl se poziva na dano obećanje i ne želi navesti imena onih donatora čije je milijunske donacije osobno prikupio bivši kancelar i proslijedio službenim stranačkim blagajnama. Stvar s crnim blagajnama CDU-a svjetski političar naziva 'grdnom pogrješkom', ali svijest o nepravdi na Kohlu se ne primjećuje. 'Grdna pogrješka' skupo će financijski stajati CDU. Zbog Kohlovih financijskih trikova unija bi mogla biti prisiljena na vraćanje državnih stranačkih potpora. Riječ je o gotovo tri milijarde šilinga, CDU bi bankrotirao jednim udarcem. No još je razornija politička nevolja koju je napravio Kohl time što je vjerovao da će se moći postaviti iznad zakona. Bivši je kancelar posve usputno svojim priznanjem da je za stranku uzeo donacije, uništio obrambenu crtu CDU-a. Do sada se govorilo da su za škandal s donacijama odgovorni neki mračni likovi iz drugog stranačkog reda, no sada se zna da ikona njemačke politike nije samo bila upućena u te događaje, nego da je i sama marljivo na tomu radila. Kohl je osobno šetao s novcem, vjerojatno čak u malim novčanicama. Isto tako iznenađuje da se Kohl u istrazi tih činjenica drži izrazito suzdržano. Ne agira, nego reagira uvijek samo pod pritiskom dnevnih otkrića. Bivši kancelar vjerojatno vjeruje da mu u njegovoj zemlji njegov narod i njegova stranka nešto duguju za njegova velika politička djela. Zapravo Kohl nešto duguje Nijemcima: ostavku na položaj zastupnika i počasnog predsjednika CDU-a" - drži Gerhard Plott. SLOVENIJA DELO 18. XII. 1999. SFRJ još plaši "Iz zapadne Europe već su prije nekoliko tjedana stizali signali da njihove države nisu previše naklonjene projektu rezolucije koju su u UN-u pripremale Hrvatska, Makedonija, Bosna i Hercegovina te Slovenija. Rezolucija bi trebala presjeći na prvi pogled besmislenu praksu po kojoj je članica svjetske organizacije, barem na simboličnoj razini, još uvijek SFRJ, fantomska država koja odavno više ne postoji. Njezino mjesto koje bi trebalo biti ispražnjeno, pokušava zauzeti SRJ, nečlanica koja bi morala zatražiti članstvo u UN-u kao novonastala država. O gornjim činjenicama ne može biti dvojbe, kao ni o tomu da su svih pet država, nastalih na području bivše SFRJ, ravnopravne nasljednice nekadašnje zajedničke države. To su jasno i nedvojbeno već davne 1992. utvrdile rezolucije Vijeća sigurnosti i glavne skupštine, ako zanemarimo mišljenje takozvanog Badinterova povjerenstva čiji su zaključci bili identični. No SRJ se nije podredila rezolucijama UN-a nego je radije ustrajala na tezi da je ona jedina pravna nasljednica SFRJ od koje su se neke republike protupravno odcijepile. Tajništvo UN-a i neke države članice Beogradu su stalno davale potporu, tajništvo je akrobatskim pravnim vragolijama SRJ čak omogućilo krijumčarenje na mjestu nepostojeće države, iako je Beograd zbog toga morao pristati na neke vrste djelomično oduzimanje radne sposobnosti. Pred palačom uz newyoršku Istočnu rijeku još uvijek vijori zastava pokojnice, Titove SFRJ s crvenom zvijezdom, kao jasna opomena da o načinu prestanka njezina postojanja međunarodna zajednica još nije našla suglasnost. Diplomacije četiriju nasljednica ocijenile su da je ove godine pravi čas za sređivanje članstva Jugoslavije u UN-u, beogradski je režim odsječen od svijeta i barem na koljenima, ako ne i na tlu. Glavne zagovornike teze o protupravnim odcjepljenjima nekih republika od SFRJ zbog ratnih zločina protiv čovječnosti traži haaški sud. Tajming nije bio loš, jer je logično očekivati da će međunarodna zajednica budućem srpskom režimu drage volje ponuditi neku mrkvicu. Stoga je pametno, ako se može, izbjeći negativna iznenađenja. I ne kao zadnje, preostalim bi nasljednicama bilo lakše kad bi sa Srbijom imale što manje otvorenih i neriješenih pitanja. Vrlo bi opasno bilo tvrditi da međunarodna zajednica time što se nije oduševila rezolucijom, ponovno otvara pitanje načina raspada SFRJ. No činjenica je da nije htjela iskoristiti prigodu da ga konačno zatvori. Uz očekivanu nepovjerljivost Rusije i NR Kine, rezoluciji se nije protivio ni SAD ni neki nesvrstani, što bi netko možda očekivao. Ne, protivila se Europska unija koja je rezoluciju htjela razvodniti do te mjere da više ne bi imala smisla. Možda je točno, kako neki drže, da Srbija u Europi ima još puno prijatelja i da neki u EU nipošto ne žele zatvoriti sva vrata pregovorima s Miloševićem. Ili samo ne žele ničim ugroziti odnose sa sadašnjom srpskom oporbom za koju očekuju da će uskoro preuzeti vlast. A sve u svemu, posrijedi je daleko više, međunarodna se zajednica, a unutar nje Europska unija, ne želi jasno odlučiti u pogledu prava na samoodređenje naroda. U prijelomno doba, kad je pao Berlinski zid, kad se slomio komunizam i Njemačka se ponovno ujedinila, vrtoglava je brzina kojom su se nizali događaji, neke prestigla, pa nisu znali kako točno reagirati. Sloveniji bi bilo vrlo teško poreći osamostaljenje, jer je u bivšoj SFRJ bila najprivrženija demokratizaciji, tržišnom gospodarstvu, ljudskim pravima i vladavini prava. Budući da su osim toga bile pod pritiskom Njemačke (ona je priznanjem Slovenije i Hrvatske napravila pravi pravi vanjskopolitički potez poslije 45 godina) i Vatikana, zapadnoeuropske su se države pomirile sa samostalnošću Slovenije. Osim svega, bile su naime stavljene pred gotov čin. Ono što ipak nije tako jasno, jest je li međunarodna zajednica spremna priznati i međunaodnopravnu neprijepornost procesa slovenskog osamostaljenja. U stanovitom dijelu međunarodne zajednice, a i u nekim zapadnoeuropskim prijestolnicama, malo nakon što su četiri nasljednice SFRJ bile primljene u UN i druge međunarodne organizacije otvorenoga tipa, pojavila se teza da je priznanje Slovenije (i Hrvatske) bilo prebrzo i da je pripomoglo širenju rata na području bivše SFRJ. Uzrok takvog razmišljanja je razumljiv. Ne samo Rusija, Kina i Indija, nego i zapadnoeuropske države očito žele zadržati mogućnost da nekoj od svojih pokrajina koja bi se željela osamostaliti, to ne dopuste. U Sloveniji razliku između raspada države i odcjepljenja neki neće ili ne žele razumjeti. Neki su se čak hvalili odcjepljenjem. No u međunarodnom je pravu razlika između raspada države i protupravnog odcjepljenja vrlo velika, kako na pravnom i financijskom, tako i na moralnom području. Ne radi se naime samo o diobi zajedničke imovine, iako se već i tu pojavljuju razlike. Šteta koja je nastala zbog ratova na području bivše SFRJ golema je i još nije jasno tko će ju platiti. Slovenski pregovarači koji su sudjelovali u pregovorima o nasljedstvu, mogli bi puno toga reći već o dosadašnjim pokušajima kojima su neki željeli na slovenska leđa prevaliti što veći teret. Kad bi se potvrdila teza o odcjepljenju, karte bi se mogle dijeliti iznova. Vrlo je veliko i značenje moralne dimenzije koja se može ilustrirati prilično raširenim uvjerenjem da je NATO u svoje redove pozvao Poljsku, Češku i Mađarsku upravo zbog moralnog duga, jer ih je u doba hladnoga rata prepustio na milost i nemilost Sovjetskom savezu (Budimpešta 56., Prag 68. itd). S tog stajališta uopće nije svejedno je li Sovenija - pa makar kratko vrijeme - bila žrtva velikojugoslavenske ili velikosrpske agresije ili je možda jedan od krivaca za krvavu propast SFRJ. Pojašnjenje tog pitanja moglo bi biti važno i za ulazak u Europsku uniju. A baš ponašanje te unije u svezi s projektom rezolucije pokazuje, da su očekivanja da će se SRJ odreći teze o kontinuitetu, nerealna. Zato se može dogoditi da Sloveniju (i tri druge nasljednice) još čeka prava pravna bitka o tomu na koji je način prestala postojati SFRJ" - drži Gorazd Bohte.