SLO 27.XI.-DELO-JANŠA

SLOVENIJA DELO 27. XI. 1999. 1994. bilo je puno prijedloga da ne pristanemo na smjenjivanje List objavljuje oveći interview Grege Repovža s Janezom Janšom iz kojega prenosimo neke dijelove. - Prije godinu dana na pitanje o trgovini oružjem odgovorili ste: to pitanje su mi novinari postavili već dvjesto tisuća puta, i na njega sam odgovorio najmanje dvjesto tisuća puta. I da se radi o samim naznakama itd... U zadnje vrijeme malo dopunjujete, mijenjate izjave. Dugo ste godina tvrdili da Hrvatskoj nismo prodavali oružje nego da smo ga poklanjali. Zatim ste nedavno priznali da se radilo o razmjeni oružja za naftu, da je INA davala naftu Petrolu, a Petrol novac ministarstvu obrane. Može li se taj novčani tijek Petrol- ministarstvo obrane razaznati na žiroračunu? = Može se razaznati, može se rekonstruirati, a postoje i svi dokumenti koji uključuju sve do zadnjeg tolara. No istina je da ti prihodi nisu bilježeni na računu kao prihodi od prodaje oružja ili vojne opreme, nego su bilježeni kao prihodi od prodaje sanitetskog materijala, što znaju svi u ministarstvu i što znaju i u ministarstvu financija. To znaju i sve financijske kontrole koje su u to vrijeme bile u ministarstvu. To je bilo sasma razjašnjeno. Radi se o svoti koja prelazi 20 milijuna njemačkih maraka i ta se svota dakako ne može sakriti, jer dolazi na račun. A nitko je ni nije skrivao. - Prošloga tjedna priznali ste i to da je istina da je prodaja oružja tekla i u gotovini. To ste do sada uvijek poricali i odbijali kao neistinito. Trgovanje u gotovini je po vašem opisu teklo otprilike tako da su Hrvati doznačivali novac u inozemstvo nekim prodavačima oružja a mi smo za to Hrvatima davali naše oružje a zatim su prodavači nama slali novo oružje. = To je bila jedna od inačica. Najprije bih rekao to: da je i teklo tako kako su neki željeli karikirano prikazati - kao da je netko došao u ministarstvo obrane s kovčezima novca, bez obzira na to kakav je novac to bio, i da je za taj novac kupio sredstva u ministarstvu obrane te da je za ta sredstva ministarstvo obrane kupilo druge stvari... Kad bi i bilo tako, znači da je išlo preko aktivne uloge prodavača i kupaca ministarstva obrane, bilo bi to zakonito i legalno. Ministarstvo obrane bilo je ovlašteno za takve stvari prema tadašnjem zakonodavstvu koje u velikoj mjeri još vrijedi. Ipak smo mi iz raznih razloga - dva ću navesti posebno - izbjegavali takav način. Prvi je razlog bio što je Slovenija bila pod jakim nadzorom stranih obavještajnih služba i raznih međunarodnih čimbenika. Bili smo pod embargom i željeli smo se što manje pojavljivati kao neposredni kupci oružja i kršitelji embarga. Svi su znali da to radimo, no jedno je kad se to zna općenito a drugo kad ti se nešto dokaže. Zato smo iskoristili tu mogućnost koju smo imali - i u posredovanju oružja za Hrvatsku i Bosnu u pravilu smo, kad se radilo o transakcijama, puštali da oni nastupaju kao stranka koja kupuje. Tako je u knjigovodstvu odnosno formalnom postupku to bila razmjena robe za robu. Drugi je razlog bio što smo znali da nas nadgledaju i protivnici osamostaljenja. - Te evidencije postoje? = Te evidencije postoje! Knjigovodstvene i druge. Za svaki prijelaz državne granice postoje evidencije. Ministarstvo nije neka nemarna tvrtka koja bi mogla imati crnu robu. A osim toga postojala je i neposredna vanjska kontrola, jer ministarstvo obrane nije nadziralo granice. A za svaki prijelaz državne granice, za oružje i vojnu opremu, postojalo je odgovarajuće zakonodavstvo koje je vrijedilo i koje u velikoj mjeri još vrijedi, ministarstvo obrane moralo je ministarstvu unutarnjih poslova dati obrazac kojim je zatražilo mogućnost prijelaza državne granice. U tom je obrascu moralo pisati i pisalo je o čemu se radi. Ti su obrasci postojali i još postoje, barem u dva primjerka. Jedina je iznimka u tim prjelazima vrijeme rata i vrijeme neposredno poslije njega, kad ti konkretni postupci još nisu bili izravno dogovoreni. Prije ste rekli: jedanput ste govorili ovako, drugi put drukčije. Ono što sam ja govorio, dopunjuje se. - To ne poričem. Ali zašto ste toliko vremena šutjeli odnosno tvrdili da toga nije bilo? = Puno sam puta govorio puno stvari najedanput. A vi ste novinari citirali jedanput ovo, drugi put ono. Izvješće o oružju koje postoji u ministarstvu obrane i obuhvaća razdoblje od 15. svibnja 1990. do rujna 1993. kad ga je vlada zahtijevala, sadrži sve te stvari. Opisuje sva razdoblja, navodi zakonske osnove i navodi cijene, ako želite, za to oružje. A u prilogu su svi dokumenti u vezi s prijelazima državne granice. I do sada ni od koga nisam čuo da s tim izvješćem nešto nije u redu. Naprotiv, očito je interes onih koji uvijek iznova otvaraju to pitanje, da to izvješće nikada ne dođe u državni zbor ili u javnost. Iako danas - kad Slovenija više i nije pod međunarodnim embargom i kad je NATO bombardirao tu istu vojsku kojoj smo se mi odupirali ili nasljednicu te vojske, kad je i u svijetu priznato da smo dobro radili što smo se sami naoružavali - nije više tako opasno govoriti o tim stvarima. Ne vidim razloga da istražno povjerenstvo koje se time bavi, ne dobije to izvješće da ga članovi pročitaju. No smetaju me još dvije stvari. Prva je ta što gotovo nitko tko piše o tomu kako smo kupovali i prodavali oružje, ne piše zašto smo to morali raditi. Da Kučan nije omogućio 80- postotno razoružanje teritorijalne obrane u svibnju 1990., Slovenija bi imala dovoljno oružja za uspješan otpor JNA. No tako su mnogi, da spomenem samo Ludvika Zvonara, Francija Kosija i Ivana Draušbahera, morali doslovno riskirati glave, i to više puta, da smo se do rata naoružali barem najnužnije. Sjećam se prizora kad je u jesen 1990. godine u zrakoplovnu luku na Brniku sletio zrakoplov s oružjem u kojem je bio i Franci Kosi. Nije puno nedostajalo da ih JNA sruši. Kad smo se poslije slijetanja vidjeli, boja njegove kose bila je drukčija nego prije nekoliko dana. Sada te ljude povlače po sudovima i navaljuju na njih da ispričaju stvari koje bi teretile mene ili tadašnju vladu. Vlast države koju su stvorili sada ih progoni, po mojem mišljenju, ponajprije stoga što u tom progonu traži političku korist. Možda je netko od njih kasnije nešto zgriješio, u to se ne upuštam, no za ono razdoblje zaslužuju odličja a ne javno blaćenje. To potonje ne smeta me toliko kad se radi o meni. Znao sam da nam oni koje smo prisilili na osamostaljenje, to nikada neće oprostiti. I pripremio sam se za taj trenutak. Imam mogućnosti da se branim. No neposredno pogođeni imaju je bitno manje. (...) - Za strane novine, za hrvatski Večernji list, rekli ste da je u nas reprodukcija elita devedeset postotna. Taj podatak nisu uporabili ni Adam ni Kramberger - oba su stručnjaka rabili niže postotke. Nitko nigdje nije naveo 90 posto. Kako možete tako mirno u stranim novinama pretjerivati i u inozemstvu vlastitu domovinu prikazivati u lošijem svjetlu nego primjerice stručnjaci koji su radili te analize? Čemu to pretjerivanje? = Veseli me da ste stvar tako postavili - jer ako je zaključak da u nas vlada 80 ili 90 postotni kontinuitet za vas nešto loše, to je... - Nisam to rekao. = No rekli ste - da je to prikazivanje države u lošem svjetlu, znači da je za vas loše što vlada 90 postotni kontinuitet...tu se slažemo. - Nisam to rekao. Rekao sam da je to prikazivanje podataka lošijima nego što jesu. = Ako je pisalo 90 posto, to nije bilo točno, jer je istraživanje utvrdilo 83 posto. - Isto tako ste za isti Večernji list opisali gospodarsko stanje u Sloveniji kao sve lošije, u usporedbi s drugim državama, sukandidatima za EU, samo kao nazadovanje. No u tomu vas pobijaju ocjene, ponajprije neovisnih stranih ustanova. U utorak je primjerice bilo u Sloveniji izaslanstvo MMF-a koje je vrlo dobro ocijenilo Sloveniju, kao najbolju od svih kandidatkinja. Zašto dakle u stranim novinama vlastitu državu prikazujete lošijom? = To vaše pitanje posve je na liniji uredničke politike Dela koje stanje u Sloveniji uglavnom prikazuje vrlo jednostrano. Nedavno sam čuo dobar štos: da je Marković 1991. imao Delo, u Jugoslaviji se još ni sada ne bi znalo da se raspala. Kod svake je stvari tako, posebno kod ekonomskog stanja, da možeš navoditi ili samo dobre ili samo loše podatke. Ono što je važno, jest stvarna usporedba. Bez veze je Sloveniju uspoređivati sa Srbijom... (...) - Realne su mogućnosti da za godinu dana budete kandidat za predsjednika vlade. Da ste to sada, odnosno budete li to tada, koje su prve tri stvari koje biste napravili na tom položaju? = No, o tom pitanju tko će biti kandidat za predsjednika vlade, ne ćemo razgovarati dok se ne urede stvari koje najprije treba urediti. Inače bismo radili isto što radi vlada - kad sklapa malogranične sporazume na onim dijelovima područja između Slovenije i Hrvatske, gdje granice još nema. Ukratko, najprije treba napraviti prvi a zatim drugi korak. No ono što izvršna vlast u Sloveniji mora napraviti ako za sobom želi povući druge, jest da odluči što hoćemo. Izvršna vlast koja će preuzeti Sloveniju poslije idućih izbora, može birati alternativu. Ili nastaviti to stanje kakvo je sada - to je životarenje od proračuna do proračuna, od koalicijske trgovine do koalicijske trgovine i mandat prođe. I to samo s jednim ciljem: to je Europska unija. Što je tako i tako pogrješno. Ili pak realno ocijeniti stanje, zaključiti da ulazak u EU nama nije cilj nego put. Jasno reći što je put a što je cilj i postupati u skladu s tim. A cilj je: bogat svestrani materijalni i duhovni razvitak Slovenaca. Samo to će nam omogućiti da u Europi budemo ravnopravni i konkurentni. I da iskoristimo prednosti koje nam nudi EU. Samo nudi - ali ih ne jamči. Svaka država mora sama biti sposobna to iskoristiti. Mi smo pred tom dvojbom. A unutar toga treba jasno odrediti ključni prioritet. Realna ocjena govori da mi Slovenci u integraciji, kamo idemo i kamo ćemo vjerojatno doći (ali ne tako brzo kako obećava vlada), ne možemo biti konkurentni po broju stanovnika, ne možemo biti konkurentni po gospodarskoj moći, ne možemo biti konkurenti po financijskoj moći ... A zatim utvrditi u čemu možemo biti konkurentni... (...)