IT-10. XI. CDS-DESETOGODIŠNJICA ZIDA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 10. XI. 1999. Krivnje Zapada "(...) Proslava desete obljetnice pada Berlinskoga zida postala je izvanredna televizijska predstava taština međunarodne političke klase. (...) Čitali smo i slušali, kao i uvijek u ovakvim prigodama, zadovoljne i slavodobitne izjave. No nisu sve opravdane. U tolikom slavlju u velikoj se mjeri izgubio smisao toga događaja. Pokušajmo ga ponovno pronaći. Komunizam nije porazio Zapad, nego njegova vlastita proturječja, vlastiti neuspjesi i vlastita nedjela. Mnogi su europski i američki političari ipak vjerovali da je hladni rat dobiven s dva velika načela: demokracijom i tržišnim gospodarstvom. Dakle, nije bilo nužno imati dosljednu i dalekovidnu politiku. Bilo je dovoljno čekati da ta dva lijeka proizvedu svoje blagotvorne učinke. Prvo iskušenje 'pobjednika' bilo je da skinu vojne odore i vrate se kućama. Ameriku je obuzeo jedan od njezinih periodičnih napadaja izolacionizma te se riješila jedinog čovjeka (Georga Busha) koji je imao iskustva u međunarodnim pitanjima. Europa je pokušala zauzdati ujedinjenu Njemačku u okviru europske integracije te je ubrzala svoj hod prema gospodarsko-monetarnom jedinstvu. Jedine zemlje prema kojima se vodila dalekovidnija politika one su s kojima smo imali veće povijesne i kulturalne veze: Poljska, Češka i Mađarska. Demokratski optimizam odigrao je loš potez. Sve što se dogodilo nakon kraja hladnoga rata zateklo nas je. Nismo shvatili da će nas pad imperija lišiti jednoga od stupova na kojemu je, bilo to dobro ili loše, stajao međunarodni poredak. Nismo predvidjeli oživljavanje nacionalnih iredentizama, slom višenacionalnih država, ratove za odcjepljenje i nasljeđivanje koji su izbili sljedećih godina, državne udare, lažne demokracije, etničko čišćenje, iseljavanje stanovištva iz spornih teritorija, širenje nuklearnog oružja, državnu korupciju i organizirani kriminal. Pred takvom kataklizmom recitirali bi isti sadržaj, od dana do dana, prihvaćajući odluku koja bi nam izgledala najprikladnijom: financiranje, bombardiranje, pregovaranje, gospodarske sankcije, i mnogo poziva na nekršenje ljudskih prava. Jesmo li mogli izbjeći sva ta zla? Možda ne. No mogli smo obeshrabriti etničke nacionalizme, s uvjerljivijim politikama suprotstaviti se dezintegraciji višenacionalnih država, te, poglavito, na UN prebaciti neke nužne odgovornosti glede očuvanja međunarodnoga poretka. No onoga dana kada je Clinton iz Somalije povukao američke vojnike, shvatili smo da će UN od toga trenutka biti nemoćan. Prirodno, ispravno je da Nijemci ovih dana slave svoje ujedinjenje, a mnogi narodi povratak slobode. No podsjećanja bi bila nepotpuna ako se ne sjetimo da je poslijeratno razdoblje za mnoge zemlje bilo teže i krvavije od hladnog rata", piše Sergio Romano.