NJ 2.XII.WELT:EU-SIGURNOST-RAVNOTEŽA

NJEMAČKA DIE WELT 2. XII. 1999. Mišići WEU "Europski ministri obrane, okupljeni danas u Bruxellesu, žele napokon pretočiti u djelo dobre namjere, vezane uz europsku obranu. Britanci i Francuzi stupili su na čelo te inicijative, a ostali kaskaju za njima bez vizije i bez novca. Kad se prije četiri mjeseca pokazalo da su Amerikanci zapravo posudili Europi trijumf u sukobu s Beogradom, Europljani su odlučili nešto učiniti glede svoga samopoštovanja i projekcije vlastite moći. Predviđeno je osnivanje postrojbe za brze intervencije sa 50 do 60 tisuća vojnika te s elementima ratnog zrakoplovstva i mornarice. Tome valja dodati političke mjere opreza. Vojna integracija pod nazivom Zapadnoeuropska unija (WEU) trebala bi se uklopiti u privrednu integraciju Europske unije. Španjolac Javier Solana, prethodno prokušani glavni tajnik NATO-a, pretvoren je u kapetana momčadi ZVSP-a (Zajedničke vanjske i sigurnosne politike) na koju danas - uz šefove država i vlada - pravo polaže i nekoliko povjerenika EU i predsjednik Povjerenstva EU. Nedavno je Vijeće ministara EU imenovalo Solanu i glavnim tajnikom WEU. Ono što zvuči poput bruxelleske juhe sa slovima - kruna je ESDI, engleska kratica za 'Europski sigurnosni i obrambeni identitet' - ima danas i smisao i logiku. Doduše, budućnost će pokazati hoće li Solana ostati Javier Bez Zemlje ili će postati djelotvornim šefom europske sigurnosti. U tom su pogledu odlučujuća tri uvjeta: prvo, Europljani moraju usmjeravati svoj novac tamo kamo upućuju i svoje riječi; drugo, u tom procesu moraju sudjelovati i oni koji se razumiju u vođenje mišićave vanjske politike. Napokon i ponajprije, treba uskladiti ravnotežu u odnosu na Sjedinjene Države i NATO. U protivnom prijeti opasnost razdora koji se već ionako nazire na području razvijene tehnologije, nadzora naoružanja i u radijusu NATO-a. Činjenica da je inicijativa ovaj puta potekla iz Londona ulijeva nadu u pragmatizam. Naime, za razliku od Pariza, London uvijek slijedi načelo 'na prvom je mjestu NATO'. Dok se velika europska igra odlučuje negdje drugdje, 'poseban odnos' sa Sjedinjenim Državama daje Britancima težinu u sferi sigurnosne politike. Što se tiče iskustva, odlučnosti i uspjeha, Britanci ne zaostaju ni za kime. Teškoće se javljaju kada u taj proces treba uključiti ostale članice EU. Naime, među njima nisu samo članice NATO-a već i neutralne zemlje različitih običaja i zakona. Osim toga, nakon proizvoljnih proširenja u razdoblju nakon 1990., krug članica WEU sve je drugo samo ne homogen. Usmjerimo li pogled u budućnost i u predstojeći proces proširenja EU na istočni dio srednje Europe kao i na njegovo stapanje s WEU, uvidjet ćemo da stvari postaju ozbiljne budući da su nejasne i proturječne. WEU ima mišiće samo kroz NATO. Ipak, WEU ima obvezu o pružanju pomoći - za razliku od pukog obećanja o pomoći, upisanog u članak 5. ugovora o NATO-u. Čim se Europska unija proširi, ta će obveza podvrgnuti NATO pritisku da učini nešto slično i tu bi stvari mogle postati kritične - primjerice, što se tiče baltičkih zemalja. Budući da je odnos Moskve prema prvoj tranši proširenja NATO-a još i danas obilježen pritajenim bijesom dok pri spomenu druge tranše Rusi obećavaju hladni rat, taj je proces u međuvremenu bezoblično otkazan. Američki Senat odavno je upozorio da valja izbjegavati 'ulazak u NATO na mala vrata'. Ako Europljani nemaju dovoljno hrabrosti za oblikovanje vlastite skupine i za jako varijabilnu geometriju, tada će europska sigurnost - umjesto da bude ojačana i u granicama osamostaljena - biti oštećena. U tom slučaju bilo bi bolje ne dirati u transatlantske veze. No, takvo ponašanje neće promaknuti ruskoj diplomaciji. Najvažnije je uskladiti ritam jačanja europske sigurnosti s novom ravnotežom na relaciji Europa-Amerika. Washington je neprekidno upozoravao Europljane da se napokon organiziraju. No, Washington također još uvijek upozorava Europljane da ne smiju osnovati vlastitu bandu. SAD su zaista angažirane na Dalekom i Bliskom istoku do same granice svojih mogućnosti. I to je jedan od razloga zašto je kucnuo trenutak za europsku sigurnost. No, sastavni dio toga procesa trebao bi biti i pojačani rad na potankostima i više novca i hrabrosti nego dosad. Misle li Europljani ovaj put ozbiljno, i bude li moguće regulirati transatlantski odnos, Europa će moći iz sigurnosne politike - kako su je svojedobno skicirali Adenauer i Schumann - izdvojiti drugo organizirajuće načelo. Svršetak povijesti dosad nije nastupio ali kucnuo je trenutak za europsku sigurnost", upozorava na kraju uvodnika Michael Stuermer.